1

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj svari tužitelja Š. Z. iz L., OIB:..., zastupanog po odvjetnicima iz  Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J., J. iz R. i kćeri J. Z. iz L., protiv tuženice M. M. iz S. B., . OIB:..., zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u R., uz sudjelovanje O. L. kao umješača na strani tuženice, zastupane po zakonskom zastupniku načelniku J. B., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine i izdavanja tabularne isprave, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Rabu, poslovni broj P-5492/2015 od 1. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Rabu, poslovni broj P-5492/2015 od 1. prosinca 2017. potvrđuje u točki 1. i dosuđujućem dijelu točke 2. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točki 1.I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik dijela nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rab, označena kao 7302, upisana u zk.ul.2839 k.o. L., i to njezinog sjeveroistočnog dijela, koji dio nekretnine je na dopuni nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke T. Š. od 17. kolovoza 2016., i koji čini sastavni dio ove presude, označen brojkama 2-3-4-9-2, u površini od 9 m2, odnosno 1/1 dio novoformirane k.č. 7302/2 k.o. L..

 

Točkom 1.II. izreke odbijen je i zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik dijela nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rab, označena kao 7303, te upisana u zk.ul.2839 k.o. L., i to njezinog sjeveroistočnog dijela, koji dio nekretnine je na dopuni nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke T. Š. od 17. kolovoza 2016., i koji čini sastavni dio ove presude, označen brojkama 4-5-6-9-4, u površini od 6 m2, odnosno novoformirane k.č. 7303/2 k.o. L., u 1/1 dijela.

 

Točkom 1.III. odbijen je i preostali dio zahtjeva da se tužitelj ovlašćuje na temelju citirane presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rab, na svoje ime i korist upiše pravo vlasništva navedenih nekretnina i u tu svrhu provede potrebno cijepanje nekretnina dok je točkom 1.IV. odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi troškove parničnog troška.

 

Točkom 2. izreke obvezan je tužitelj naknaditi tuženici M. M. parnični trošak u iznosu od 12.812,50 kn, u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tuženica odbijena.

 

Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu čijim sadržajem se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP). Ukazujući na žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka ističe kako je u obrazloženju navedeno da je tužitelj dosjelošću stekao "samo" pravo služnosti puta na prijepornim nekretninama, ali da nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva jer da nije bio pošteni posjednik. Smatra da su u tom dijelu obrazloženje, odnosno pravni zaključci suda prvog stupnja kontradiktorni jer ukoliko je tužitelj bio pošteni posjednik koji je dosjelošću stekao pravo stvarne služnosti, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, tada da nije jasno daljnje obrazloženje kako nije bio pošteni posjednik i nije stekao pravo vlasništva, čime da je počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Kod analize iskaza tužitelja osobito ukazuje na neprihvatljivost zaključaka suda prvog stupnja u odnosu na njegovu izjavu na zapisniku sastavljenom u postupku uređenja međa dana 9. ožujka 2004. jer da tužitelj takav zapisnik nikada nije potpisao, a da je uz to predlagao da se taj predmet pribavi radi uvida, što je sud prvog stupnja propustio učiniti iako se u obrazloženju poziva na sadržaj zapisnika, što je protivno načelu neposrednosti dokaza.

 

Poriče da bi preko njegove okućnice ikada prolazio put, a prijepor da je ograđen betonskim zidom sa obje strane, na istom je zasadio cvijeće a zbog gromače se fizički ne može doći do susjedne nekretnine, on ga je betonirao i održavao, a tuženica i njen prednik se tome nisu protivili zbog čega da je isti njegovo vlasništvo.

 

Daljnjim sadržajem žalbe detaljno analizira iskaze brojnih saslušanih svjedoka ukazujući na pojedine dijelove tih iskaza koji prema mišljenju tužitelja protivno zaključku suda prvog stupnja potvrđuju da isključivo on koristi prijepor dugi niz godina i da je na istom stekao vlasništvo dosjelošću. Osobito neprihvatljivim drži to što sud prvog stupnja valorizira i temelji svoju odluku na iskazima pojedinih svjedoka koji su subjektivni, posebno na iskazu svjedoka D. P. protiv kojeg da se vodi više postupaka na štetu obitelji tužitelja. S druge strane da iskaz svjedoka A. P. koji je iskazivao uvjerljivo i životno uopće nije uzeo u obzir jer je navodno u drugom postupku o prijeporu iskazivao drugačije.

