Poslovni broj: 57 Pž-3000/2016-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-3000/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o. J., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik iz V., protiv tuženika Š. d.o.o. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik iz V., radi isplate iznosa od 29.461,27 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-89/2014-37 od 21. siječnja 2016., 25. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-89/2014-37 od 21. siječnja 2016. u točki IV. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od

21.290,96 kn od 25. srpnja 2013. do 17. lipnja 2014. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i u točki VI. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-89/2014-37 od 21. siječnja 2016. u preostalom dijelu točke IV. izreke.

 

Odbija se tužbeni zahtjev radi isplate zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od

21.290,96 kn od 18. lipnja 2014. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Bjelovaru je utvrdio da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 21.290,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2013. (točka I. izreke) utvrdio da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 21.290,96 kn (točka II. izreke), prebio tražbine tužitelj i tuženika u iznosu od 21.290,96 kn (točka III. izreke), naložio tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 21.290,96 kn od 25. srpnja 2013. do isplate (točka IV. presude), odbio tužbeni zahtjeva za isplatu iznosa od 8.526,58 kn kao neosnovan (točka V. presude) i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka VI. presude).

U obrazloženju presude sud navodi da tužitelj zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove u iznosu od 29.461,27 kn, čemu je tuženik prigovorio tvrdnjom da je taj iznos plaćen tuženiku

24. srpnja 2013. provedbom rješenja o ovrsi javnog bilježnika poslovni broj Ovrv-2846/13 od

11. lipnja 2013. na temelju kojeg je plaćen iznos glavnice, kamata i troškova u iznosu od 32.935,60 kn. Tuženik je nakon toga, 25. srpnja 2013., tužitelju vratio neosnovano naplaćen iznos od 8.000,00 kn, dok preostali iznos nije vraćen. Na okolnost spornih činjenica je li tuženik iznos od 29.461,27 kn stekao bez osnove i postoji li obveza vraćanja tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2013. do isplate, sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstveno financijske struke A. J. te je ocjenom tog dokaza utvrdio da tuženik prema tužitelju nije imao potraživanje na ime neplaćenih računa u iznosu od 21.290,96 kn slijedom čega je tuženik taj iznos neosnovano naplatio u ovršnom postupku. Zato je osnovan tužiteljev zahtjev za vraćanje tog iznosa sa zakonskim zateznima kamatama od dana stjecanja 25. srpnja 2011. do isplete primjenom čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), dok je iznos od 8.526,58 kn osnovano naplaćen u ovršnom postupku te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. Tuženik je na ročištu 17. lipnja 2014. istaknuo prigovor radi prebijanja prvotno u iznosu od 13.510,08 kn, a nakon toga u podnesku dostavljenom sudu 31. prosinca 2014. u iznosu od 34.914,56 kn. Zato je za iznos od 21.290,96 kn utvrđeno postojanje potraživanja tužitelja prema tuženiku i u tom iznosu tuženika prema tužitelju i te tražbine međusobno prebijene te je preostala obveza tuženika platiti tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 21.290,96 kn tekućim od 25. srpnja 2013. do isplate. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Protiv presude u točki IV. izreke i odluke o troškovima postupka sadržane u točki VI. izreke žalbu je podnio tuženik, navodeći, u bitnome, da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu međusobnih potraživanja stranaka, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. Tražbine su pravilno prebijene za iznos od 21.290,96 kn, ali je sud tuženikovu protutražbinu s osnove zateznih kamata trebao prebiti s tužiteljevom tražbinom s osnove zateznih kamata. Tuženik ima pravo zahtijevati i procesnu kamatu od dana isticanja prigovora radi prebijanja. Zato je tužitelju neosnovano dosuđena zatezna kamata na iznos od 21.290,96 kn od 25. srpnja 2013. do isplate jer su tražbine prebijanjem prestale. Odluku o troškovima postupka pobija jer uspjeh stranaka u sporu nije jednak. Zahtijeva nadoknadu troškova postupka sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na sporedno potraživanje, tijeka zakonskih zateznih kamata.

 

Presuda je ispitana, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.

354. st. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora je povrat stečenog bez osnove, iznosa od 29. 461,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 25. srpnja 2013. do isplate prema čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a.

 

Iz spisa proizlazi da je tuženik osporio tužiteljev zahtjev za vraćanjem tog iznosa, a nakon izvođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem tuženik je naveo da ima protupotraživanje prema tužitelju s osnove obračunatih zakonskih zateznih kamata na račune plaćene sa zakašnjenjem u iznosu od 34.913,56 kn i u toj visini je istaknuo prigovor radi prijeboja.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Prvostupanjski je sud pravilno tuženikov navod o postojanju njegovog protupotraživanja u iznosu od 34.914,56 kn pravilno ocijenio prigovorom radi prebijanja koji predstavlja zahtjev sudu da presudom izvrši prijeboj kada do prijeboja još nije došlo u kojem slučaju izreka presude treba sadržavati odluku suda o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 338. st. 3. u vezi s čl. 333. st. 3. ZPP-a).

 

Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj navodi da je sud propustio njegovu protutražbinu s osnove zateznih kamata prebiti s tražbinom tužitelja, jer on s te osnove nije podnio prigovor radi prebijanja ni na ročištu 17. lipnja 2014. niti u podnesku od 17. prosinca

2014.

 

Međutim, osnovano žalitelj ukazuje na nepravilnost odluke suda kojom je žalitelju naloženo plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 21.290,96 kn od 25. srpnja 2013. do isplate. Kod prigovora radi prebijanja obje tražbine i dalje postoje, prigovor nema konstitutivni značaj, tražbine ne prestaju isticanjem prigovora, nego je prigovor osnova za prebijanje konstitutivnom odlukom suda. Do prebijanja dolazi tek kad odluka o prebijanju postane pravomoćna. Međutim, učinak prebijanja uzajamnih tražbina konstitutivnom odlukom suda nastupa od trenutka kad su se tražbine realno susrele (ex tunc), kad su se ispunile pretpostavke za prestanak tražbina prijebojem. To znači da presuda ima retroaktivni učinak analogno učinku građanskopravne izjave o prijeboju (čl. 196. ZOO-a). Ako je tužiteljeva tražbina dospjela prije tuženikove, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana dospijeća do dana kad su se tražbine susrele.

 

U konkretnom slučaju tužiteljeva tražbina s osnove stjecanja bez osnove je nesporno dospjela 25. srpnja 2013., a tuženikova tražbina s osnove obračunatih zakonskih zateznih kamata na račune plaćene sa zakašnjenjem prema čl. 31. st. 2. ZOO-a dospjela je 17. lipnja 2014. To znači da su se te tražbine susrele 17. lipnja 2014. pa tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 25. srpnja 2013. do 17. lipnja 2014.

 

Zato je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjsku presudu potvrđena kao u točki I. izreke prema čl. 368. st. 1. ZPP-a i preinačena kao u točki II. izreke presude primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Odlučujući o parničnom trošku prvostupanjski je sud je pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka jer je uspjeh stranka u sporu približno jednak.

 

 

Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki VI. presuda pobijanu presudu.

 

Zagreb, 25. svibnja 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.