- 1 -              I Kž-Us 110/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 110/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. G., zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. G. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. lipnja 2019. broj K-Us 5/2019, u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. G. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi D. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11. te je na temelju navedene zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da neuvjetovani dio kazne koji će se izvršiti iznosi šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. uvjetovani dio kazne u visini osam mjeseci neće se izvršiti ako optuženi D. G. u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 557. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) utvrđeno je da 600,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. G. ostvario kaznenim djelom, da je taj iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da Republici Hrvatskoj uplati 600,00 kune u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17. optuženom D. G. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08.-17. u paušalnom iznosu od 500 (petstotina) kuna te troškove branitelja o kojima će se donijeti posebno rješenje.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.-17.), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da opozove uvjetnu osudu izrečena opt. D. G. presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj:K409/17, te da se opt. D. G. izrekne jedinstvena kazna zatvora u primjerenom trajanju“.

 

Protiv presude se žali i optuženi D. G. po branitelju, odvjetniku B. B., navodeći uvodno da istu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1., 2. i 5. ZKP/08.-17., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o izrečenoj kazni, odnosno djelomičnoj uvjetnoj osudi, odluke o oduzimanju imovinskopravne koristi te odluke o troškovima postupka, predlažući „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženika oslobodi od optužbe za kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma odnosno podredno istu ukinuti i predmet vratiti naslovljenom sudu na ponovno suđenje“. Sadržajno se obrazlažu samo žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi te odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), koji se sada primjenjuje u postupku, spis je prije dostave izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi D. G. u uvodnom dijelu žalbe ističe da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., pri čemu u obrazloženju žalbe navodi zakonski tekst navedene odredbe, bez objašnjenja u odnosu na koje odlučne činjenice nisu navedeni razlozi, odnosno u kojem su dijelu navedeni razlozi nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, kako međusobno, tako i u odnosu na sadržaj isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava i zapisnika. Međutim, navedena bitna povreda nije ostvarena jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presude dao jasne, valjane i dostatne razloge bez ikakvih proturječnosti zbog čega i u kojem dijelu prihvaća, kako optuženikovu obranu, tako i u tijeku dokaznog postupka izvedene dokaze, a zbog čega određene dokaze ne prihvaća, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Neslaganje optuženog D. G. s tim razlozima bit će razmatrano u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik u uvodnom dijelu žalbe navodi i da presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1., 2. i 5. KZ/11., međutim, niti ovu žalbenu osnovu ne obrazlaže, već iz obrazloženja žalbenih osnova proizlazi da pobija pravilnost činjeničnih utvrđena.

 

Ovaj je sud pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-19. te nije našao da bi u istoj bila počinjenja ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud prilikom ispitivanja žalbe protiv prvostupanjske presude pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi D. G. ističe da niti iz jednog dokaza koji je izveden u tijeku postupka ne proizlazi da bi on postupao s namjerom da iz koristoljublja pomogne drugoj osobi nedozvoljeno ući, kretati se ili boraviti u Republici Hrvatskoj niti da bi uopće na bilo koji način započeo s ostvarenjem bilo kojeg od propisanih elemenata navedenog kaznenog djela, kao ni zakonom određeni oblik krivnje kao subjektivno obilježje predmetnog kaznenog djela. Pritom optuženik upire na iskaze svjedoka M. R. i Z. S. te na sadržaj snimljenih razgovora.

 

Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženog D. G., pravilno je i osnovano utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u ponašanju optuženika opisanom u izreci prvostupanjske presude ostvarili svi, kako objektivni, tako i subjektivni elementi na teret mu stavljenog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11.

 

Naime, optuženik je proglašen krivim da je u cilju da se materijalno okoristi, nakon što su osobe navedene u izreci pobijane presude dogovorile nedozvoljeno prevođenje preko granice sedam stranih državljana iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku te njihov prijevoz do Z., prilikom preuzimanja i prijevoza tih stranih državljana od granice do Z. u vozilu marke M. registarske oznake ... , u kojem se je uz optuženika koji je upravljao navedenim vozilom nalazio i Z. S., vozili ispred teretnog vozila marke I. bijele boje, registarske oznake i broja ... , kojim je upravljao M. R. i u kojem su se nalazili strani državljani, kao prethodnica u cilju uočavanja i izbjegavanja policijskih ophodnji, za što je optuženik primio naknadu od 600,00 kuna. Dakle, kao što to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, radnja pomaganja drugim osobama u nedozvoljenom ulasku i kretanju u Republici Hrvatskoj sastoji se upravo u vožnji kao prethodnica ispred teretnog vozila u kojem su se nalazili strani državljani, a sve s ciljem uočavanja i izbjegavanja policijskih ophodnji, za što je optuženik, sukladno iskazu svjedoka Z. S., dobio ukupno 600,00 kuna. Ni sam optuženik ne osporava da je spornog dana vozio osobno vozilo marke M. u kojem se je zajedno s njim nalazio i Z. S. te da je iza njega M. R. vozio bijelo teretno kombi vozilo, a navedena činjenica proizlazi i iz izvješća Policijske uprave zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe organiziranog kriminaliteta od 13. ožujka 2018., iz kojeg je razvodno da su 22. siječnja 2018. u 20,40 sati u mjestu D. T. u opisanom osobnom vozilu zaustavljeni i legitimirani optuženi D. G. i svjedok Z. S. Time su ostvareni objektivni elementi kaznenog djela za koje je optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim.