 

Zbog svega navedenog da su donošenjem presude ostvareni svi žalbeni razlozi.

 

 

 

Predlaže da se uvaženjem žalbe presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Protivno tvrdnjama tužitelja sud prvog stupnja je u prvom redu utvrdio koje su to odlučne činjenice relevantne za presuđenje u predmetnom sporu, iznio razloge zbog kojih te činjenice smatra utvrđenim i za to iznio valjane i jasne razloge tako da je presudu u svemu moguće ispitati, pa njenim donošenjem nije ostvarena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od drugih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Prijeporna je i u fazi ovog žalbenog postupka ispunjenost pretpostavki za stjecanje prava vlasništva tužitelja dosjelošću na prijeporu kako je pobliže opisan u izreci presude u ukupnoj površini od 15 m2, jer tužitelj ustraje kod tvrdnji da je prednik tuženice pok. A. P. darovao isti njegovim roditeljima kao zahvalu što su hranom pomagali njegove roditelje.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

 

-          nekretnine kč. 7302 i kč. 7303 k.o. L. u zemljišnim knjigama upisane su kao vlasništvo tuženice, a nalaze se neposredno ispred dvorišta kuće tužitelja u L. kbr. 320 dok se do nje nalazi kuća u vlasništvu A. i J. K. i u naravi je kuća i okućnica koja nosi kbr. 319,

 

-          neposredno uz ove nekretnine te uz nekretninu kč.br. 7312 k.o. L. koja je u vlasništvu tužitelja nastavlja se kč.br. 10231 k.o. L. koja je u zemljišnim knjigama upisana kao javno dobro u općoj uporabi, a koja se dijelom (u površini od 75m) proteže unutar ograđenog dvorište i dogradnje kuće tužitelja,

 

-          prijepor je u naravi betonirani prilaz od javnog puta (dijela kčbr. 10231 k.o. L. koji se ne nalazi u okviru dograđenog dijela i okućnice kuće tužitelja) a vodi do ulaza u kuću tužitelja kbr. 320, sa obje strane omeđen je betonskim zidom, a na ulazu u dvorište kuće tužitelja nalaze se željezna vrata dok se na kraju prilaza (slijepa ulica) nalazi ukrasna žica. Uz rub zida sa desne strane je zemljani pojas na kojem je zasađeno različito ukrasno raslinje i postavljene lončanice,

 

-          na završetku tog puta naslagana je hrpa kamenja, nastavak puta u ravnini sa prijeporom nije moguć zbog te hrpe kamenja i visinske razlike veće od 1m,

 

-          tužitelj, odnosno njegovi prednici su prijepor koristili za prilaz u svoju okućnicu, kao i sada pok. A. S. zvana K. koja je imala u vlasništvu kuću iza kuće tužitelja koja je sada ruševna, s time da su i ostali mještani radi obrade zemljišta i dovođenja stoke prijepor koristili kao poljsku služnost do svojih nekretnina koje su se protezale u nastavku a prethodno bile obrađivane ili korištene za ispašu. Tuženica je betonskim zidom prezidala odvojak puta udesno, tako da je na takav način došlo do situacije da je konačno uglavnom prijepor nastavio koristiti tužitelj za dolazak u svoje dvorište, postepenim zahvatima ga prilagođavao na način da koristi isključivo njemu, pa je tako zatvorio vrata na ulazu u dvorište, obzidao dvorište sa stražnje strane kuće te sa lijeve i desne strane sadio cvijeće i postavljao vaze sa cvijećem.

 

Analizirajući iskaze brojnih saslušanih svjedoka te stranaka i sadržaj cjelokupne priložene dokumentacije sud prvog stupnja zaključuje da je ispred kuće tužitelja i K. u L. prolazio javni put koji je vodio na kč. br. 10231 k.o. L., ali da su prethodno K. i prednici tužitelja pa i drugi ograđivali dio tog puta na način da je uključen u njihova dvorišta, i to 50-tih odnosno 60-tih godina prošlog stoljeća. Nakon toga da su svi koristiti prijepor kao put do kuća, odnosno njihovih nekretnina, čemu se tuženica, odnosno njeni prednici nisu protivili.

