- 1 -              Rev 3607/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3607/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K., iz Z., K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u S., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica Č., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad i isplati, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-101/17-2 od 28. kolovoza 2018., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8697/14-32 od 29. studenoga 2016., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude pod toč. I. izreke kojom je odlučeno o glavnoj stvari i pripadajućim kamatama.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke pod toč. I. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se utvrdi da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika sklopljenog 30. prosinca 1998. nedopuštena, te da radni odnos nije prestao, da je tuženik dužan tužitelja vratiti na poslove koje je isti obavljao prije donošenja pobijane odluke o otkazu Ugovora o radu, da se naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime neostvarenih plaća mjesečne bruto iznose koje bi tužitelj ostvario na temelju ugovora o radu od 30. prosinca 1998. pobliže označenih u prvostupanjskoj presudi, kao i trošak parničnog postupka. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka od 5.625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 29. studenoga 2016. do isplate.

 

              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je pod toč. II. izreke prihvaćena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u toč. II. izreke u dijelu odluke o trošku parničnog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude pod toč. I. izreke reviziju je podnio tužitelj iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na zakonitost predmetne odluke, a takvi razlozi nisu proturječni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu provedenih dokaza i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na zakonitost odluke dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, drugostupanjski sud je postupio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP odnosno obrazloženje drugostupanjske presude sačinjeno je sukladno navedenoj odredbi pa nije osnovan revizijski navod tužitelja da bi tijekom drugostupanjskog postupka bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je utvrđenje nedopustivosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćanje na radi i isplata plaće tužitelju.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 30. lipnja 1997. bio zaposlen kod tuženika na određeno vrijeme na radnom mjestu perač ulica,

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 30. prosinca 1998. bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu poslovođa čišćenja i pranja u Sektoru operative,

 

- da je tuženik odlukom od 16. srpnja 2014. tužitelju dao izvanredni otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa,

 

- da se tom odlukom tužitelju stavlja na teret da je dostavio poslodavcu  radnu knjižicu u koju je prethodno bila upisana svjedodžba završnog ispita ... škole u Z. za zanimanje ekonomist od 1. rujna 1996., a temeljem koje je i zasnovao radni odnos kod tuženika na radnom mjestu poslovođe čišćenja i pranja u Sektoru operative,

 

- da je kod provjere vjerodostojnosti svjedodžbe tužitelja ... škola u Z. dopisom od 18. lipnja 2014. obavijestila tuženika da dokumentacija za tužitelja ne postoji u toj školi tj. da nemaju podatak da je tužitelj pohađao njihovu školu,

 

- da je u radnu knjižicu bilo upisano da je tužitelj 1. rujna 1996. završio ... školu u Z.,

 

- da je tužitelj prije donošenja odluke o otkazivanju ugovora o radu bio pozvan od strane tuženika očitovati se na navedene okolnosti,

 

- da je tužitelj u svom očitovanju rekao da nije nikad završio ... školu u Z., već da je  2013. završio školu ... u S., kao i da ne zna tko mu je tu stručnu spremu upisao u radnu knjižicu,

 

- da je prema Pravilniku o unutrašnjoj sistematizaciji važećeg u utuženom razdoblju kod tuženika za poslove radnog mjesta poslovođe čišćenja i pranja u Sektoru operative uvjet bio IV. stupanj srednje stručne spreme,

 

- da je tužitelju vraćena radna knjižica 10. listopada 2013. , kao i da isti nije tuženiku dao nikakve primjedbu na sadržaj iste.  

 

Na temelju navedenih utvrđenja, a polazeći od dužnosti tužitelja pri obavljanju poslova radnog mjesta na kojem je isti radio, kao i od značaja tog radnog mjesta, nižestupanjski sudovi su pozivom na odredbu čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14 – dalje: ZR) odbili predmetni tužbeni zahtjev, zaključujući da su se ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja, s obzirom da nedostatak potrebnog IV. stupnja stručne spreme predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog čega je poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja i nastavak radnog odnosa više nije moguć.

 

Prije svega u odnosu na navode revidenta koji dijelom u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Naime, prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz.

 

Stoga, imajući na umu citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Posljedično tomu su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilnom primjenom materijalnog prava odbili i preostale zahtjeve (da radni odnos nije prestao, da se tužitelja vrati na posao, te isplata plaća).

 

Na osnovu svega izloženog s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tužitelja podnesene protiv dijela odluke kojom je odlučeno o troškovima treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.