1              Poslovni broj: 35 Gž-1630/2019-2

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-1630/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja J. P., OIB: ..., iz G., kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. S., OIB: ..., iz G., kojeg zastupa punomoćnica V. G.-Z., odvjetnica u Z., radi naknade štete, povodom žalbi tuženika i tužitelja podnesenih protiv presude Općinskog suda u Zlataru-Stalne službe u Zaboku poslovni broj: Pn-118/2017-39 od 14. lipnja 2019., dana 25. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zlataru-Stalne službe u Zaboku poslovni broj: Pn-118/2017-39 od 14. lipnja 2019.:

             

-          potvrđuje u toč. I., II., IV. te u dijelu toč. III. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.925,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama,

 

-          preinačuje u dijelu toč. III. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 415,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te u toč. V., VI., VII. i VIII. izreke, tako da se u tim dijelovima dijelu u cijelosti sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 415,00 kn (četiristopetnaestkuna) sa zateznim kamatama tekućima na iznos od 400,00 kn od 14. prosinca 2017. do isplate, a na iznos od 15,00 kn od 14. lipnja 2019. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, dok se odbija kao neosnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 15,00 kn za razdoblje od 14. prosinca 2017. do 13. lipnja 2019.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.321,19 kn (četiritisućetristodvadesetjednekune i devetnaestlipa) sa zateznim kamatama tekućima od 14. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka.

 

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika i tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe – 14. prosinca 2017. do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 60,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude - 14. lipnja 2019. do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.340,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe – 14. prosinca 2017. do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

 

IV. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 60,00 kn tekućom od dana podnošenja tužbe do dana donošenja presude po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.976,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. lipnja 2019. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

VI. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.748,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. lipnja 2019. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

VII. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom zatraženom iznosu.

 

VIII. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška u preostalom zatraženom iznosu.“

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev te u odluci o troškovima postupka pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava ("odluka o trošku" nije žalbeni razlog predviđen Zakonom o parničnom postupku), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da istu preinači.

 

              Pravodobno podnesenom žalbom tužitelj istu presudu pobija u toč. III., IV., VI. i VII. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu troškova postupka, odnosno da je ukine i predmet u pobijanom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja, dok tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu istu ocjenjuje neosnovanom i predlaže je odbiti.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika neosnovana.

             

              Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, /4/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP) jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn.

 

              Prema odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14), presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

                           

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koja mu je, prema njegovim tvrdnjama, prouzročena fizičkim napadom 3. lipnja 2017.

 

Pobijanu presudu kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen prvostupanjski sud temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da               nije sporno da su stranke bile u verbalnom sukobu,

 

-          da je tuženik tužitelja prilikom predmetnog štetnog događaja jednom udario desnom šakom u lijevu stranu lica, u jagodično područje te je ista pripisiva udarcu tupotvrdog sredstva, udarcu šakom,

 

-          da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljedu natučenja glave u području lijeve jagodice te oguljotine lijevog koljena i potkoljenice, radi navedenih ozljeda na dan ozljeđivanja obrađen je po kirurgu, dva dana nakon ozljeđivanja pregledan je po nadležnom liječniku, a tri dana po ozljeđivanju po specijalistu oftalmologu, no navedene ozljede kod tužitelja nisu uzrokovale trajne posljedice u tjelesnoj sferi niti su uzrokovale naruženje,

 

-          da je radi zadobivenih ozljeda tužitelj trpio fizičke bolove srednjeg intenziteta dva dana te bolove slabog intenziteta pet dana, a osim toga trpio je i primarni strah u trenutku ozljede jakog intenziteta i kratkog trajanja, dok je sekundarni strah od zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica bio srednjeg intenziteta dva dana, na što se nastavlja kasni strah i zabrinutost u trajanju od pet dana,

 

-          da je tuđa pomoć bila potrebna tužitelju u trajanju od 1 sat dnevno tijekom 5 dana,

 

-          da se u konkretnom slučaju ne radi o iznimno jakom napadu na tužitelja niti o napadu koji bi jasno bio upućen na najosjetljiviji dio tužiteljeve psihe, dok neugoda tužitelja zbog predmetnog događaja u maloj sredini u kojoj živi sama po sebi nije dovoljna za utvrđenje povrede časti i ugleda, time da prvostupanjski sud smatra da nije dokazano da bi predmetni događaj toliko jako odjeknuo u tužiteljevoj sredini da bi se moglo smatrati da se radi o iznimno jakom napadu, dubokim štetnim posljedicama u unutrašnjoj sferi oštećenikove psihe i primarno jasno manifestiranoj povredi časti i ugleda tužitelja,

