1

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivanki Maričić-Orešković, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz Ž., OIB:...., koju zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik iz Ž.protiv  tuženika  A. B. iz K., , OIB:...., kojeg zastupa punomoćnik  P.K., odvjetnik iz S. B., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pn-35/2019 od 27. rujna 2019., 25. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I.Djelomično  usvaja žalba tužiteljice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pn-35/2019 od 27. rujna 2019., u stavku prvom izreke u odnosu na naknadu imovinske  štete te u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku u stavku drugom njene izreke i sudi:

 

Nalaže se  tuženiku  A. B. iz K., da  tužiteljici I. P. iz Ž., isplati iznos od  8.042,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom od  23. veljače 2018.  do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za  tri postotna poena,  kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od  8.593,75 kn, sve u roku od  15 dana, dok se  tužiteljica odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog  troška.

 

II.Nalaže se  tuženiku da  tužiteljici naknadi  žalbeni trošak u iznosu od  1.171,87 kn u roku od  15 dana, dok se u preostalom dijelu  zahtjev tužiteljici za naknadu  žalbenog troška odbija kao neosnovan.

 

III.Odbija se žalba  tuženice  kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u  Đakovu, poslovni broj Pn-35/2019 od  27. rujna 2019. u stavku  prvom izreke u odnosu na isplatu iznosa  od  937,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom suda prvog stupnja u stavku prvom izreke odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom da joj tuženik na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 8.042,21 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, na ime sastava odštetnog zahtjeva u iznosu od 937,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te da joj nadoknadi parnični trošak.

 

U stavku drugom izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen kao neosnovan.

 

Protiv navedene presude u st. prvom i dosuđujućem dijelu st. drugog izreke pravovremenu žalbu izjavljuje tužiteljica pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predlaže da se preinači pobijana presuda i usvoji tužbeni zahtjev uz obvezu tuženika da joj naknadi parnični trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu žalbenog troška.

 

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda smatrajući da je ista u cijelosti neosnovana s prijedlogom da se žalba odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja uz naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Među strankama nije sporno da je dana 7. siječnja 2018. oko 19,3o sati na 255.km  i 850 metara južne kolničke trake autoceste A-3 B. – L.,  kod mjesta S. došlo do prometne nesreće u kojoj je sudjelovalo osobno vozilo vlasništvo tužiteljice marke Opel Corsa  Edition 1.4 16W reg.oz. ŽU  -..... BM, kojom prilikom je došlo do naleta psa koji je istrčao na kolnik autoceste. Nije sporno niti da je tuženik vlasnik psa, da se radi o pasmini posavski gonič, da je isti čipiran i upisan u evidenciju životinja pri Ministarstvu poljoprivrede 11. listopada 2017. Sporno je, da li je kako to svojom tužbom tvrdi tužiteljica, tuženik kao vlasnik psa kao opasne stvari, odgovoran za štetu nastalu na njezinom osobnom automobilu.

 

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dipl. ing. D.K. sud prvog stupnja utvrđuje da se štetni događaj dogodio u noćnim uvjetima vožnje, na suhom kolniku, na voznoj prometnoj traci u bočno izmaknutom položaju u lijevo i da je došlo do djelomičnog frontalnog ulaznog naleta na psa koji se osobnim vozilom kretao od desna prema lijevo, pa je pas na kolniku auto ceste prometno-tehnički nepredvidiva zapreka , da se kritične zgode  vozač osobnog automobila kretao brzinom od 77 km/h, a na auto cesti je na spornom  dijelu dopuštena brzina l30 km/h,  te da  Ž.P. kao vozač nije imao objektivne prometno-tehničke mogućnosti za izbjegavanje naleta na psa koji je ispred  OA prelazio kolnik od desna prema lijevo i to niti skretanjem odnosno bočnim izmicanjem niti kočenjem, dakle, prema nalazu i mišljenju vještaka nesporno je utvrđeno da ne postoji odgovornost vozača Ž. P. za nastalu prometnu nesreću, pa čak niti njegov djelomični doprinos nastanku štetnom događaju. Proizlazi da nije poznata putanja kretanja psa do trenutka naleta na osobni automobil.