 

Na ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije od utjecaja žalbeno upiranje na iskaz svjedoka M. R. koji je naveo da je optuženi D. G. za vrijeme prijevoza stranih državljana sjedio s njim u teretnom vozilu te da nije vidio je li optuženik za ovu radnju primio ikakav iznos novca, a da osoba koja se je s njim (svjedokom) nalazila u teretnom vozilu, nije osoba ovdje optuženika. Naime, kao što je već navedeno, nesporno je utvrđeno da se je optuženi D. G. nalazio u drugom vozilu, zbog čega s pravom prvostupanjski sud, osim u dijelu da je svjedok M. R. vozio u teretnom vozilu strane državljane, nije prihvatio iskaz ovog svjedoka.

 

U odnosu na optuženikove tvrdnje da nije imao svijest o tome da se u teretnom vozilu ispred kojeg je on vozio nalaze strani državljani koji su nedozvoljeno prebačeni preko državne granice, odnosno da on zapravo vozi kao prethodnica navedenom vozilu s ciljem uočavanja i izbjegavanja policijskih ophodnji, nego da je sa svjedokom Z. S. u L. išao po neki automobil za što da mu je ovaj obećao platiti 100 Eura, protivno tim tvrdnjama, osnovano je prvostupanjski sud na temelju razgovora snimljenih tijekom provođenja posebnih dokaznih radnji te iz izvješća Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije, Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe posebnih kriminalističkih poslova od 23. siječnja 2018. broj 511-01-82/2-OGR-2/128-17 S.S. utvrdio upravo suprotno.

 

Naime, iz snimljenih razgovora od 22. siječnja 2018. vidljivo je da, nakon što E. H. nazove Z. S. i pita ga hoće li što raditi te da ima sedam ili osam te Z. S. pristane, Z. S. zove optuženog D. G. i pita ga može li od neke treće osobe za sat vremena unajmiti auto. Nakon toga optuženi D. G. zove Z. S. te ga obavještava da ta treća osoba ima kombi koji ima samo jedan red te nije kombinirani nego da ima sve šajbe. Potom Z. S. ponovno zove optuženog D. G. te mu govori: „… to ti hoću reći mi bumo to dole zeli i odmah bumo mi zeli odavde čovjeka koji bi rajtal a ja i ti prema malim…“ na što optuženi G. odgovara: „.sve znam, ne moraš mi ništa ponavljati“. Iz navedenog jasno proizlazi da se optuženik i Z. S. ne dogovaraju da bi otišli po nekakav automobil negdje, odnosno motocikl kako to navodi svjedok S., već im je bitno koliko redova ima kombi koji unajmljuju i ima li prozore ili je zatvorenog tipa, iz čega se zaključuje da im je cilj prijevoz osoba koje se ne bi trebale vidjeti u kombiju. Osim toga, dogovaraju se da će taj kombi voziti neka treća osoba dok optuženi G. i svjedok S. neće biti u tom kombiju, što je, prema vlastitom navodu, optuženom G. sve poznato i ne treba mu ništa ponavljati.

 

Nadalje, nakon što se optuženi D. G. i svjedok Z. S. nađu zajedno u vozilu, S. razgovara s E. H. i M. R. te se Z. i M. dogovaraju da se nađu u kafiću u R., dok se Z. s E. dogovara gdje će se naći i govori mu da ne na čistini. Potom se S. čuje s nepoznatom muškom osobom koja ga obavještava da ga je ostavio vodič te ga moli da dođe do mosta, a da će on sve pregledati i dok S. pokušava uspostaviti vezu s nepoznatom muškom osobom, u pozadini se čuje njegov glas koji nekome (očito optuženom D. G. koji je s njim u automobilu) govori gdje da se kreće. Također je iz snimljenih razgovora vidljivo da je sve vrijeme dok Z. S. dogovara s nepoznatom muškom osobom ukrcaj ljudi u bijeli kombi, s njim optuženi D. G., koji vozi osobni automobil i kojemu S. govori da, ako su njega zaustavili, oni budu samo produžili pa su neosnovani njegovi žalbeni navodi optuženika da iz razgovora koje je svjedok S. vodio tijekom vožnje nije se nužno moralo dati zaključiti da se dogovaraju nezakonite radnje prebacivanja ljudi. Čak štoviše, iz razgovora se može zaključiti da je optuženi G. bio nazočan i prilikom ukrcaja stranih državljana u kombi.

