1

 

 

                            Poslovni broj: Gž R-64/2020-2

 

 

   REPUBLIKA HRVATSKA

       Županijski sud u Rijeci

          Žrtava fašizma 7

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-64/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ježek Mjedenak, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.E.T. d.o.o. Z., OIB …, zastupanog po Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o., Z., protiv tuženih 1. N. s. – Z., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu M. G. & V. Š. iz Z. i 2. N. s., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u Z., radi nadomještaja suglasnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-558/19-17 od 28. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o      j e

 

1.Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-558/19-17 od 28. studenog 2019.

 

2.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Točkom I. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nadomješta suglasnost na Odluku o otkazu Ugovora o radu N. B. s ponudom izmijenjenog ugovora, a koja je uskraćena očitovanjem tuženih, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka te je točkom II. izreke naloženo tužitelju tuženiku naknaditi trošak postupka od 12.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

              Protiv te presude, pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., dalje ZPP), žalbu podnosi tužitelj te predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, odnosno podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora zahtjev je tužitelja za nadomještanjem suglasnosti tuženika za otkaz Ugovora o radu njegovom radniku N. B. na temelju čl. 151. st. 1. t. 4. i st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14.,dalje ZR).

 

              Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje:

- da je radnik tužitelja N. B. kod tužitelja obavljao poslove vozača tramvaja, prije nego što je 14. siječnja 2009. trajno izgubio sposobnost za obavljanje rada na tom radnom mjestu

- da je zbog trajnog gubitka zdravstvene sposobnosti  dana 14. siječnja 2009. godine za obavljanje radnog mjesta vozača tramvaja radnik je sklopio Dodatke Ugovoru o radu za privremeno obavljanje poslova radnog mjesta tehnolog u tramvajskoj radionici i to 30. studenog  2009. godine, te 31. svibnja 2010. godine, te 17 dodataka Ugovoru o radu za privremeno obavljanje poslova radnog mjesta „referent za prometnu administraciju

- da je tužitelj je radniku N. B. ponudio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme  za radno mjesto „administrator II“, a on je to odbio

- da radnik N. B. spada u zaštićenu kategoriju radnika jer se radi o radniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost uz preostalu radnu sposobnost

- da je tužitelj zatražio suglasnost sindikata pa i prvotuženika i drugotuženika o namjeravanoj odluci poslodavca o otkazu

- da kod tužitelja nije utemeljeno Radničko vijeće

- da su se 21. prosinca 2018. sindikati koji djeluju kod tužitelja pisano sporazumjeli o sindikalnim povjerenicima koji imaju prava i obveze Radničkog vijeća, o kojoj je činjenici tužitelj obaviješten odmah po sklapanju sporazuma (28. prosinca 2018.)

- da se tužitelj, radi davanja suglasnosti o namjeravanom otkazu predmetnog ugovora o radu, a obzirom da je radnik odbio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti i stručnoj spremi temeljem koje je kod tužitelja primljen u radni odnos, obratio i ovdje tuženicima, budući da je radnik N. B. član tih sindikata, a tuženici da su uskratili dati suglasnost.

 

              Prvostupanjski sud temeljem tako utvrđenih činjenica, a ne ulazeći u opravdanost razloga otkazivanja predmetnog ugovora o radu, ističe da je čl. 153. st. 3. ZR-a propisano da  ukoliko kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća, osim prava čl. 163. st. 2. ovoga Zakona na imenovanje predstavnika u organ poslodavca iz čl. 163. st. 1.

 

              Obzirom da kod tužitelja djeluje više sindikata, a sindikati da su se sporazumjeli o sindikalnom predstavniku, odnosno povjereniku koji će imati prava i obveze radničkog vijeća te o tom sporazumu izvijestili poslodavca, čime su dakle prava i obveze radničkog vijeća prenesena na sindikalnog povjerenika, a ne na sindikat ili sindikate, tužitelj da je suglasnost za namjeravani otkaz radniku morao zatražiti od sindikalnih povjerenika koji imaju prava i obveze radničkog vijeća. Budući da tužitelj nije tako postupio, već je suglasnost zatražio od sindikata koji nemaju pravo i ovlasti radničkog vijeća, prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji ocjenjuje osnovanim te odbija tužbeni zahtjev.