 

Analizirajući odredbe čl. 4. st. 6. čl.17. st. 1. i čl. 26 Zakona o javnim cestama               ("Narodne novine" 84/11, 22/13 i 92/14 dalje; Zakon o javnim cestama ) sud prvog stupnja zaključuje da se radi o štetnom događaju koji se dogodio na autocesti koja mora biti održavana na način da ju na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene, da sama činjenica nailaska odnosno naleta vozila na životinju u konkretnom slučaju-psa, na kolniku autoceste ukazuje na postojanje propusta pravne osobe kojoj je povjereno održavanje autoceste u skladu sa njezinom namjenom, a to je promet motornih vozila na siguran način, pa bez obzira što je prilikom štetnog događaja, a prema zapisniku Hrvatskih autocesta, konstatirano da je na ovom dijelu autoceste osigurana ophodnja, a u ophodnju spadaju i mjere za zaštitu prometa radi nadziranja stanja na javnim cestama među kojima svakako spada i provjera zaštitnih i žičanih ograda uz autocestu koja štiti površinu autoceste od nepoželjnog ulaska životinja kako bi spriječila prilaz životinje na trasu prometnice i time onemogućavala siguran promet, po mišljenju suda, a cijeneći kao istinit zapisnik o ophodnji HAC-a kojim je konstatirano da  na mjestu gdje se dogodio štetni događaj nema oštećene žičane ograde, to ne znači da je žičana ograda uz auto cestu svagdje bila   funkcionalna i da je onemogućavala dolazak životinja na auto cestu tim više što se tijekom očevida nije utvrđivalo stanje zaštitne ograde i eventualno postojanje rupa ili drugih nepravilnosti na ogradi jer je nesporno da je pas došao na kolnik auto ceste, a ta okolnost je svakako propust pravne osobe kojoj je povjereno upravljanje i održavanje auto cestom kao javnom cestom da se njome na siguran način može prometovati. Ova okolnost,  po mišljenju suda, a sukladno odredbi čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO) oslobađa tuženika kao vlasnika opasne stvari od odgovornosti za štetu, tim više što je on vlasnik psa koji je čipiran i čiji je nestanak iz lova  23. prosinca 2017. uredno prijavio nadležnom Ministarstvu poljoprivrede, pri čemu sud prihvaća navode tuženika da je nakon ovog organizirao i potragu za psom, ali bezuspješno, dakle da se ne radi o psu koji je nekontrolirano lutao propustom svog vlasnika, već naprotiv pas je odlutao i tuženik kao vlasnik više nije mogao kontrolirati njegovu putanju, i  tuženik kao vlasnik nije mogao ni predvidjeti ni izbjeći a niti otkloniti dolazak psa na kolnik auto ceste, već je zato trebala poslužiti žičana ograda uz auto cestu koja očito nije bila u zakonom propisanoj funkciji.

 

              Stoga sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužiteljice, dok odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te nalaže tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn.

 

              U žalbi tužiteljica se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) ali ne konkretizira u čemu bi se ista sastojala, to je ocjena ovog suda da citirana procesna povreda nije ostvarena i da je presudu u svemu moguće ispitati. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od drugih bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila ostvarena neka od tih bitnih procesnih povreda.

 

              Tužiteljica u  žalbi  tvrdi da  gubitak životinje ne predstavlja višu silu što je točno budući se kao viša sila ( vis maior) podrazumijeva onaj vanjski događaj ili pojava koja je po snazi svog djelovanja  u toj mjeri jača od samog  čovjeka  da  njezino djelovanje nastupa nezavisno od čovjekove volje, jer se  ono ni objektivno nije moglo predvidjeti,  izbjeći ili otkloniti. Višu silu je zbog  sličnosti potrebno razlikovati od slučaja.

 

              Naime kao slučaj (casus) smatra se kako neki vanjski događaji, ili pojava tako i događaj koji se  zbio unutar čovjekove djelatnosti koji po snazi svog djelovanja može biti slabiji od snage čovjeka, ali njegovo djelovanje nastupa nezavisno od  čovjekove volje, iako se ono, redovno, može objektivno predvidjeti,  izbjeći ili otkloniti.  Slijedi da  je viša sila  objektivno nepredvidiva i neotklonjiva dok se kod  slučaja nepredvidivost i neotklonjivost ne zahtijevaju. Dakle,  slučaj je događaj, koji  da se predvidio mogao spriječiti,  dok je viša  sila događaj koji i da se mogao predvidjeti se ne bi mogao spriječiti.

 

              Imajući  na umu naprijed navedeno, te činjenicu da je  pas tuženika odlutao  i nestao iz lova prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda ta šteta ima se tretirati kao slučaj za  koji je odgovoran tuženik s obzirom  da je isti vlasnik opasne stvari. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da u konkretnom slučaju postoji odgovornost pravne osobe koja gospodari prometnicom ali  pogrešno  zaključuje i ne znači da sukladno odredbi čl.  1067. st. 2. ZOO-a to oslobađa tuženika kao vlasnika opasne stvari od odgovornosti za štetu,  već u smislu  odredbe čl.  1067. st. 3. ZOO-a postoji odgovornost vlasnika i treće osobe kao solidarna.  Prema odredbi čl.  43. st. 1. ZOO-a svaki  dužnik solidarne obveze odgovara za cijeli dug  i vjerovnik može  zahtijevati ispunjenje od koga hoće,  pa je utoliko  tuženik u obvezi namiriti ukupni iznos  štete. Iz navedenih razloga pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako je ista  štetu  popravila, a opravdanost njenog koštanja popravka potvrđena je nalazom sudskog vještaka "B. p." d.o.o. S.B.to je valjalo dosuditi iznos od  8.042,,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana popravka u smislu odredbe čl.  1085. i čl. 1086. ZOO-a.

 

              Iz navedenih razloga odlučeno je kao u toč.   I. izreke ove presude.

 

              Nije osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od  937,50 kn radi sastava  odštetnog zahtjeva s obzirom da bi tužiteljici za sastav istoga eventualno pripadao iznos prema Tbr. 33. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa) kao dio parničnog troška ali i u tom dijelu isti nije osnovan s obzirom da  isti   odštetni zahtjev tužiteljica nije uputila samo tuženiku već je uputila i HAC i C.  o., a ne postoji zakonska obveza da se  tužiteljica prije podnošenja tužbe obraća tuženiku radi  mirnog rješenja spora.

 

              Budući je ovom presudom preinačena presuda suda prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a  valjalo je odlučiti o naknadi parničnog troška  a s obzirom da tužiteljica samo djelomično nije uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, odluka o  parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a.

 

              Tužiteljici je na ime parničnog troška valjalo priznati za sastav  tužbe  prema Tbr. 7. toč. 1. u vezi Tbr. 42. Tarife iznos od 937,50 kn te za zastupanje na ročištima od  11. rujna 2018.,  4. listopada  2018. i  19. rujna 2019. iznos od 937,50 kn prema Tbr. 9. toč. 1., Tbr.  42. Tarife, za pristup na ročišta 27. rujna  2019. kada je objavljena presuda  iznos od  468,75 kn prema Tbr. 9. toč. 3.  u vezi  Tbr. 42. tarife, te za sastav podnesaka od   10. travnja 2018. i  10. rujna 2019.  iznos od 937,50 kn prema Tbr. 8. toč. 1. u vezi Tbr. 42. Tarife, te  na ime troškova provedenog vještačenja iznos od  2.500,00 kn, odnosno ukupno  8.593,75 kn, dok je u preostalom  dijelu  zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

              Tužiteljici je na ime troškova  žalbenog postupka valjalo priznati iznos od  1.171,87 kn prema  Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 42. Tarife, dok je u preostalom dijelu  zahtjev  tužiteljice odbijen kao neosnovan, jer iz spisa predmeta ne proizlazi da bi  ista platila bilo kakvu sudsku pristojbu niti na tužbu niti na presudu niti na žalbu.

 

              Slijedom svega  obrazloženog pozivom na odredbu čl.  373. toč. 3. i čl.  368. st.  1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

              Presuda suda prvog stupnja u  odbijajućem dijelu stavka drugog izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 25. svibnja 2020.

 

 

Sutkinja

 

Ivanka Maričić-Orešković

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinskom sudu u Đakovu

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.