-   -              Poslovni broj: 3 UsImio-84/20-2

             

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja J. S., JMBG: …, G., …, B. i H., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, A. Mihanovića 3, radi razmjernog dijela starosne mirovine, odlučujući o tužbi tužitelja od 12. studenog 2018., izvanraspravno 22. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, KLASA:UP/II-140-02/…,  URBROJ: 341-99-06/…od 24. listopada 2018., kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je protiv osporavanog rješenja HZMO-a, Središnje službe, Zagreb, KLASA:UP/II-140-02/…,  URBROJ: 341-99-06… od 24. listopada 2018. podnio tužbu Upravnom sudu u Z., a tužba je kod istog suda zavedena pod poslovnim brojem UsI-…

Rješenjem poslovni broj UsI-… od 20. studenog 2018. Upravni sud u Z.  dostavio je tužbu tuženiku na odgovor.

              Tuženik je dostavio odgovor na tužbu 09. siječnja 2019. zajedno uz spis tuženog tijela.

Na temelju Rješenja predsjednika Visokog upravnog suda RH u Z. poslovni broj 31 Su-… od 23. siječnja 2020., a po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Z., predmetni upravni spis ustupljen je Upravnom sudu u S., a sve u skladu s odredbom čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13,33/15,82/15,82/16 i 67/18, dalje ZS-a).

Odredbom članka 11. stavkom 1. ZS-a propisano je da će predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda  odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da prijedlog za donošenje rješenja iz stavka 1. ovog članka mogu dati predsjednik suda i ministar pravosuđa. Predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odredit će rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da će Sud prvog stupnja kojem je predmet ustupljen o tome obavijestiti stranke, odnosno njihove punomoćnike ili zastupnike uz prvo pismeno koje im bude upućeno.

Predmet je kod ovog suda zaprimljen 28. siječnja 2020. i zaveden pod poslovnim brojem 3 UsImio-84/20.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je podnio tužbu navodeći da istu podnosi zbog svih razloga zbog kojih se može izjaviti upravna tužba protiv konačnog upravnog akta, dakle zbog povrede postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a slijedom toga i zbog pogrešne primjene pravnog propisa kojega je u konkretnom slučaju  trebalo primijeniti, a prije svega zbog povrede temeljnih ljudskih prava, te predlaže poništiti osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, usvojiti zahtjev tužitelja i priznati mu traženo pravo ili predmet vratiti na ponovno postupanje pred prvostupanjskim upravnim tijelom nadležnim za priznavanje prava temeljem mirovinskog osiguranja.

              Tužitelj u tužbi, u bitnom navodi da osporavanim upravnim aktima nadležna upravna tijela tvrde kako je nositelj mirovinskog osiguranja u BiH utvrdio (tiskanicom) da tužitelj nema navršenog mirovinskog staža na području te Republike, a u Republici Hrvatskoj, zajedno s ostalim republikama bivše države, da ima ukupno 12 godina, 4 mjeseca i 15 dana. Međutim, da na istom mjestu, i to odmah iza toga dodaje kako tužitelj u toj republici (BiH) ima priznato (kao posebnog staža u dvostrukom trajanju) 8 godina, 1 mjesec i 26 dana, ali da se taj staž ne računa u onaj po kojem tužitelj traži priznanje prava (na razmjerni dio starosne mirovine), jer da to nije staž od prije 1. 1. 1965. godine. Tužitelj ističe da je ovakvo  obrazloženje suprotno ustavnim načelima bilo koje države (one bivše kao i ovih sadašnjih), pa ukoliko bi se tako postupilo i s ovom tužbom da bi onda bila nužna intervencija i ustavnog suda, jer da ne može biti zakonske ili ugovorne obveze po kojoj bi diskriminacija glede posebnog staža bila dopuštena samo zbog vremenske razlike njegova nastanka (jer da je valjda onaj iz NOB-a jednako vrijedan kao i onaj obrambeno-oslobodilački odnosno domovinski ili onaj koji se računa s uvećanim trajanjem zbog drugih okolnosti).

Tuženo tijelo je u svom odgovoru na tužbu od 9. siječnja 2019. navelo da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonskim propisima te je u cijelosti ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja.