 

Isto tako da se nisu protivili niti činu prednika tužitelja kada je 80-tih godina prošlog stoljeća isti betonirao i u zemlju ukopao cijevi za vodu. Međutim, put se dalje račvao na način da je jedan odvojak vodio ulijevo preko sada dvorišta kuće tužitelja, dok je drugi odvojak nasuprot ulaza u tužiteljevo dvorište vodio prema desno do drugih nekretnina mještana, uglavnom obradivih površina, koji put su uz ostale koristili i B. P., V. P., A. S., M. i M. P. i ostali. Takvo stanje da je egzistiralo sve do negdje 2000-te godine kada su starije osobe koje su u tom dijelu živjele uglavnom umrle pa se njihove kuće nisu obnavljale ili su prestajali koristiti nekretnine koje su se protezale u nastavku, a prethodno bile obrađivane ili korištene za ispašu, dok je tuženica betonskim zidom prezidala odvojak puta u desno, tako da je na takav način došlo do situacije da je uglavnom prijepor nastavio koristiti tužitelj.

 

Kako se služnost izvršavala najkasnije od 60-tih godina prošlog stoljeća to zaključuje da su tužitelj odnosno njihovi prednici dosjelošću stekli navedenu služnost njezinim neprekidnim izvršavanjem kroz razdoblje od 20 godina.

 

Utvrđuje da je pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (OGZ-a) kao i odredbom čl. 54. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO) bilo propisano da se izvršavanjem stvarne služnosti kroz razdoblje od 20 godina stječe pravo služnosti puta dosjelošću pa da je tužitelj odnosno njegov prednik to pravo na prijeporu stekao najkasnije do 80-tih godina prošlog stoljeća.

Protivno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je obrazložio i iznio razloge zbog kojih smatra da pored navedenog tužitelj nije stekao i vlasništvo prijepora dosjelošću na kojim činjeničnim navodima je tužitelj temeljio svoj zahtjev.

Naime, iz rezultata provedenog postupka zaključuje da unatoč izvršavanju posjeda na naprijed opisani način tužitelj nije mogao steći vlasništvo dosjelošću jer da nije zadovoljena druga pretpostavka, a to je poštenje posjeda, zbog čega da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 159. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; ZV).

Nadalje, zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi stekao vlasništvo po bilo kojoj drugoj zakonom propisanoj osnovi, pa daljnjom primjenom odredbe čl. 114. ZV-a odbija tužbeni zahtjev.

Prema odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a stjecanje, promjena pravni učinci i prestanak stvarnih prava, pa tako i prava stvarne služnosti puta i vlasništva, do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su tužitelj odnosno njegov prednik kao i susjedi K. negdje 60-tih godina prošlog stoljeća ogradili dio dvorišta na koji način je zahvaćen dio javnog puta kojim su prolazili ostali mještani od kada se prolazilo i prijeporom do nekretnina iza njihovih kuća i prema poljima odnosno nekretninama koje su slijedile u nastavku, to se sukladno citiranoj zakonskoj odredbi u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZOVO-a koji je u primjeni od 1. siječnja 1980.

Prema odredbi čl. 54. citiranog Zakona stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Stvarna služnost ne može se steći dosjelošću ako je vršena zlouporabom vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prijevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.

Dakle, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da se za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću ne traži savjestan-pošten niti zakonit posjed već je nužna istinitost stjecanja, odnosno da nije stečen silom, prijevarom ili da nije ustupljeno do opoziva, već je relevantno faktično ostvarivanje služnosti odnosno posjed služnosti kroz neprekidno vrijeme od 20 godina i neprotivljenje izvršavanja te služnosti od strane vlasnika poslužnog dobra, pa poštenje posjeda nije pri tome odlučno, već faktično izvršavanje sadržaja služnosti kroz propisano vrijeme.

