- 1 -              I Kž 330/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 330/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. G. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. G. Š. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. ožujka 2017. broj K-101/15, u sjednici održanoj 25. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. G. Š. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11., na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, a na temelju čl. 57. KZ/11., izriče mu se djelomična uvjetna osuda tako što će se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca izvršiti, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca se neće izvršiti ako optuženik u roku 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

II. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. G. Š., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u svezi s čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđuje da je opt. G. Š. kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11. ostvario imovinsku korist u iznosu od 1.082,400,00 kuna te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. G. Š. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalba opt. G. Š. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi G. Š. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., te je na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i osam mjeseci, a na temelju čl. 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako što će se dio kazne na koju je optuženi osuđen u trajanju deset mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju deset mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećenom TD J. K. d.d. dosuđen je imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženom G. Š. da s osnova imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku TD J. K. d.d. plati iznos od 1.000.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Temeljem čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11. u vezi čl. 57. st. 5. i čl. 56. st. 1. KZ/11. optuženom G. Š. naložena je posebna obveza da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom plaćanjem imovinskopravnog zahtjeva oštećenom TD J. K. d.d. u iznosu od 1.000.000,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude. Ukoliko optuženik u roku koji je određen presudom bez opravdanog razloga ne ispuni naloženu posebnu obvezu, sud mu može na temelju čl. 58. st. 5. KZ/11. u vezi sa čl. 57. st. 5. KZ/11. opozvati uvjetovani dio kazne.

 

Pozivom na čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10) u vezi sa čl. 77. KZ/11 utvrđeno je da novčani iznos od 1.082,400,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi G. Š. pribavio sebi počinjenjem kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. te je utvrđeno da je novčani iznos od 1.082,400,00 kuna imovina Republike Hrvatske. Optuženom G. Š. naloženo je da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.082.400,00 kuna u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 58. st. 1. u vezi sa čl. 57. st. 5. KZ/11. odlučeno je da će sud opozvati uvjetovani dio kazne ako optuženik bez opravdanog razloga, u roku od jedne godine, ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Optuženom G. Š. je, na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 6. i 8. ZKP/08., naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka na ime paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, te nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenika J. K. d.d., čija će visina biti određena posebnim rješenjem.

 

Nasuprot tome, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08. optuženi D. B. oslobođen je optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi postupka u odnosu na oslobađajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na optuženog G. Š. preinači te mu se izrekne kazna zatvora u dužem trajanju, a u odnosu na optuženog D. B. da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbu je podnio i optuženi G. Š. po branitelju odvjetniku N. M. zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba optuženog G. Š. neosnovana.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženog G. Š. na osuđujući dio presude:

 

U odnosu na osuđujući dio pobijane presude obje stranke se žale na odluku o kazni.

 

Naime, prilikom određivanja kazneno pravne sankcije optuženom G. Š. prvostupanjski sud mu je olakotno cijenio priznanje te žaljenje zbog inkriminiranog ponašanja, kao i da je njegova okolnosna i detaljna obrana u značajnoj mjeri skratila trajanje kaznenog postupka. Olakotnim je cjenjeno i da je otac malodobnog djeteta, te da osim za dijete skrbi i o svojim roditeljima i sestri koja je samohrana majka. Cijenjena je i njegova načelna spremnost da nadoknadi štetu koju je učinio. Otegotnim mu je sud cijenio dosadašnju osuđivanost zbog kaznenih djela imovinskog karaktera, što ukazuje da optuženi nije usklađenog ponašanja sa društveno prihvatljivim i da je u konkretnom slučaju riječ o višem stupnju jakosti povređivanja zaštićenog dobra jer je optuženi svojim postupanjem ostvario imovinsku korist i time prouzročio štetu oštećenim trgovačkim društvima od preko dva milijuna kuna.

 

Imajući u vidu sve tako utvrđene okolnosti sud prvog stupnja je optuženog G. Š. na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, te mu je na temelju čl. 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način će se dio kazne na koju je optuženi osuđen u trajanju deset mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju deset mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Pri tome je dodatno optuženom na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11. u vezi čl. 57. st. 5. i čl. 56. st. 1. KZ/11. naložena posebna obveza da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom plaćanjem imovinskopravnog zahtjeva oštećenom TD J. K. d.d. u iznosu od 1.000.000,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to precizirano u izreci presude. Osim toga, optuženi je upozoren da ukoliko u roku koji je određen presudom bez opravdanog razloga ne ispuni naloženu posebnu obvezu u roku od godine dana, a i ukoliko bez opravdanog razloga, u roku od jedne godine, ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom u iznosu od 1.082.400,00 kn, sud može opozvati uvjetovani dio kazne.

