- 1 -              I Kž 95/2020-8

 

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 95/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama opt. D. P. i ošt. H. N. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 26. studenog 2019. broj K- 11/2019-98, u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Žalbe opt. D. P. i ošt. H. N. K. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu, opt. D. P. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u izreci presude počinio kaznena djela i to pod toč. 1.) i 2.) kaznena djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11., a djelom pod toč. 3.) kazneno djelo prostitucije iz čl. 157. st. 2. KZ/11., te mu je za kazneno djelo silovanja iz opisano pod toč. 1.) na temelju čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, dok mu je za kazneno djelo silovanja opisano pod toč. 2.) na temelju čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo prostitucije opisano pod toč. 3.) mu je na temelju čl. 157. st. 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, te su mu na temelju čl. 58. opozvane dvije uvjetne osude i to iz pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu broj K-91/13-41, od 16. svibnja 2017., kojom je opt. zbog kaznenog djela iz čl. 224. KZ/97. i dr. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od dvije godine, te mu je ta kazna od jedne godine i šest mjeseci uzeta kao utvrđena, kao i iz pravomoćne presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-213/17-2 od 24. srpnja 2017., (pravomoćna 10. srpnja 2018.) kojom je opt. zbog kaznenog djela iz čl. 278. st. 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora od sedam mjeseci uz rok kušnje od jedne godine, pa mu je ta kazna od sedam mjeseci uzeta kao utvrđena, slijedom čega je optuženik po čl. 51. i 53. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvanaest godina i šest mjeseci.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11., opt. D. P. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. studenog 2018., pa nadalje.

 

Na temelju čl. 77. KZ/11., utvrđeno je da novčani iznos od 70.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. D. P. ostvario kaznenim djelom iz čl. 157. st. 2. KZ/11., opisanim pod toč. 3.) izreke presude, te je nadalje utvrđeno da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, slijedom čega je optuženiku naloženo da uplati iznos od 70.000,00 kuna u korist proračuna Republike Hrvatske u roku od trideset dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. i 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) ošt. H. N. K. je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom za isplatu neimovinske štete u iznosu od 250.000,00 kuna, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, u cijelosti upućena u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. opt. D. P. je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka za dolazak svjedoka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. u iznosu od 68,00 kuna, kao i trošak paušala iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli optuženik i oštećenica.

 

Opt. D. P. žalbu je podnio po branitelju mr. sc. M. R. zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, odnosno preinači i da se optuženiku izrekne blaža jedinstvena kazna zatvora i da ga se oslobodi od oduzimanja imovinske koristi i naknade troškova postupka.

 

Ošt. H. N. K. podnijela je žalbu putem punomoćnice S. B. J., zbog odluke suda o imovinskopravnom zahtjevu, uz prijedlog se pobijana presuda preinači u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu na način da se isti usvoji, a podredno da se u tom dijelu presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe opt. D. P. i ošt. H. N. K. nisu osnovane.

 

Iako optuženik u svojoj žalbi ne ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu u tom dijelu sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. ispitao po službenoj dužnosti, pri čemu nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po zakonu.

 

Pobijajući presudu zbog povrede kaznenog zakona, optuženik ističe kako je prvostupanjski sud povrijedio zakon u odredbi iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08., u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1.) pobijane presude, jer da je na to djelo primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti. Ovo iz razloga, jer je u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1.) izreke primijenio odredbu o produljenom kaznenom djelu iz čl. 52. KZ/11., (u činjeničnom opisu te točke govori o silovanjima izvršenim od mjeseca rujna 2016. do studenog 2018.), iako je odredbom iz čl. 52. st. 2. KZ/11. propisano da se kaznena djela napada na spolnu slobodu ili druge slobode ne mogu pravno označiti kao produljena. Osim toga, optuženik ističe da mu se u činjeničnom opisu djela pod toč. 1.) stavlja na teret psihička prijetnja prema oštećenici radi obavljanja spolnog odnosa, dok mu se u pravnom opisu djela stavlja na teret samo fizička prijetnja napadom na život oštećenice ili život druge osobe, u čemu također nalazi povredu kaznenog zakona.