 

-          da troškovi liječenja tužitelja nisu dokazani po osnovi niti po visini,

 

              te na temelju navedenih utvrđenja zaključuje da je povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja, zbog čega ocjenjuje da mu pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 2.000,00 kn, sukladno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), dok iznos od 75,00 kn sud utvrđuje kao naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu. Međutim, s obzirom na daljnji zaključak da je tužitelj kritične zgode bio u alkoholiziranom stanju (oko 1,9 promila alkohola u krvi) i tom prilikom sudjelovao u međusobnim psovkama s tuženikom, prvostupanjski sud smatra da je tužitelj doprinio vlastitoj šteti u omjeru od 20%, iz razloga što se, s jedne strane, fizički napad ne može smatrati primjerenom reakcijom na verbalni sukob, ali bi, s druge strane, da se tužitelj nije sam doveo u stanje alkoholiziranosti i da i on nije bio verbalno agresivan, šteta mogla biti izbjegnuta, pa je zbog navedenog tužitelju dosudio razmjerno umanjeni iznos od 1.660,00 kn.

 

U očitovanju na žalbene navode najprije valja reći da se, s obzirom da je tužitelj podneskom predanim na ročištu 5. ožujka 2019. smanjio tužbeni zahtjev na način da traži isplatu ukupnog glavničnog iznosa od 8.000,00 kn, u konkretnom slučaju nakon smanjenja tužbenog zahtjeva radi o sporu male vrijednosti (čl. 464. st. 2. ZPP), zbog čega se žalbeni navodi parničnih stranaka koji su usmjereni na osporavanje pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja ne mogu uzeti u obzir. Tužitelj, pritom, u svojoj žalbi izričito navodi da žalbu podnosi i zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok tuženik unatoč tome što na početku žalbe sam sugerira da se radi o sporu male vrijednosti, u argumentaciji svojih stavova navodi da je sud "pogrešno protumačio i utvrdio činjenično stanje" i ujedno iznosi određene prigovore činjenične naravi.

 

Sukladno navedenom, ovaj drugostupanjski sud nema ovlasti intervenirati u utvrđeno činjenično stanje, nego ispituje je li na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo te je li počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se dopušteno žaliti u sporu male vrijednosti.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik fizičkim napadom na tužitelja istome prouzročio tjelesne ozljede, radi čega je trpio fizičke bolove i strah te je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, a imajući u vidu težinu povrede i sve okolnosti slučaja, ocijenio je da iste opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu od 2.000,00 kn.

 

Ocjena je ovog suda, nakon što je ispitao pobijanu presudu, da su razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama jasni i neproturječni pa presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Prvostupanjski sud je adekvatno ocijenio relevantne dokaze, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, i na temelju istih donio svoju odluku, time da, protivno žalbenim navodima, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Prvostupanjski sud je primijenivši materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje (koje ovaj sud, valja ponoviti, ne smije preispitivati) tužitelju dosudio naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 1.600,00 kn, zaključivši ujedno da je tužitelj vlastitoj šteti doprinio u omjeru od 20%.

 

Materijalno pravo pravilno je primijenjeno u dijelu u kojem je zaključeno da je tužitelju nastala neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 2.000,00 kn, a da je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan. Naime, imajući u vidu jačinu i trajanje kvalifikatornih okolnosti fizičkih bolova i straha te provedeno liječenje, ocjena je ovog suda da upravo iznos od 2.000,00 kn predstavlja adekvatnu satisfakciju za pretrpljenu povredu prava osobnosti, a žalbe parničnih stranaka isto s uspjehom ne dovode u pitanje (pritom se u odnosu na pozivanje tuženika na odluke drugih županijskih sudova ističe da odluka o svakom pojedinom predmetu ovisi o svim utvrđenim okolnostima slučaja, koje su ovdje takve da opravdavaju dosuđenje naknade neimovinske štete). Osim toga, na temelju medicinskog vještačenja utvrđeno je da pretrpljene ozljede nisu uzrokovale trajne posljedice niti dovele do smanjenja opće životne aktivnosti tužitelja pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjev u tom dijelu, dok u odnosu na zahtjev za naknadu štete po osnovi duševnih bolova zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda sud prvog stupnja nije utvrdio da bi predmetni događaj u tužiteljevoj sredini toliko jako odjeknuo da bi se moglo smatrati da se radi o iznimno jakom napadu, dubokim štetnim posljedicama u unutrašnjoj sferi oštećenikove psihe i primarno jasno manifestiranoj povredi časti i ugleda tužitelja, zbog čega je pravilno zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za dosuđenje naknade štete po toj osnovi jer se novčana naknada zbog povrede časti i ugleda ograničava samo na iznimno jake napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda čovjekove osobe.