 

              Međutim, u odnosu na kaznu koju je prvostupanjski sud odmjerio optuženom G. Š., državni odvjetnik u žalbi upućuje kako je sud precijenio značaj olakotnih okolnosti te nije u dovoljnoj mjeri cijenio kako je spremnost optuženika da odmah nadoknadi štetu oštećeniku ostalo samo na izričaju. Osim toga, drži kako je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir nespornu upornost i bezobzirnost optuženika koja proizlazi iz činjenice da je ranije pravomoćno osuđivan zbog kaznenih djela imovinskog karaktera. Drži kako je, cijeneći sve okolnosti, prvostupanjski sud trebao optuženog G. Š. strože kazniti te mu izreći bezuvjetnu kaznu zatvora u dužem trajanju.

 

              S druge strane, optuženi G. Š. u žalbi tvrdi da mu je izrečena prestroga kazneno pravna sankcija. Pri tome upućuje kako je sud prvog stupanja precijenio značaj otegotnih okolnosti, u pogledu njegove ranije osuđivanosti, dok je nedostatno cijenio olakotne okolnosti, posebno činjenicu da priznao počinjenje kaznenih djela te na taj doprinio bržem i efikasnijem dovršetku kaznenog postupka. Osim toga, drži da je sud trebao olakotnim cijeniti protek vremena od počinjenja kaznenih djela. Ukazuje kako je izricanjem djelomične uvjetne osude na način da kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci mora izvršiti, dovedena u pitanje mogućnost izvršenja posebne obveze koja mu je određena prvostupanjskom presudom.

 

Cijeneći istaknute navode iz žalbi državnog odvjetnika i optuženika u pogledu kazne, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je prvostupanjski sud doduše ispravno utvrdio sve okolnosti koje utječu da bi kazna za počinitelja bila blaža ili teža, ali i da je u pravu državni odvjetnik kada upućuje da nije u dovoljnoj mjeri cijenjena činjenica da je optuženik ranije osuđivan.

 

Naime, nesporno je da je optuženi G. Š. višestruko  osuđivana osoba i to zbog kaznenih djela prijevare, zlouporabe čeka i kreditne kartice te krivotvorenja isprave, što upućuje na neusklađenost njegovog ponašanja sa društvenim normama, posebno u okviru imovine i gospodarskog poslovanja, a što je usmjereno na pribavljanje protupravne imovinske koristi. Stoga je pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti, a vodeći pri tome računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne iz čl. 47. KZ/11. te o svrsi kažnjavanja prema čl. 41. KZ/11., ovaj drugostupanjski sud procijenjeno kako će se kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te na temelju čl. 57. KZ/11. izrečene djelomične uvjetne osuda na način da će se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju jedne godine i tri mjeseca izvršiti, a dio kazne u trajanju jedne godine i tri mjeseca se neće izvršiti ako optuženik u roku četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, slijedom čega je valjalo presuditi kao pod točkom I. ove presude.

 

U odnosu na odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optuženog G. Š. imovinska korist oduzeta na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u svezi s čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08. jer je ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist (što je vidljivo iz obrazloženja pobijane presude), na temelju čl. 1. st. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 70/17) prestao važiti, a u čl. 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju citiranih odredbi ZKP/08., a kako to stoji pod točkom II. ove drugostupanjske presude.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika na oslobađajući dio presude:

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na oslobađajući dio presude, državni odvjetnik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nema dokaza da bi optuženi D. B., zajedno sa optuženim G. Š., počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju na način kako ga se to tereti optužnicom. Drži, naime, kako se iz provedenih dokaza, apostrofirajući posebno iskaze svjedoka A. T.-M., D. M., Z. P. i M. D. Z., pa i iz materijalne dokumentacije, na nedvojbeni način može zaključiti da je optuženi D. B. morao znati o poslovanju TD N. C., kojega je bio ovlaštena osoba, te da nije bio, kao što to tvrdi prvostupanjski sud, „slamnati čovjek“, samo formalni direktor koji o stvarnom poslovanju nije imao saznanja.