Osnovano tužitelj žalbom ukazuje da je stupanjem na snagu ZV-a ponovo u čl. 229. st. 1. kao uvjet za stjecanje stvarne služnosti dosjelošću propisano poštenje posjeda. Međutim, to nije od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava u donošenju pobijane presude. Naime, prema odredbama svih citiranih propisa za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pored izvršavanja posjeda kroz određeno vremensko razdoblje nužno je i poštenje posjeda, odnosno da posjednik ne zna i ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova i vjeruje da je istu pribavio od vlasnika.

I prema mišljenju ovoga suda rezultati cjelokupnog dokaznog postupka, kako iskazi svjedoka i stranaka tako i sadržaj priložene dokumentacije, koje je sud prvog stupnja sve detaljno analizirao, proizlazi pravilnim zaključak da tužitelj nije dokazao da bi prednik tuženice njegovim prednicima ustupio prijepor u vlasništvo, odnosno da ga isključivo oni koriste, već da su ga koristili i ostali mještani za potrebe dolaska do svojih kuća i polja. Stoga su neosnovane tvrdnje tužitelja da iz opisanih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je pošten posjednik prijepora na kojem je stekao vlasništvo, a ne "samo" služnost.

Naime, protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja sud prvog stupnja je analizirao iskaze svih saslušanih svjedoka pa tako i onih na koje tužitelj ukazuje u žalbi i na temelju istih pravilno zaključio da je prijepor negdje od 60-ih godina prošlog stoljeća nakon ograđivanja dvorišta i dogradnje dijela kuće koja je na javnom putu, na prijeporu vršena služnost puta kako za dolazak i ulazak u dvorište kuće tužitelja i obitelji K., tako i za dolazak do ostalih objekata odvojkom u lijevo i prema zemljištu u vlasništvu više osoba koje su se nastavljale nakon toga i korištene za obrađivanje i ispašu stoke i to odvojkom u desno.

Tužitelj žalbenim navodima izdvaja pojedine dijelove iskaza većeg broja saslušanih svjedoka, ali koji prema mišljenju ovoga suda ne upućuju na zaključak da bi tužitelj odnosno njegovi prednici prijepor koristili kao svoj niti ga smatrali svojim vlasništvo, već je posjed izvršavan na način da je isti koristio veći broj mještana L. koji su za to objektivno imali potrebu, s obzirom na njihove stambene objekte i poljoprivredne površine. Time što je doista naknadno zatvaranjem odvojka u lijevo od strane tužitelja te zatvaranjem odvojka prema desno od strane tuženice i postavljanjem hrpe kamenja, kao i zbog činjenice da je veći broj objekata koji se nalaze iza kuće tužitelja se prestale koristiti jer su vlasnici umrli, a nekretnine su se prestale obrađivati, a da uz to mještani više nemaju niti stoke koju bi provodili do tih nekretnina, ne dovodi u pitanje naprijed opisana utvrđenja.

Naime, sada zbog navedenog prijepor doista gotovo da koristi isključivo tužitelj za dolazak do svojeg dvorišta, a tužitelj je evidentno zahvatima na tom prostoru dovodio situaciju do toga da se koristi isključivo za njegove potrebe i to sađenjem cvijeća i postavljanjem vaza sa cvijećem, ali time protivno njegovu stavu nije stekao vlasništvo prijepora, što konačno potvrđuju i neprijeporna utvrđenja da je negdje iza 2000 godine pokrenut veći broj upravnih postupaka vezanih za otvaranje javnog puta pa i sudskih postupaka upravo vezano za zatvaranje puta u zaseoku M.-K..

Navedena utvrđenja nisu dovedena u pitanje opširnim žalbenim navodima koji se odnose na analizu izdvojenih dijelova iskaza svjedoka jer je sud prvog stupnja za relevantna utvrđenja i pravne zaključke iznio razloge, koje je sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a temeljio na analizi svakog dokaza zasebno i u njihovoj sveukupnosti, odnosno iskazima svih saslušanih svjedoka te ostalih provedenih dokaza.

S obzirom na takav ishod postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava propisanog odredbom čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a obvezao tužitelja naknaditi tuženici parnične troškove.

Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki 1. i dosuđujućem dijelu točke 2. izreke potvrditi, primjenom odredbi čl. 368.s t. 1. ZPP-a.

Navedena presuda u odbijajućem dijelu točke 2. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 20. svibnja 2020.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković