- 1 -

Broj: Jž-2387/2019

 

 

  

 

Broj: Jž-2387/2019

                                                   R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

                                          R J E Š E N J E

                                                       

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sutkinja - Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluke kao članica vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice spacijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D. H. zbog prekršaja iz članka zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17.) odlučujući o žalbi okrivljenog D. H., podnesenoj putem branitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S.P., G. G., V. V., M. K. i T. P. u Z., podnesene protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 51. PpJ-3269/2019 od 22. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba okrivljenog D. H. osnovanom, ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni D. H. je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci te je, na temelju istog propisa, i primjenom članka 44. prema okrivljeniku primijenio uvjetnu osudu koja se sastoji od ublažene kazne zatvora od 15 dana te roka kušnje od 10 mjeseci. Ukoliko dođe do opoziva uvjetne osude, okrivljenik će morati izdržati kaznu zatvora od 14 dana budući da će mu se u izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 40. Prekršajnog zakona, uračunati vrijeme za koje je okrivljenik bio lišen slobode u trajannju od 1 dana.

 

Istom presudom, na temelju članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja I. H., na udaljenost manju od 5 metara, gdjegod se ona nalazila, te zabrana uznemiravanja I. H., u trajanju od 5 mjeseci.

 

Nadalje, pobijanom prvostupanjskom presudom, okrivljenik je obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

 

Protiv pobijane presude je okrivljenik, putem branitelja, pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Okrivljenik navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje rezultata pogrešne ocjene izvedenih dokaza, budući da iz paušalne ocjene izvedenih dokaza proizlazi da njegovu obrana zapravo uopće nije ocijenio ( samo paušalno navodi da ju nije prihvatio jer je poklonio vjeru svjedokinji). Okrivljenik nadalje tvrdi da djelo prekršaja nije određeno jer prvostupanjski sud ne pojašnjava kojim točno radnjama je on kod oštećenice prouzročio povredu dostojanstva i uznemirenosti. Okrivljenik se u žalbi također osvrće i na izrečene mu prekršajnopravne sankcije. U odnosu na kaznu (tj. uvjetnu osudu) okrivljenik ističe kako prvostupanjski sud okolnost koja je čini biće djela – da je nasilje počinjeno prema osobi starije životne dobi, sud ujedno cijeni kao otegotnu. Što se tiče zaštitnih mjera, okrivljenik upozorava kako sud uopće nije jasno obrazložio iz kojih razloga mu je takve mjere izrekao s obzirom da u obrazloženju presude nedostaje dio rečenice koji se odnosi na zaštitne mjere.

 

Okrivljenik predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od krivnje.

 

Žalba je osnovana.

 

Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona jer u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Naime, odredbom članka 185. stavka 8. Prekršajnog zakona propisano je da će sud u obrazloženju presude dati razloge za primjenu mjere upozorenja te za primjenu zaštitne mjere.

 

U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je prema okrivljeniku, kao prekršajnopravnu sankciju, primijenio mjeru upozorenja – uvjetnu osudu. Međutim, obrazloženje prvostupanjske presude u dijelu u kojem se odnosi na uvjetnu osudu nije jasno jer sud, obrazlažući odluku o prekršajnopravnoj sankciji, navodi kako je okrivljeniku izrekao zatvorsku kaznu (a nije, već je primjenjena mjera upozorenja – uvjetna osuda koja se sastoji od izrečena kazne zatvora i roka provjeravanja), pri čemu naprosto ispušta dio rečenice ( „Naime, prilikom odlučivanja o adekvatnoj sankciji, sud je cijenio da se okrivljenik ponašao nasilno prema svom…te Sud smatra nužnim okrivljeniku izreći težu, zatvorsku kaznu.“).

 

Uvjetna osuda se, kako je to propisano člankom 44. Prekršajnog zakona, primjenjuje u slučaju kada sud ocijeni da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja. Međutim, iz obrazloženja odluke o prekršajnopravnoj sankciji nije jasno na temelju čega je sud ocijenio da je u konkretnom slučaju moguće primijeniti uvjetnu osudu, i koje su to okolnosti na strani okrivljenika postojale da sud zauzme stav da izvršenje kazne u konkretnom slučaju nije potrebno.