 

Prvenstveno, podnesenom optužnicom obojici optuženika stavljeno je na teret počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, i to kao supočinitelja, no razvidno je kako se u stvari radi o događajima koji su se odvijali od svibnja 2007. pa do prosinca 2008. u kojima je sudjelovao isključivo optuženi G. Š., te događajima od prosinca 2008. do studenog 2009., u kojima su sudjelovali obojica optuženika. Naime, 16. svibnja 2007. zaključen je ugovor o kupnji zemljišta u Sisku te se tada odvija poslovni odnos između TD Novi Centar i TD J. K., vezano uz realizaciju zajedničke poslovne ideje izgradnje na predmetnom zemljištu. Tada je došlo i do isplate iznosa od 3.662.673,00 kuna na račun TD N. C., od kojih je naknadno na račun oštećenika, TD J. K., vraćen iznos od 2.772.677,62 kune. Nedvojbeno je kako je optuženi Ž. Š. u vrijeme tih događaja bio  predsjednik uprave TD L. h. d.o.o. (koje je tada većinski vlasnik TD N. C.) i član skupštine, no ujedno i stvarni nositelj poslovanja TD N. c. d.o.o. Naknadno, od prosinca 2008. odvijaju se događaji u kojima, prema optužnici, sudjeluju obojica optuženika, a kada se odvijaju poslovni događaji (predaja zadužnice i ponuda za prodaju stanova u Z., B. N. te ponuda upisa hipoteke na stanovima) kojima bi se nadoknadila šteta TD J. K. radi neisplate 1.000.000,00 kuna, a potom se odvijaju i događaji (stvarna prodaja istih stanova trećim osobama, te podizanje iznosa od 1.082.400,00 kuna sa računa TD N. C.) kojima se upravo osujećuje mogućnost TD J. K. da naplati dugovanje iznosa od 1.000.000,00 kuna od TD N. C. koje je nastalo iz poslovnog odnosa vezano uz zemljište u S.

 

Iako žalitelj u svojoj žalbi upućuje da je optuženi D. B. morao biti upoznat sa poslovanjem TD N. C. te je morao znati o nezakonitostima u poslovanju, u pravu je sud prvoga stupnja kada zaključuje da nema dokaza da je D. B. znao o stvarnom smislu radnji koje je poduzimao na traženje optuženog G. Š., odnosno da je imao znanje i svijest o protupravnosti djela, te da je želio njegovo izvršenje s ciljem da optuženom G. Š. pribavi protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.082.400,00 kn i da za taj iznos ošteti TD N. C., odnosno da je počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., kako ga se to tereti optužnicom.

 

Naime, a kako to proizlazi iz provedenih dokaza, nesporno je da je optuženi D. B. bio formalni direktor TD N. C. od 6. studenog 2008. do 6. svibnja 2009. i od 28. svibnja 2009. do 20. studenog 2009., te je u potonjem periodu bio i jedini osnivač i vlasnik TD N. C. Nesporno je i da je u dva navrata, i to 4. lipnja 2009. i 17. studenog 2009., sa žiro računa TD N. C. podigao iznos od ukupno 1.082.400,00 kn, koji je predao optuženom G. Š. prikazavši to kao isplatu akontacije dobiti.

 

Međutim, kako to ispravno zaključuje sud prvog stupnja, optuženi G. Š. je sam bez znanja i odobrenja optuženog D. B. kao formalnog direktora poduzimao poslovne aktivnosti TD N. C. Da je tome tako proizlazi ne samo iz suglasnih obrana optuženika u pogledu dogovora o funkciji direktora, uputama koje je optuženi D. B. dobivao od optuženog G. Š. vezano uz potpisivanje ugovora i upute oko podizanja novca, nego i iz materijalne dokumentacije, pa i iz iskaza svjedoka. Naime, iako svjedoci A. T.-M. i M. D. Z., obje djelatnice TD J. I., spominju da su kontaktirale sa direktorom D. B., kontakt se ostvarivao samo putem elektronske pošte ili telefonom. Kada se uzme u obzir obrana optuženog G. Š. da se on u kontaktima predstavljao imenom direktora D. B., pod kojim je imenom slao i elektronsku poštu, onda je za zaključiti da dopise i ponude za koje se tvrdi da ih je TD J. I. poslao optuženi D. B., on niti je poslao niti je o i njima imao saznanja. Osim navedenog, žalitelj upućuje i na iskaze svjedoka D. M. i svjedoka Z. P., tvrdeći da se iz njihovih iskaza može zaključiti o sudjelovanju optuženog D. B. u nezakonitim radnjama. Okolnosti koje proizlaze iz iskaza ovih svjedoka, međutim, upućuju na nesporne činjenice, a to je da je D. B. bio član uprave TD N. C., te da je potpisao jedan ugovor o kupoprodaji stana u Z., N. B., što ponovno ne navodi na zaključak da je znao više o poslovanju osim onoga što mu je prezentirao optuženi G. Š.