 

U odnosu na tako koncipirane žalbene navode, ovdje valja naglasiti kako žalitelj doista ispravno apostrofira činjenicu da je čl. 52. st. 2. KZ/11. propisano da se kaznena djela koja predstavljaju napad na spolnu slobodu osobe ne mogu pravno označiti kao produljena. Međutim, žalitelj gubi iz vida okolnost da, uslijed brojnosti radnji koje je optuženik u konkretnom slučaju poduzimao i koje vremenski nije bilo moguće točno odrediti i pojedinačno navesti, to su ista opisana prema optužbi u jedinstvenom činjeničnom opisu u toč. 1.) pobijane presude, što prvostupanjski sud, suprotno istaknutom žalbenom navodu osnovano prihvaća, slijedom čega prema ocjeni ovog suda drugog stupnja nije na štetu optuženika ostvarena istaknuta povreda zakona. U prilog tavom zaključku ide i činjenica da je radnja opisana pod toč. 2.) pobijane presude, već prema optužbi izdvojena u poseban činjenični opis, jer je za nju utvrđeno točno vrijeme počinjenja, pa je suprotno žalbi, za to djelo i posebno presuđeno pod toč. 2.), što upravo ukazuje da prvostupanjski sud s pravom i u skladu sa zakonom u konkretnoj situaciji nije primjenjivao odredbe o produljenom kaznenom djelu.

 

U odnosu tvrdnju žalbe vezanu za pravni opis djela iz toč. 1.) pobijane presude treba reći da se u istom navodi uporaba prijetnje sukladno zakonskoj formulaciji, a koja je činjenično opisana u činjeničnom opisu djela, tako da biće djela proizlazi iz činjeničnog opisa, bez obzira što se u istom nalaze i druge okolnosti, a koje sve zajedno čine opis načina postupanja optuženika prema oštećenoj, u čemu se prema ocjeni ovog suda drugog stupnja ne ostvaruje povreda zakona koja bi proizlazila iz neke suštinski bitne razlike vezane uz pravni opis za kazneno djelo opisano pod toč. 1.) pobijane presude, na što pogrešno žalbom upućuje žalitelj.

 

Budući da istaknute povrede zakona nisu ostvarene, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08., utvrdio da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

U pogledu žalbenih navoda kojima optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela silovanja iz toč. 1.) i 2.) izreke, isti navodi kako je prvostupanjski sud najprije opširno reproducirao njegovu obranu, a nakon toga analizirao iskaz oštećenice kojeg je prihvatio uz obrazloženje da je taj iskaz vjerodostojan, a da je njegova obrana, uzimajući u obzir iskaz oštećenice, neuvjerljiva i iskonstruirana. Smatra da iz ovog proizlazi kako je prvostupanjski sud neosnovano i nekritički svoju odluku  utemeljio isključivo na iskazu oštećenice, a to da je u konkretnom slučaju nedostatno da bi se zaključilo da je optuženik doista i počinio kaznena djela silovanja za koja se tereti u toč. 1.) i 2.) pobijane presude. Na takav zaključak prema tvrdnjama optuženika upućuju brojne SMS poruke i slike koje mu je oštećenica slala putem mobitela, što sve ukazuje da su spolni odnosi bili dobrovoljni i bez ikakve uporabe sile ili prijetnje. Osim toga, žalitelj smatra kako su činjenična utvrđenja suda u odnosu na kazneno djelo prostitucije iz toč. 3.) izreke neutemeljeno izvedena samo na temelju pretrage njegova računala, a to da ne može biti dostatan dokaz da je optuženik kreirao oglase na temelju kojih je oštećenici pribavljao mušterije za bavljenje prostitucijom i da je to radio silom i prijetnjama, a da za to nije bilo nikakvih konkretnih dokaza, budući da su prostituciju, upravo suprotno, organizirali zajedno i dogovorno, što kao odlučnu činjenicu sud nije uzeo u obzir, već je neosnovano zaključio da je žalitelj radi zarade prisiljavao oštećenicu na bavljenje prostitucijom, za koji zaključak da u postupku nije bilo konkretnih dokaza.