 

Pogrešno je, s druge strane, primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjeno da je tužitelj doprinio vlastitoj šteti, u omjeru od 20%.

 

Naime, iako je, prema utvrđenju suda prvog stupnja, prije fizičkog napada od strane tuženika došlo do verbalnog sukoba između parničnih stranaka, kojeg svjedok M. K. opisuje navodeći: "stranke su psovale jedan drugoga", iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi (niti to utvrđuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi) da bi fizičkom napadu tuženika prethodio verbalni napad tužitelja prema njemu koji bi bio takvog intenziteta da bi se mogao smatrati djelomično opravdavajućim za ponašanje tuženika koje je uslijedilo. Pojašnjenja radi treba reći da se u načelu ne može isključiti mogućnost postojanja doprinosa oštećenika kada su verbalni napad ili provokacija oštećenika znatnijeg intenziteta ili takvog karaktera da u korelaciji s određenim okolnostima isprovociraju osobu, prema kojoj su upućeni, na fizički napad, međutim, ni u kojem slučaju se svaki verbalni napad ne može smatrati (čak ni djelomično) ispričavajućim za slijedeći fizički napad. Utvrđenje je prvostupanjskog suda da je tužitelj u alkoholiziranom stanju sudjelovao "u međusobnim psovkama s tuženikom" odnosno da se radilo o verbalnom sukobu, stoga kod takvog činjeničnog utvrđenja nema uporišta za zaključak da postojanje verbalnog sukoba može na bilo koji način biti ispričavajuće za nastavni fizički nasrtaj. Visok stupanj alkoholiziranosti, pritom, sam po sebi ne može biti temelj za suprotan zaključak jer nije utvrđeno da bi isti uzrokovao verbalni napad ili provokaciju znatnijeg intenziteta prema tuženiku. Tuženik u žalbi navodi da je on u dva navrata mirno tražio tužitelja da makne parkirano vozilo da bi on mogao ući na nekretninu koju obrađuje 40 godina, međutim, ne bi trebalo biti dvojbe da prijepore oko imovinskih prava treba rješavati dogovorom ili u sudskom postupku, a ne fizičkim obračunima pa u tom kontekstu nema osnove za zaključak o postojanju doprinosa. U odnosu, pak, na daljnju tvrdnju iz tuženikove žalbe da je tužitelj bio taj koji je prvi krenuo psovati tuženika, treba reći da iz prvostupanjske presude ne proizlazi takvo utvrđenje, nego ono da su se stranke ovog postupka verbalno sukobile međusobno se psujući, time da prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz tuženika iz kojeg proizlazi da je tužitelj njega prvi pokušao udariti čašom odnosno da ga je tužitelj, nakon što  je tuženik došao u klijet u kojoj se nalazio i tužitelj, nastavno na tuženikovu zamolbu da tužitelj makne kombi, počeo psovati. Tuženik u žalbi ističe i da je vještak dr. M. naveo da je alkoholiziranost tužitelj doprinijela njegovu padu, međutim, uzimajući u obzir da iz vještačenja vještaka dr. D. M. proizlazi da je ozljeda na licu prvenstveno pripisiva udarcu tupotvrdog sredstva, odnosno udarca šakom, te je prvostupanjski sud na temelju tog vještačenja i ostalih dokaza utvrdio da je tuženik tužitelja kritične zgode uradio desnom šakom u lijevu stranu lica, te s obzirom da je medicinski vještak T. B. dao mišljenje prema kojem bi, da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj pretrpio samo ozljedu glave, ocjena posljedica bila ista jer je ozljeda glave dominantna ozljeda, proizlazi zaključak da alkoholiziranost tužitelja niti u tom kontekstu nije temelj za utvrđenje doprinosa tužitelja vlastitoj šteti.