 

U prilog ispravnosti zaključka prvostupanjskog suda u pogledu optuženog D. B. upućuje i materijalna dokumentaciju koju je prvostupanjski sud doveo u vezu sa obrana optuženika i iskazima svjedoka. Naime, nedvojbeno je da su optuženici 28. svibnja 2009. zaključili Ugovor o tajnom društvu, iz kojega proizlazi da je u poslovima iz registrirane djelatnosti društva N. C., odmah počevši od dana sklapanja ugovora odnosno upisa optuženog D. B. kao jedinog člana društva, sudjelovao jedino i isključivo G. Š., bez ikakvog sudjelovanja ili intervencije poduzetnika (D. B.). Osim navedenog, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da i okolnost da je optuženi G. Š. 29. prosinca 2008. dostavio društvu J. K. d.d. zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn koju je potpisao potpisom optuženika D. B. koji je u to vrijeme bio formalni direktor, upućuje kako optuženi D. B. o stvarnom poslovanju TD N. C. nije imao saznanja, te da je navedenu zadužnicu optuženi G. Š. potpisao i predao mimo dogovora i znanja optuženog D. B.

 

              U pogledu nespornog podizanja novca sa računa TD N. C. te predaje ukupnog iznosa od 1.082.400,00 kn optuženom G. Š., niti ovaj sud drugog stupnja ne nalazi upitnim da je uputu o podizanju novca optuženi B. dobio od optuženog G. Š. Pri tome je prvostupanjski sud tu nespornu činjenicu doveo u vezu sa obranama optuženika koje su potvrđene i materijalnom dokumentacijom. Naime, optuženici su 20. studenog 2009. (a ne 28. svibnja 2009. kako pogrešno stoji u izreci pobijane presude) zaključili Sporazum u svezi s ugovorom o prijenosu poslovnog udjela u kojem je u točki D. navedeno je da je 28. svibnja 2009. između prenositelja (D. B.) i stjecatelja (G. Š.) sklopljen ugovor o tajnom društvu temeljem kojeg stjecatelj kao tajni član stječe pravo na dobit prenositelja kao poduzetnika u visini od 100% ukupnog iznosa dobiti društva, te ujedno sudjeluje u gubitku društva. U točki E. sporazuma navedeno je da su optuženici sklopili dana 20. studenog 2009. ugovor o prijenosu poslovnog udjela, u točki F. da je prenositelj prenio na stjecatelja poslovni udjel koji mu pripada u društvu u nominalnom iznosu od 20.000,00 kn koji predstavlja 100% temeljnog kapitala društva. I u točki G. da prenositelj na ime akontacije dobiti društva je isplatio stjecatelju iznos od 582.400,00 kn, te 500.000,00 kn, odnosno ukupno 1.082.400,00 kn primitak kojeg iznosa stjecatelj potvrđuje potpisom tog sporazuma.

 

Stoga, imajući u vidu sve tako utvrđene okolnosti, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje kako niti u odnosu na podizanje novca sa računa TD N. C. nema dokaza da bi optuženi D. B. znao da bi podizanjem tog novca optuženom G. Š. omogućio pribavu protupravne imovinsku koristi u iznosu od 1.082.400,00 kn, za koji iznos bi oštetio TD N. C.

 

Iako se državni odvjetnik žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, iz samog sadržaja žalbe nije vidljivo u kojem djelu je, po ocjeni žalitelja, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje dokaze bi eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, pa je očigledno da se u tom dijelu izjavljena žalba odnosi isključivo i jedino na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

              Naime, konačno valja naglasiti da ocjenjujući rezultate svih izvedenih dokaza, niti prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne dovodi se u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da izvedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je optuženi D. B. počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, pobliže činjenično opisano u izreci pobijane presude, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je ovog optuženika oslobodio optužbe za to kazneno djelo, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08.

 

              Slijedom svega iznijetoga, te budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. svibnja 2020.