- 1 -              I Kž 157/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 157/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Ane Garačić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. M., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15-ispravak, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. prosinca 2019. broj K-46/2019, u sjednici održanoj 25. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba optuženika J. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. prosinca 2019. broj K-46/2019 optuženik J. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. KZ/11 i na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 48. i 49. stavka 1. točke 3. KZ/11, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje: ZKP/08) u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. ZKP/08 optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, osim nagrade i nužnih izdataka oštećenika i njegovog opunomoćenika o kojim troškovima će sud donijeti posebno rješenje.

 

Na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08 odbijena je optužba protiv optuženika zbog kaznenog djela nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11, činjenično opisano u izreci pobijane presude.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na to kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude u osuđujućem dijelu žalbu je pravovremeno podnio optuženik po branitelju A. Č., odvjetniku u D. S., zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i zbog „nezakonitih dokaza“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet uputi na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, podredno „smanji kaznu i odredi mu primjereniju sankciju – uvjetnu osudu“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje: ZKP/08-19), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj u žalbi ističe da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, čime sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, koja povreda, međutim, nije ostvarena.

 

Neosnovan je žalbeni prigovor optuženika da nalaz i mišljenje toksikološkog vještaka S. B. nije zakonit dokaz jer da se vještačenje temelji i na „podacima pribavljenim popunjavanjem obrzaca AUK1 i AUK2, koji podaci se dobivaju ispitivanjem optuženika, a da se optuženik prije odgovaranja na pitanja iz obrazaca ne upozori na prava koja ima kao okrivljenik (pravo na branitelja, pravo da ne odgovara na pitanja i sl.)“.

 

Naime, izjava optuženika o količini popijenog alkoholnog pića kritičnog dana, sadržana u obrascima AUK1 i AUK2, koje podatke je toksikološki vještak koristio prilikom izrade nalaza i mišljenja, ne može se smatrati iznošenjem obrane optuženika, niti u tom svojstvu može biti korištena tijekom dokaznog postupka. To su anamnestički podaci koji su bili jedan od elemenata za izradu vještačkog nalaza i mišljenja, pri čemu treba reći da su ti podaci, prema iskazu toksikološkog vještaka, tumačeni u korist optuženika jer je koncentracija alkohola u trenutku događaja umanjena za onu koja odgovara količini popijenog pića nakon inkriminiranog događaja, sadržanoj u izjavi optuženika u spomenutim obrascima.

 

Slijedom iznijetoga ne radi se o nezakonitom dokazu u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP/08 pa, stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalitelj ni neka druga takva potvrda na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članku 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-19.

 

Argumentacija žalitelja u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne obrazlaže) svodi se na tvrdnju da je tempore criminis kolnik na kojemu se dogodila prometna nesreća, bio mokar, kao što je to optuženik tvrdio i u svojoj obrani, a što je vidljivo i iz fotodokumentacije očevida, a koja okolnost je, prema mišljenju žalitelja, odlučna za zaključak o mogućnosti zaustavljanja vozila kojim je upravljao optuženik i izbjegavanja naleta na pješaka S. N.

 

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u izreci presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4.KZ/11 na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je kolnik kritične zgode bio suh jer je ta činjenica utvrđena na temelju podataka sadržanih u dopisu Državnog hidrometeorološkog zavoda sa potvrdom o stanju vremena iz kojeg proizlazi da na području gdje se dogodila prometna nesreća dana 13. svibnja 2016. nije zabilježena ni jedna atmosferska pojava oborina pa tako ni kiša, a što je u potpunom suglasju sa podacima zapisnika o očevidu iz kojeg proizlazi da je kolnik bio suh, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Stoga je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru i nalazu i mišljenju prometnog vještaka S. H., koji je pri izradi nalaza i mišljenja, između ostalog, koristio podatke sadržane u zapisniku o očevidu pa tako i podatak da je kolnik u trenutku prometne nesreće bio suh, a ne mokar, kako to tvrdi žalitelj.

 

Slijedom iznijetoga, nije ostvarena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni treba reći da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir sve one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Prvostupanjski sud je sve utvrđene olakotne okolnosti (životna dob optuženika, roditeljstvo, doprinos oštećenika počinjenju kaznenog djela, iskazano kajanje te okolnost da optuženik ranije nije osuđivan ni prekršajno kažnjavan) i pravilno cijenio te, u nedostatku otegotnih okolnosti, pravilno zaključio da se radi o okolnostima koje u svom zbiru predstavljaju one naročite olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

Uvažavajući naprijed iznijeto, uz činjenicu da je za navedeno kazneno djelo, prema zakonu koji je bio na snazi tempore criminis, bila propisana kazna zatvora od 3 do 12 godina, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, protivno žalbenom prigovoru, u konkretnom slučaju primjerena ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

 

S obzirom  da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene  povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom  članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08-19.

 

Zagreb, 25. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.