 

Zbog navedenog je utvrđeni iznos naknade imovinske i neimovinske štete neosnovano umanjen u omjeru od 20%, već je tužitelju trebalo dosuditi naknadu štete u ukupnom iznosu od 2.075,00 kn, pri čemu se iznos od 2.000,00 kn odnosi na neimovinsku, a iznos od 2.075,00 kn na imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege, potonje jer je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrdio da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 5 sati pa tuženik neutemeljeno osporava činjenično utvrđenje u tom pravcu.

 

Slijedom svega navedenog ovaj sud je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u u toč. I., II., IV. i dijelu toč. III. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.925,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama po stopi preciziranoj u tom dijelu izreke prvostupanjske presude.

 

Primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP ista presuda preinačena je u dijelu toč. III. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 415,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, tako da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 415,00 kn sa zateznim kamatama tekućima na iznos od 400,00 kn od 14. prosinca 2017. do isplate, a na iznos od 15,00 kn od 14. lipnja 2019. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 15,00 kn od 14. prosinca 2017. do 13. lipnja 2019., pri čemu se u tom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda vezano za dosuđenje zateznih kamata na iznos naknade štete po osnovi tuđe pomoći i njege, u kojem dijelu tužitelj presudu posebno niti ne osporava.

 

Zbog djelomičnog preinačenja pobijane presude, potrebno je odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP), sadržanima u toč. V., VI., VII. i VIII. izreke pobijane presude.

 

U prvoj fazi postupka u kojoj je vrijednost predmeta spora bila 10.500,00 kn tužitelj je uspio u omjeru od 19,76% pa mu za istu, s obzirom na troškove koje mu je priznao prvostupanjski sud (sastav tužbe, zastupanje na pripremnim ročištima 5. ožujka i 20. travnja 2018. te na ročištima za glavnu raspravu 11. lipnja i 5. rujna 2018.), valja dosuditi trošak u iznosu od 1.235,00 kn.

 

U drugoj fazi postupka u kojoj je vrijednost predmeta spora bila 8.000,00 kn tužitelj je uspio u omjeru od 25,93% pa mu za istu, s obzirom na troškove koje mu je priznao prvostupanjski sud (zastupanje ročištima za glavnu raspravu 5. ožujka i 16. svibnja 2019.), valja dosuditi trošak u iznosu od 486,19 kn.

 

Kada se navedenim iznosima pribroje priznati troškovi vještačenja u iznosima od 2.365,00 kn i 235,00 kn, koje valja priznati u cijelosti jer su bili nužni, slijedi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.321,19 kn.

 

Tuženik, s druge strane, nema pravo na naknadu troškova postupka jer je tužbeni zahtjev osporavao po osnovi i po visini, pa su na te sporne okolnosti tijekom postupka provođeni dokazi na temelju kojih je naposljetku utvrđeno da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu naknadu štete, tako da proizlazi da su tuženikovi prigovori bili neosnovani pa isti nema pravo na nadoknadu troškova prvostupanjskog postupka. Ovo zbog toga što je uspjeh stranaka u postupku potrebno, u smislu odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14), cijeniti i kvalitativno, odnosno, i s obzirom na osnovu, a ne samo kvantitativno, prema visini tužbenog zahtjeva, imajući pri tome u vidu prigovore stavljene od strane tuženika. Budući da tuženik u konkretnom slučaju osnovanost svojih prigovora nije dokazao, nego je, naprotiv, tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva (djelomičnu po visini), to zbog svega navedenog tuženiku ne pripada pravo na nadoknadu zatraženih troškova,

 

Stoga je na prethodno opisani način ovaj sud preinačio odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. V., VI., VII. i VIII. izreke, sve primjenom čl. 380. toč. 3. u vezi sa čl. 373. toč. 3. ZPP.

 

Unatoč tome što je njegova žalba djelomično osnovana, tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer se radi o uspjehu samo u razmjerno neznatnom dijelu njegova zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Troškovi sastava odgovora na žalbu nisu mu, pak, dosuđeni jer se radi o nepotrebnom trošku u žalbenom postupku, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen jer je i njegova žalba u cijelosti odbijena.

 

U Varaždinu 25. svibnja 2020.