 

Konačno, optuženik navodi da je činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno, jer sud nije zatražio ceduljice koje je on predao policiji, kao i zbog okolnosti što se oštećenica, a što je u međuvremenu saznao, upravo kroz inkriminirano vrijeme bavila prostitucijom na vlastitu inicijativu, o čemu da je znao i svjedok Ž. V. koji je bio njena mušterija tijekom 2018. godine, pa da se postavlja pitanje kako je mogao prisiliti oštećenicu da se bavi prostitucijom u V., dakle, drugom mjestu od njegova prebivališta.

 

U okviru istaknute žalbene osnove optuženik u stvari ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira sa razlozima presude i ocjenjuje rezultat provedenih dokaza na svoj subjektivan način. Naime, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na sva tri inkriminirana kaznena djela, ovaj sud drugog stupnja nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Protivno istaknutim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika iskaza oštećene H. N. K., te svjedoka V. S. i B. N., kao i na temelju SMS poruka iz mobilnih telefona optuženika i oštećenice i pronađenih predmeta u stanu optuženika (mobiteli, Sim kartice, mačeta sa oštricom, tijelo upaljača za protupješačku minu, CD-ova, USB stikova i  PC računala), njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice inkriminiranih mu kaznenih djela. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude iznio veoma opširne, logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

S pravom tako prvostupanjski sud prihvaća iskaz svjedokinje oštećene H. N. K. kao vjerodostojan kada opisuje kako je upoznala optuženika tijekom mjeseca travnja 2016. godine i da je prvih nekoliko spolnih odnosa bilo s njim bilo dobrovoljno, ali kasnije, nakon što je optuženiku priopćila da želi završiti tu vezu, isti je prvo započeo sa uznemiravanjem na način da je njenom zaručniku poslao e-mail sa njezinom golom slikom, te mu napisao da se ona prostituira u V. Iako je slijedećeg dana zbog toga zvala policiju, optuženi ju je nazvao i ispričao se, te rekao da će sve njezine slike izbrisati iz kompjutora, ali joj je pritom također rekao da je može uništiti bez da trepne. U rujnu 2016. optuženik joj je, iako su se tad još povremeno viđali protiv njezine volje, cijelo vrijeme davao do znanja da mora biti s njim i pritom prijetio i ucjenjivao da će u protivnom obznaniti njezine slike i čime se bavila. Potom su se te prijetnje pojačavale u listopadu i studenom, kada je od nje tražio da se prostituira za novac, pa kad mu je rekla da to ne želi, optuženik joj je prijetio sa nožem da će je ubiti i zaklati ako to ne učini. Iz tih razloga i straha prihvatila je početkom 2017. da optuženik postavi oglas za prostituciju, pri čemu se isti koristio različitim e-mail adresama, pa se tako u prosjeku imala dvije mušterije tjedno, pri čemu je usluga za pola sta iznosila 400,00 kuna, a cijeli sat 800,00 kuna. Nadalje navodi da nije razmišljala o zaradi od prostitucije, ali pretpostavlja da se tako na godinu može zaraditi oko 30.000,00 kn, međutim ona od svega toga nije imala ništa, već jedino za benzin i eventualno da si kupi nešto za jesti. I u seksualnim odnosima s optuženikom, koje je održavala pod njegovim pritiskom su počele torture i to od mjeseca rujna 2016., kada joj je optuženik počeo naređivati kako se mora ponašati i odijevati, pri čemu navodi da je optuženik od nje zahtijevao da mu svakih 60 do 90 minuta na Viber šalje svoje lokacije, što je i radila, jer se cijelo vrijeme bojala njegovih prijetnji. Osim nožem, optuženik joj je prijetio i da će raznijeti kuću njezinih roditelja sa plastičnim eksplozivom i da će ih time sve ubiti i poklati, pri čemu joj je pokazivao neke stvari nalik na „kazetice“ za koje je mislila da je plastični eksploziv.