 

Potom je iz razgovora S. s E. H. i J. N. vidljivo da su njega (S.) i optuženog D. G. zaustavili policajci (što je potvrđeno ranije spominjanim izvješćem Policijske uprave zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe organiziranog kriminaliteta od 13. ožujka 2018.) i da mu je ovaj njegov otišao naprijed i da ga sad lovi, iz čega se zaključuje da je optuženi D. G. vozio zajedno sa Z. S. kao prethodnica bijelom teretnom vozilu te da ga mora stići jer je ovaj očito ostao bez prethodnice. Osim toga, E. ga pita jesu li s njim prijatelji, što on potvrđuje i to sve u optuženikovoj nazočnosti pa je teško povjerovati da optuženik nije znao da, nakon što ga je zaustavila policija, pokušavaju sustići bijeli kombi u kojem se nalaze strani državljani. Upravo suprotno, optuženik je svjestan da je najprije vozio kao prethodnica teretnom vozilu sa stranim državljanima, a nakon što ga je zaustavila policija vozi iza njega pokušavajući ga stići, iz čega proizlazi da želi ostvarenje svih obilježja kaznenog djela, odnosno postupa s izravnom namjerom, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

Nadalje je iz snimljenih razgovora te iz izvješća Službe posebnih kriminalističkih poslova od 23. siječnja 2018. broj 511-01-82/2-OGR-2/128-17 S.S. vidljivo i da su se M. R. koji je u bijelom teretnom vozilu vozio strane državljane i Z. S. kojeg je u osobnom automobilu marke M. vozio optuženi D. G. našli kod zgrade S. c. od kuda su se zajedno vozili jedni za drugima .... do broja 14 u ... gdje su, nakon što je Z. S. izašao iz osobnog automobila, iz tovarnog dijela teretnog automobila izašli strani državljani, što sve također potvrđuje, suprotno optuženikovim žalbenim navodima, da mu je bilo poznato da sudjeluje u nedozvoljenom prevoženju ljudi na područje Republike Hrvatske. Imajući na umu sve navedeno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda i da je novac u iznosu od 600,00 kuna koji je sam Z. S. naveo da ga je dao optuženom D. G., naknada za navedenu protuzakonitu radnju, a ne naknada za obavljanje neke druge usluge vožnje, osobito kada se uzme u obzir da je u razgovorima dogovoreno i „perje“ (što u neformalnom govoru predstavlja novac) za poduzete radnje.

 

Slijedom svega navedenog, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da se je u ponašanju optuženog D. G. ostvario i subjektivni element djela za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pa nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavak 2. ZKP/08.).

 

U svojoj žalbi zbog odluke o kazni izrečenoj optuženom D. G., državni odvjetnik smatra da je kazna zatvora od jedne godine i dva mjeseca na koju je prvostupanjski sud osudio optuženog D. G. primjerena ličnosti počinitelja i težini kaznenog djela, ali da izricanjem djelomične uvjetne osude neće biti ostvarena svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11., kako sa stanovišta generalne, tako niti sa stanovišta specijalne prevencije. Uz navedeno, državni odvjetnik smatra da nije u dovoljnoj mjeri cijenjena izrazita pogibeljnost ovakvih kaznenih djela, a posebice nije dovoljno cijenjena činjenica da je optuženik ranije osuđivan za istovrsno djelo presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 9. siječnja 2018. broj K-409/2017., pravomoćnom 25. siječnja 2018., kada mu je izrečena kazna uvjetna osuda s rokom provjeravanja dvije godine te da je ovo djelo počinjeno u roku provjeravanja (djelo počinjeno 22. siječnja 2018.), što da ukazuje na to da optuženikova ranije osuđivanost nije doprinijela njegovom promijenjenom stavu o neprihvatljivosti ovakvog ponašanja, zbog čega se predlaže opozvati ovu uvjetnu osudu.

 

Nasuprot tome, pobijajući odluku o izrečenoj kaznenoj sankciji, optuženik smatra da bi, imajući na umu njegovo cjelokupno ponašanje u tijeku ovog postupka, odnosno da je aktivno sudjelovao na raspravi, primjereno smireno i pristojno se ponašao, i zakonom propisana minimalna kazna od jedne godine uz izricanje uvjetne osude ispunila svrhu kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije.

 

Ispitujući u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog D. G. odluku o kaznenoj sankciji,  ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno što je stjecanje imovinske koristi koju je i ostvario, način počinjenja i skrivljeni učinci kaznenog djela koji se ogledaju u činjenici da je u teretnom kombi vozilu voženo sedam osoba, prijašnji počiniteljev život, odnosno njegova dosadašnja kaznena osuđivanost i činjenica da je specijalni povratnik, njegove osobne i imovinske prilike i to da je nezaposlen te bez imovine i prihoda te da počinjenjem kaznenog djela dolazi do zarade). Imajući na umu navedene okolnosti, suprotno optuženikovim žalbenim navodima, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji kazna zatvora od jedne godine i dva mjeseca, koja je tek nešto viša od zakonom propisane minimalne kazne za ovo djelo, upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Nadalje, imajući na umu sve navedeno, a uzimajući pri tome i konkretnu optuženikovu ulogu prilikom počinjenja djela, ocjena je i ovog suda, a suprotno žalbi državnog odvjetnika, da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je, unatoč činjenici da je već ranije osuđivan za isto kazneno djelo, prvostupanjski sud opravdano na temelju članka 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršava šest mjeseci, dok je dio kazne od osam mjeseci uvjetovan vremenom provjeravanja od pet godina. Pritom, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, nije opozvana ranije optuženiku izrečena uvjetna osuda. Naime, kazneno djelo za koje je optuženik sada osuđen, suprotno navodima u žalbi državnog odvjetnika, nije počinjeno u vrijeme provjeravanja po ranije izrečenoj uvjetnoj osudi jer je presuda kojom je ta uvjetna osuda izrečena optuženiku postala pravomoćna 25. siječnja 2018., a predmetno je kazneno djelo počinjeno 22. siječnja 2018., dakle, prije nego što počelo teći vrijeme provjeravanja. Stoga nisu ispunjeni uvjeti za opoziv uvjetne osude na temelju članka 58. stavka 1. KZ/11., a niti državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe povredu kaznenog zakona u tom smislu. No, ovaj je sud razmotrio i primjenu članka 58. stavka 6. KZ/11. te je ocijenjeno, kao što je već navedeno, da će se u konkretnoj situaciji, unatoč ranijoj optuženikovoj osuđivanosti, svrha kažnjavanja postići i izricanjem djelomične uvjetne osude, odnosno da upravo ovakav odnos uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne s navedenim vremenom provjeravanja može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena sankcija sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom svega navedenog nije mogla biti prihvaćena niti žalba državnog odvjetnika, a niti optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

 

Pobijajući odluku o oduzimanju imovinske koristi, optuženi D. G. navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je on primio iznos od 600,00 kuna pa je slijedom toga pogrešno odlučio da taj iznos predstavlja imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim. Ovakvim navodima optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu je već navedeno u dijelu ove presude koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da nitko ne može zadržati protupravnom radnjom stečenu imovinsku korist, to je pravilno prvostupanjski sud oduzeo od optuženika imovinsku korist, pri čemu je utvrđeno da je ostvario imovinsku korist u iznosu manjem od onog koji je naveden u prijedlogu državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi pa je od optuženika oduzet utvrđeni iznos, što je za njega povoljnije. Stoga su neosnovani i ovi optuženikovi žalbeni navodi.

 

Optuženik pobija žalbom i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, ističući da je osoba bez primanja i bez imovine, trenutno nezaposlena, slijedom čega svaki iznos koji je dužan podmiriti dovodi u pitanje njegovo uzdržavanje i egzistenciju. No, protivno ovakvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odmjerio paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna, vodeći računa o složenosti i trajanju postupka te naložio plaćanje iste optuženiku, s obzirom na to da isti nema obvezu uzdržavanja drugih osoba čije bi egzistencija plaćanjem istih bila ugrožena. Također je sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08. osnovano optuženiku naložena dužnost plaćanja troškova branitelja koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, čija će visina u tom dijelu biti određena posebnim rješenjem. Pritom se optuženik upućuje na odredbu članka 148. stavka 6. ZKP/08.-19., prema kojoj, ako se okolnosti nemogućnosti plaćanja troškova postupka utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, predsjednik vijeća može optuženika rješenjem osloboditi dužnosti naknade troškova postupka.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. G. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučiti kao izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. svibnja 2020.