 

Slijedom navedenog, ukazuje se prvostupanjskom sud da obrazloženje presude mora biti sastavljeno na način kako je to propisano člankom 185. Prekršajnog zakona, a između ostalog je navedenim člankom propisano da sud mora dati razloge za primjenu mjere upozorenja te takvu svoju obvezu sud ne ispunjava ako samo paušalno reproducira odredbu članka 44. Prekršajnog zakona, kao što je to u konkretnom slučaju učinio prvostupanjski sud. Nadalje, kao što je već rečeno, u konkretnom slučaju dodatne poteškoće u razumijevanju odluke suda u odnosu na prekršajnopravnu sankciju stvara obrazloženje iz kojeg je nejasno obrazlaže li sud kaznu zatvora ili uvjetnu osudu.

 

Osim toga, obrazloženje suda u odnosu na zaštitne mjere je također nejasno jer i u tom dijelu se ispušta dio rečenice. Sud navodi: „ Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, majci I. H. na najmanje 5 metara od nje, gdjegod se on nalazila na području RH, te zabrana uznemiravanja I. H. primjenjena je da bi se dodatno postigla svrha prekršajnih sankcija, prvenstveno specijalna prevencija da se okrivljenika spriječi u daljnjem činjenju djela prekršaja i da se zaštiti žrtva nasilja u obitelji budući je.“

Iz ovako koncipirane rečenice, u kojoj nedostaje dio koji bi trebao slijediti iza riječi „budući je“, proizlazi da je sud naprosto ispustio dio rečenice u kojem je trebao dati konkretne razloge za primjenu zaštitnih mjera u odnosu na okrivljenika.

 

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu i ukinuti pobijanu presudu, pri čemu se ukazuje da se ovaj Sud nije upuštao u razmatranje osnovanosti ostalih žalbenih osnova, jer je naprijed navedeni razlog dovoljna osnova za ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Ipak, ovaj Sud drži važnim ukazati na još neke propuste prvostupanjskog suda, a u cilju njihovog izbjegavanja u ponovljenom postupku.

 

Uvidom u optužni prijedlog utvrđeno je da se okrivljeniku stavlja na teret da je počinio nasilje u obitelji prema svojoj majci I. H. na način da je bez racionalnog povoda, u dvorištu obiteljske kuće vrijeđao majku I. pogrdnim riječima: “jebem ti mater, krepaj više, daj mi malo mira, odi u kurac“, a nakon čega je uništio nekoliko goblena u I. vlasništvu, na način da ih je bacio o pod, a koje nasilje je kod I. prouzročilo povredu dostojanstva i uznemirenosti.“ čime je počinjen prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, uz dodani pravni opis prekršaja koji glasi: “dakle, počinio psihičko nasilje u obitelji prema svojoj majci I.H. osobi starije životne dobi“.

 

Sud prilikom donošenja odluke nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela pa činjenični opis sačinjen od strane tužitelja smije podvesti i pod drugu pravnu kvalifikaciju pazeći da potpuno riješi predmet optužbe i da optužbu ne prekorači.

 

U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je okrivljenika proglasio krivim za nešto što mu se optužnim aktom ne stavlja na teret, pri čemu je u optužni akt također samoinicijativno dodao činjenicu, relevantnu za biće djela – da je okrivljenik prekršaj počinio na štetu osobe starije životne dobi. Time je sud, iako ne unošenjem nove činjenice u činjenični već u pravni opis, izmijenio optužbu na štetu okrivljenika, prekoračivši optužni prijedlog.

 

U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će ponovno ispitati okrivljenika, a u svojstvu svjedoka – I. H. na način kako je to propisano svim relevantnim zakonskim odredbama, te će po potrebi izvesti i druge dokaze, nakon čega će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti, uzimajući u obzir  upute ovog rješenja.

 

              Stoga je, na temelju članka 206. stavka 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.

 

              Zagreb, 23. siječnja 2020.

 

     Zapisničarka                                                                                  Predsjednica vijeća

                                                                                                            

    Martina Bastić, v. r.                                                                       Goranka Ratković, v.r.             

 

 

  Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.