 

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pa niti povrede na koje žalbom ukazuje tužitelj (iz čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. ZPP-a) budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te je temeljem provedenih dokaza iznio jasne razloge za donošenje pobijane presude te je istu moguće ispitati.

 

Pravilno je pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj presudi.

 

Naime, odlučujući o zahtjevu tužitelja radi nadomještanja suglasnosti pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe čl. 153. st. 3. i 4. ZR-a, a prema kojima „Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ovim Zakonom“ (čl. 153. st. 3. ZR-a), odnosno „Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, a sindikati se ne sporazumiju o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz stavka 3. ovoga članka, spor će se riješiti odgovarajućom primjenom odredbi ovoga Zakona o izborima za radničko vijeće." (čl. 153. st. 4. ZR-a).

 

Primjenom ovih odredbi u okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom na utvrđenje da kod tužitelja, poslodavca radnika N. B., nije bilo utemeljeno radničko vijeće, tužitelj je bio dužan postupiti prema citiranim odredbama čl. 153. st. 3. i st. 4. ZR-a i o namjeri otkazivanja predmetnog ugovora o radu provesti propisani postupak savjetovanja s sindikalnim povjerenikom.

 

Posebno valja istaknuti da propisani postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom ne valja relativizirati: riječ je o bitnoj obvezi u ostvarenju stvarne i primarne svrhe postojanja sindikata, demokratske organizacije radnika - u koju se radnici dobrovoljno udružuju kako bi zajednički zastupali, unapređivali i štitili svoja radna i druga prava i interese.

 

Upravo zbog značaja te obveze - da omogući stvaran utjecaj radnika na zakonitost samog postupka i donesene odluke, odnosno da se sindikalnom povjereniku pruži realna mogućnost da nakon upoznavanja s razlozima (namjeravane) odluke poslodavca izrazi svoje shvaćanje o namjeravanoj odluci, a sve kako bi poslodavac pri odlučivanju o pravu radnika imao na umu i shvaćanje tog povjerenika, poslodavac je namjeru otkazivanja ugovora o radu s svim podacima važnim za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika dužan priopćiti sindikalnom povjereniku - i to onome koji mora znati da mu je priopćenje dano upravo kao osobi u toj ulozi i s pravima i obvezama koje ima kao sindikalni povjerenik, odnosno kao osobi od koje se i očekuje navedeno savjetovanje (s svime što pojam savjetovanja sadrži) - i tu obvezu poslodavac ne može s uspjehom otkloniti shvaćanjem da se obratio svim sindikatima koji kod njega djeluju, a tužbom obuhvatio samo one koji su suglasnost otklonili.

 

Treba ukazati na činjenicu da je radničko vijeće, a čiju ulogu preuzima sindikalni povjerenik kad kod poslodavca radničko vijeće nije osnovano, tijelo preko kojega radnici sudjeluju u odlučivanju o vlastitim gospodarskim i socijalnim pravima i interesima. Za razliku od sindikata, radničko vijeće zastupa i predstavlja sve radnike zaposlene kod određenog poslodavca, a ovlasti radničkoga vijeća odnose se uglavnom na zaštitu, promicanje i ostvarivanje individualnih prava i interesa radnika, na nadzor poštivanja izvora prava za radne odnose te nadzor poslodavčeva ispunjavanja obveza iz radnog odnosa.

 

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj propustio provesti savjetovanje o namjeravanom otkazu radniku, na način koji je propisan citiranim odredbama ZR-a, pravilno je prvostupanjski sud osnovanim ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je u konkretnom slučaju sindikalni povjerenik, na kojeg je prenijeta uloga radničkog vijeća, onaj kojem se poslodavac morao obratiti u svrhu davanja suglasnosti te u slučaju odbijanja biti tužen u postupku pred sudom.

 

Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki 1. izreke ove presude.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, obzirom da nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je odbiti primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 25. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća

 

Branka Ježek Mjedenjak

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinskom radnom sudu

        u   Zagrebu

 

Vraćamo vam spis zajedno sa pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.