 

Uglavnom, oštećenica navodi da joj je optuženik verbalno prijetio ili ju je fizički napadao uvijek kada bi mu se zbog nečeg usprotivila te da joj je barem jednom ili dva puta mjesečno nešto napravio i to ili bi joj zavrtao ruke ili išamarao ili nešto slično. Sve je to teško podnosila, posebno zadnju godinu te nije mogla spavati bez tableta. Uz to, optuženik je potajno snimao neke njezine seksualne odnose sa mušterijama, pa se jako bojala da to negdje ne objavi. U odnosu na događaj u hotelu A. iz mjeseca studenog 2018., navela je kako je optuženik sa mušterijom sve dogovorio preko interneta i kada su došli u hotel, rekao joj je da će mušterija doći i da mora biti s njom u automobilu u garaži, a kada s njim završi da se treba nacrtati u ženskom WC-u, naguziti se i šutjeti. Kada je obavila mušteriju došla je u WC, gdje je za njom došao i optuženik koji je s njom tada obavio grubi spolni odnos. U odnosu na zaradu, oštećena je navela da je optuženik dogovarao cijene, i pritom istakla da je u prosjeku imala dvije, a nekad i više mušterija tjedno. Neki su ostavili 800,00, a neki i po 1.000,00 kuna, ovisno o tome je li optuženik dogovorio neke posebne uvjete, pa joj je teško odrediti ukupni iznos zarade, no sve zajedno sigurno je bilo oko 70.000,00 kuna, od kojeg iznosa je njoj samo nekad znao ostaviti  200,00 kuna.

 

Takav detaljan i okolnosan iskaz oštećenice i veći dio dinamike odnosa i događaja kroz inkriminirano vrijeme potvrđuju citirane SMS poruke odaslane između optuženika i oštećenice koje sud veoma opširno interpretira na str. 18-29 pobijane presude, a također taj iskaz djelomično potvrđuju i iskazi svjedokinja V. S., konobarice u kafiću P. u Č., gdje su optuženik i oštećenica povremeno zalazili, i  koja je opisala kako je oštećenica u kafić ulazila uvijek provokativno odjevena, te da je izgledom privlačila pažnju, a da je s njom dolazio jedan čovjek u dobi od oko 50 godina i kratko ošišan, pri čemu je primijetila da je oštećenici bilo jako neugodno. Isto tako na vjerodostojnost iskaza oštećenice upućuje i iskaz njezine majke, svjedokinje B. N., koja je navela da je tijekom 2017. i 2018. godine primjećivala da oštećenica nikad ne odgovara na njezine pozive, nego bi je uvijek nazvala kasnije i rekla da je baš nešto radila. s druge strane kad je oštećenica dolazila kod nje uvijek je u ruci imala mobitel i da je odlazila na pozive razgovarati u kupaonicu, što joj je bilo čudno, sve dok joj se H. nije u potpunosti povjerila početkom prosinca 2018., kada joj je ispričala o svim događajima u cijelom inkriminiranom razdoblju. Naime, ovdje treba naglasiti da se ovakav iskaz svjedokinje B. N., kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, u potpunosti uklapa u iskaz oštećenice, kao i SMS poruke i poruke koje su putem Vibera razmjenjivali optuženik i oštećenica.

 

Slijedom toga, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud ispravno iskaz oštećenice prihvaća kao vjerodostojan, a iz sveukupne analize u postupku izvedenih dokaza, sud prvog stupnja, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, osnovano ne prihvaća obranu optuženika kao vjerodostojnu u kojoj tvrdi da su njegovi spolni odnosi sa oštećenicom bili dobrovoljni te da istu nije prisiljavao na prostituciju i da joj nije prijetio, uz pravilan zaključak da je takva obrana dana u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti ili barem s ciljem njezina umanjenja.

 

Dakle, prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na sva tri kaznena djela opisana pod toč. 1.), 2.) i 3.) pobijane presude, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Kako se u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi ne iznosi koju to odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio, ili je propustio utvrditi, a trebao je, to nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnosti optuženika opisane pod toč., 1.) i 2.) izreke pravno označio kao kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11, a njegovu djelatnost opisanu pod toč. 3.) izreke kao kazneno djelo prostitucije iz čl. 157. st. 2. KZ/11.

 

Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da mu je sud prvog stupnja izrekao prestrogu kaznenu sankciju.

 

Protivno tvrdnjama iz žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teže za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja optuženiku je pravilno kao olakotno cijenio sudjelovanje u Domovinskom ratu, dok mu je kao otegotno osnovano uzeo raniju osuđivanost i izraženu kriminalnu količinu i upornost, obzirom da se radi o inkriminiranim radnjama koje se protežu kroz vremensko razdoblje od pune dvije godine u kojem je kontinuirano spolno zlorabio oštećenicu.

 

Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, prvostupanjski je sud osnovano optuženiku utvrdio u odnosu na kazneno djelo silovanja opisano pod toč. 1.) kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a u odnosu na kazneno djelo silovanja opisano pod toč. 2.) kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu s pravom za kazneno djelo prostitucije opisano u toč. 3.) utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno, budući su za to prema podacima u spisu bile ispunjene sve zakonske pretpostavke, na temelju čl. 58. KZ/11. optuženiku opozvao i dvije ranije izrečene uvjetne osude i to jednu izrečenu presudom Općinskog suda u Čakovcu broj K-91/13., te mu kao utvrđenu iz te presude uzeo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i drugu izrečenu presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-213/17., te mu kao utvrđenu iz te presude uzeo kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, pa je optuženika na temelju 51. KZ/11. ispravno osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci. Tako utvrđene pojedinačne kazne, kao i izrečena jedinstvena kazna, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti počinjenih kaznenih djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11., pa blaže kažnjavanje za koje se u žalbi zalaže optuženik, nije osnovano.

 

Žalbu na prvostupanjsku presudu, u odnosu na postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 250.000,00 kuna radi povrede prava osobnosti, podnijela je oštećenica, smatrajući da je prvostupanjski sud bez opravdanog razloga i bez valjanog obrazloženja odbio njen tako postavljeni imovinskopravni zahtjev, o kojem je zapravo bio u mogućnosti odlučiti na temelju snimaka i zapisnika u spisu, kao i na temelju iskaza oštećenice, pri čemu nije u pravu. Naime, prema čl. 158. st. 2. ZKP/08., u presudi kojom okrivljenika proglašava krivim sud može oštećeniku dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili djelomično, ako podaci iz kaznenog postupka za to daju pouzdanu osnovu.

 

Međutim, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je s pravom oštećenicu uputio na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u parnici, jer suprotno tvrdnji iz njezine žalbe, podaci u kaznenom postupku nisu dali pouzdanu osnovu niti za potpuno, niti za djelomično presuđenje, obzirom na istaknutu osnovu zahtjeva (povreda prava osobnosti, intenzitet i trajanje duševnih boli), budući bi za takva utvrđenja nesumnjivo trebalo provoditi daljnje dokaze, a to bi zasigurno utjecalo i na duljinu trajanja samog kaznenog postupka, kako je to pravilno, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, obrazložio sud prvog stupnja. Stoga žalba oštećenice zbog imovinskopravnog zahtjeva nije osnovana.

 

Iako optuženik presudu načelno pobija zbog mjere oduzimanja imovinske koristi, on tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, osim paušalne tvrdnje da je nije stekao. Međutim, suprotno toj žalbenoj tvrdni, sud prvog stupnja je pravilno i u skladu sa zakonom optuženiku na temelju čl. 77. KZ/11. oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom pod toč.3.) izreke presude, te potom odredio da oduzet iznos od 70.000,00 kuna predstavlja imovinu republike Hrvatske i da je optuženik taj iznos dužan uplatiti u korist Republike Hrvatske u roku od trideset dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Jednako tako, optuženik se žali i zbog troškova kaznenog postupka, pri čemu samo kratko, ali neosnovano ističe kako ih nema iz čega platiti. Naime, prvostupanjski je sud pravilno, obzirom na osuđujuću presudu optuženika u skladu s čl. 148. ZKP/08. obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1068,00 kuna, od čega se 68,00 kuna odnosi na troškove dolaska svjedoka, a 1.000,00 kuna na sudski paušal. Pri takvoj odluci se u skladu sa zakonom, ispravno rukovodio činjenicom da optuženik prima mirovinu od 3.200,00 kuna i da time neće doći u pitanje njegovo uzdržavanje, pa žalba optuženika ni u tom dijelu nije osnovana.

 

Budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je presuditi kao u izreci na temelju čl. 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 25. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Perica Rosandić, v.r.