U odnosu na tužbeni navod o potrebi uzimanja u obzir posebnog staža navršenog u Bosni i Hercegovini (u razdoblju od 26.11.1991. do 23.12.1995.) za ispunjenje uvjeta iz članka 33. ZOMO-a, tuženo tijelo se pozvalo na obrazloženje iz Rješenja Središnje službe, broj: … od 24.10.2018., odnosno na odredbu članka 40. stavka 2. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (NN- Međunarodni ugovori, broj 3/01) koja propisuje da se za utvrđivanje prava na davanje, prema ovom Ugovoru, uzima u obzir i razdoblje osiguranja koje je, prema pravnim propisima država ugovornica, ostvareno prije njegovog stupanja na snagu pri čemu se razdoblje posebnog staža uzima u obzir u priznatom trajanju samo ako se odnosi na razdoblje prije siječnja 1965. Stoga, da navodi tužbe nisu osnovani, radi čega je predložilo da Sud donese presudu kojom će odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Kako se u konkretnom slučaju radi o delegiranom spisu, te kako tužitelj u tužbi, a ni tuženik u odgovoru na tužbu nisu predložili izvođenje dokaza, Sud je predmetni spor odlučio riješiti bez rasprave, a sve na temelju odredbe čl. 36. ZUS-a.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu te cjelokupnog spisa tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen, kao i svih isprava koje su istome priložene.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svakog dokaza posebno te ocjenom svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da  tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja KLASA:UP/II-140-02/…,  URBROJ: 341-99-06/… od 24. listopada 2018.

Među strankama je sporno je li prvostupanjskim rješenjem HZMO-a, Područne službe u Z., KLASA:UP/I-140-02/…, URBROJ: 341-25-06/… od 1. kolovoza 2018. J. S. rođ. …., državljaninu Bosne i Hercegovine, ovdje tužitelju, pravilno i zakonito odbijen zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine.

Odredbom članka 33. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj:  157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, dalje ZOMO-a) je propisano da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

Članak 24. ZOMO-a sadrži odredbe o mirovinskom stažu, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da mirovinski staž, prema ovome Zakonu, na temelju kojega se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja obuhvaća razdoblje: 1.) provedeno u osiguranju, prema odredbama ovoga Zakona i 2.) navršeno do 31. prosinca 2013. koje se, prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga dana, računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i posebni staž.

              Odredbom članka 10. stavkom 3. Administrativnog sporazuma za primjenu Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine - Međunarodni ugovori 2-19/2002) je propisano da potvrđivanje podataka u utvrđenim tiskanicama zamjenjuje dostavu dokumentacije između nadležnih nositelja obiju država.

              Stavkom 4., istog članka, je propisano da  pri primjeni članka 17. stavka 3. Ugovora, nadležni nositelji država ugovornica dostavljaju i podatke o razdobljima osiguranja, navršenim u trećim državama, ako s njima raspolažu.

              Stavkom 5., istog članka, je propisano da su nadležni nositelji obvezni, nakon završenog postupka, izvijestiti jedni druge o ishodu istog.

              Članak 17. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine - Međunarodni ugovori 3-16/2001, dalje Ugovor), koji je stupio na snagu 1. studenog 2001., sadrži odredbe o zbrajanju razdoblja osiguranja, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu, uvjetovano navršenjem određenog razdoblja osiguranja, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno i razdoblje osiguranja, navršeno prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršeno prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se to razdoblje ne poklapa s razdobljem osiguranja prve države ugovornice.

              Stavkom 3., istog članka, je propisano da osiguraniku – državljaninu jedne od država ugovornica koji i pored primjene stavka 1. ovoga članka, ne ispunjava uvjete za stjecanje prava na davanje u novcu, nadležni nositelj uzima u obzir i razdoblje osiguranja navršeno u trećoj državi, u skladu s ugovorom o socijalnom osiguranju, sklopljenim s tom trećom državom.

              Članak 22. Ugovora sadrži odredbe o neistovremenom ispunjavanju uvjeta za mirovinu,  pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano ako, uzimajući u obzir odredbe članka 17. ovog Ugovora, nisu istovremeno ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na davanje, prema pravnim propisima obiju država ugovornica, pravo na davanje određuje nadležni nositelj svake države ugovornice posebno, u vrijeme kada su ispunjeni prema njenim pravnim propisima.

              Odredbom čl. 40. st. 1. Ugovora je propisano da ovaj Ugovor ne utvrđuje pravo na davanja u novcu ili davanja u naravi za razdoblje prije njegovog stupanja na snagu.

              Stavkom 2., istog članka, je propisano da se za utvrđivanje prava na davanje, prema ovom Ugovoru, uzima u obzir i razdoblje osiguranja koje je, prema pravnim propisima država ugovornica, ostvareno prije njegovog stupanja na snagu pri čemu se razdoblje posebnog staža uzima u obzir u priznatom trajanju samo ako se odnosi na razdoblje prije 1. siječnja 1965.

              Članak 22. Sporazuma o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Slovenije (Narodne novine - Međunarodni ugovori 16-103/1997) sadrži odredbe o zbrajanju razdoblja osiguranja, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano ako je osiguranik ostvario razdoblja osiguranja, prema pravnim propisima obiju država ugovornica, ta se razdoblja zbrajaju pri stjecanju, održavanju ili ponovnom priznanju prava na davanja, ako se ne odnose na isto razdoblje. U kojem opsegu i na koji način se razdoblje osiguranja uzima u obzir određuju pravni propisi one države ugovornice u kojoj je osiguranik ostvario to razdoblje osiguranja.

              Stavkom 2., istog članka, je propisano ako primjenom stavka 1. ovoga članka nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na davanje, za državljane država ugovornica nadležni nositelj uzima u obzir i razdoblja osiguranja ostvarena u trećim državama s kojima obje države ugovornice imaju sporazume o socijalnom osiguranju ili socijalnoj sigurnosti, a koji predviđaju zbrajanje razdoblja osiguranja.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da se razdoblje osiguranja ostvareno u drugoj državi ugovornici uzima u obzir samo u stvarnom trajanju.

Stavkom 4., istog članka, je propisano ako prema pravnim propisima jedne države ugovornice postoji pravo na davanje bez zbrajanja razdoblja osiguranja, nadležni nositelj te države ugovornice priznat će odgovarajuće davanje samo na osnovi razdoblja osiguranja koje uzima u obzir prema svojim pravnim propisima.

              Članak 18. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o socijalnom osiguranju (Narodne novine - Međunarodni ugovori 16-104/1997) sadrži odredbe o ostvarivanju prava zbrajanjem razdoblja osiguranja, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da  ako prema pravnim propisima jedne ugovorne stranke stjecanje, održavanje ili ponovno priznanje prava na davanje ovisi o navršenom razdoblju osiguranja, preuzetom stažu ili drugim činjenicama, mjerodavni nositelj te ugovorne stranke, primjenjujući članak 7. ovoga ugovora uzima u obzir, ako je to potrebno, razdoblja osiguranja, preuzete staževe i druge činjenice navršene prema pravnim propisima druge ugovorne stranke, kao da su ta razdoblja, preuzeti staževi i druge činjenice navršene, odnosno nastale prema pravnim propisima koje on primjenjuje.

              Stavkom 2., istog članka, je propisano ako, i pored primjene stavka 1. ovoga članka, osoba ne ispunjava uvjete za stjecanje prava na davanje, mjerodavni će nositelj uzeti u obzir i razdoblja osiguranja koja je ta osoba navršila u nekoj trećoj državi s kojom su obje ugovorne stranke vezane odvojenim ugovorima o socijalnom osiguranju u kojima se predviđa zbrajanje razdoblja osiguranja, a koja se odnose i na tu osobu. Ako je samo jedna ugovorna stranka sklopila ugovor s trećom državom, tada će nositelj te ugovorne stranke uzeti u obzir razdoblja osiguranja koja je dotična osoba ostvarila u trećoj državi, ako se ugovor s tom trećom državom odnosi i na tu osobu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano ako prema pravnim propisima jedne ugovorne stranke priznanje prava na određena davanja ovisi o navršenom razdoblju osiguranja u nekom zvanju za koje postoji poseban sustav ili u nekoj određenoj struci ili na nekom određenom poslu, tada se za odobravanje tih davanja razdoblja osiguranja, navršena prema pravnim propisima druge ugovorne stranke, uzimaju u obzir samo onda ako su navršena u odgovarajućem sustavu, ili ako takav sustav ne postoji u istoj struci ili na istom poslu. Ako zbroj tih razdoblja osiguranja ne omogućava stjecanje prava na davanja u posebnom sustavu, uračunata će se razdoblja uzeti u obzir za stjecanje prava na davanja u općem sustavu osiguranja.

Iz stanja i sadržaja spisa upravnog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, razvidno je i kao nesporno utvrđeno:

- da je upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja pokrenut na Zahtjev tužitelja od 09.04.2018. nadležnoj  ustanovi u Bosni i Hercegovini za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine prema Ugovoru o socijalnom osiguranju s Bosnom i Hercegovinom, Ugovoru o socijalnom osiguranju s Republikom Makedonijom i Sporazumu o socijalnom osiguranu s Republikom Slovenijom, koji zahtjev je priložen spisu tuženog tijela koji je sudu dostavljen uz odgovor na tužbu;

- da je tužitelj rođen 11.04.1953.;

- s da je državljanin Bosne i Hercegovine;

- da su mirovinski staž navršen u R Hrvatskoj prema članku 24. ZOMO-a koji se računa za izračun mirovine uračunata razdoblja staža osiguranja od 07.08.1980. do 24.04.1990.; od 13.07.1990. do 16.08.1991. u ukupnom trajanju od 10 godina, 09 mjeseci 22 dana;

- da ukupni mirovinski staž prema članku 24. ZOMO-a  na teret hrvatskog mirovinskog osiguranja iznosi 10 godina, 09 mjeseci i 22 dana;

- da je nositelj mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini utvrdio na međunarodno ugovorenoj tiskanici BiH/HR … od 23.05.2018. da J. S., ovdje tužitelj, nema navršenog mirovinskog staža na području Bosne i Hercegovine;

- da je iz rješenja nositelja mirovinskog osiguranja Bosne i Hercegovine, broj: …. od 08.01.2016., razvidno da je tužitelju priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu iz mirovinskog osiguranja Bosne i Hercegovine, te je razvidno da tužitelj ima navršenog razdoblja posebnog staža od 26.11.1991. do 23.12.1995. godine u dvostrukom trajanju od 08 godina, 01 mjesec i 26 dana;

- da se za utvrđivanje prava na davanje, prema Ugovoru, uzima u obzir i razdoblje osiguranja koje je, prema pravnim propisima država ugovornica, ostvareno prije njegovog stupanja na snagu (01. studeni 2001.), pri čemu se razdoblje posebnog staža uzima u obzir u priznatom trajanju samo ako se odnosi na razdoblje prije 01. siječnja 1965. godine ( članak 40. stavak 2. Ugovora), a što nije slučaju u konkretnoj upravnoj stvari;

- da je slijedom navedenog utvrđenja pravilno utvrđeno da tužitelj nema navršenog mirovinskog staža na području Bosne i Hercegovine a kako je i iskazano na međudržavno ugovorenoj tiskanici BiH/HR … od 23.05.2018. godine, s obzirom da potvrđivanje podataka u utvrđenim tiskanicama zamjenjuje dostavu dokumentacije između nadležnih nositelja obiju država ( članak 10. Stavak 3. Administrativnog sporazuma za primjenu Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine);

- da je nositelj mirovinskog osiguranja u Republici Sloveniji utvrdio na međunarodno ugovorenim tiskanicama SI/BiH … od 27.02.2015. godine i E … SI od 10.07.2018. godine razdoblja osiguranja tužitelja od 10.03.1972. do 17.03.1972. i od 05.07.1974. do 17.07.1974. godine u trajanju cd 00 godina, 00 mjeseci i 21 dan;

- da je nositelj mirovinskog osiguranja u Republici Makedoniji utvrdio na međunarodno ugovorenim tiskanicama RM/BiH … od 23.05.2015. godine razdoblja osiguranja tužitelja od 21.08.1978. do 06.12.1978.; od 08.02.1979. do 12.02.1980. i od 13.02.1980. do 05.05.1980. godine u trajanju od 01 godine, 06 mjeseci i 02 dana;

- da je na temelju naprijed navedenih utvrđenja prema ukupno navršenim razdobljima osiguranja sukladno čl. 17. Ugovora o socijalnom osiguranju s Bosnom i Hercegovinom, čl. 18. Ugovora o socijalnom osiguranju s Republikom Makedonijom i čl. 22. Sporazuma o socijalnom osiguranju s Republikom Slovenijom, od 12 godina, 04 mjeseca i 15 dana, prvostupanjsko upravno tijelo donijelo rješenje KLASA: UP/I-140-02/…, URBROJ: 341-25-06… od 1. kolovoza 2018. kojim je odbilo zahtjev J. S., ovdje tužitelja, za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine iz hrvatskog osiguranja uz obrazloženje, sadržano u bitnom, da prema ukupno navršenim razdobljima osiguranja u skladu s odredbom čl. 17. Ugovora o socijalnom osiguranju s Bosnom i Hercegovinom, čl. 18. Ugovora o socijalnom osiguranju s Republikom Makedonijom i čl. 22. Sporazuma o socijalnom osiguranju s Republikom Slovenijom ne ispunjava uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu prema čl. 33. ZOMO-a jer nema navršenih 15 godina mirovinskog staža, pa da stoga ne postoji uvjet za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine;

- da je tužitelj protiv citiranog rješenja podnio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženog tijela KLASA:UP/II-140-02/…,  URBROJ: 341-99-06/… od 24. listopada 2018. odbijena, a protiv kojeg rješenja je tužitelj podnio tužbu i pokrenuo predmetni upravni spor.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari, suprotno navodima tužitelja, nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Prije svega valja istaći da Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

Stoga, a kako je Međunarodni ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o socijalnom osiguranju objavljen u Narodnim novinama, Međunarodni ugovori, broj… od 16.02.2001., a stupio je na snagu 1.11.2001., to je nesporno da isti čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi je iznad zakona, slijedom čega se tužbeni navodi tužitelja da je osporavanim prvostupanjskim rješenjem, kao i osporavanim drugostupanjskim rješenjem povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava, nisu osnovani, niti su od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

Ovo stoga što iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz dogovor na tužbu, nespornim proizlazi da je prvostupanjsko upravno tijelo u cijelosti postupilo u skladu s odredbama Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji je stupio na snagu i primjenjuje se od 1.11.2001.

Naime, naprijed citiranom odredbom čl. 40. st. 2. Ugovora propisano da se za utvrđivanje prava na davanje, prema ovom Ugovoru, uzima u obzir i razdoblje osiguranja koje je, prema pravnim propisima država ugovornica, ostvareno prije njegovog stupanja na snagu pri čemu se razdoblje posebnog staža uzima u obzir u priznatom trajanju samo ako se odnosi na razdoblje prije 1. siječnja 1965.

U skladu s naprijed citiranom odredbom Ugovora, Hrvatski nositelj mirovinskog osiguranja ne može uzeti u obzir razdoblje posebnog staža tužitelja navršenog u Bosni i Hercegovini od 26.11.1991. do 23.12.1995. godine u dvostrukom trajanju od 08 godina, 01 mjesec i 26 dana, s obzirom da je navedeno razdoblje navršeno nakon 01. siječnja 1965. godine, te je prvostupanjskim rješenjem pravilno utvrđeno da tužitelj nema navršenog mirovinskog staža osiguranja u Bosni i Hercegovini prema članku 17. stavku 1., čl. 22. u svezi s odredbom čl. 40. st. 2. Ugovora.

Slijedom navedenog, pravilno tuženo tijelo navodi da na temelju ukupnog navršenog mirovinskog staža prema članku 17. Ugovora o socijalnom osiguranju s Bosnom i Hercegovinom, čl. 18. Ugovora o socijalnom osiguranju s Republikom Makedonijom i čl. 22. Sporazuma o socijalnom osiguranju s Republikom Slovenijom od 12 godina, 04 mjeseca i 15 dana, tužitelj ne može ostvariti pravo na razmjerni dio starosne mirovine na teret hrvatskog mirovinskog osiguranja s obzirom da nije ispunjen zakonom propisani minimalni uvjet mirovinskog staža od 15 godina  za stjecanje prava na starosnu mirovinu propisan odredbom čl. 33. ZOMO-a.

Također valja istaći da ostvarivanje prava na mirovinu u jednoj državi ugovornici  ne znači da će istodobno postojati pravo  na mirovinu i u drugoj državi ugovornici jer u postupku ostvarivanja prava primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, svaka od država primjenjuje domaće zakonodavstvo.

Naprijed navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 22. Ugovora koji sadrži odredbe o neistovremenom ispunjavanju uvjeta za mirovinu,  pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano ako, uzimajući u obzir odredbe članka 17. ovog Ugovora, nisu istovremeno ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na davanje, prema pravnim propisima obiju država ugovornica, pravo na davanje određuje nadležni nositelj svake države ugovornice posebno, u vrijeme kada su ispunjeni prema njenim pravnim propisima.

Prema čl. 33. ZOMO-a  pravo na starosnu mirovinu osiguranik stječe  kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, po ocjeni ovog Suda, prvostupanjsko, a potom i tuženo tijelo je u cijelosti postupilo u skladu s naprijed citiranim odredbama Međunarodnih ugovora te odredbama ZOMO-a, slijedom čega se osporavana rješenja ocjenjuju zakonitim.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), a na koje ovaj Sud, temeljem odredbe članka 31. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 dalje ZUS-a), pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan  te odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 22. svibnja 2020.

 

                                                                                                                                              S U D A C

 

                                                                                                                                             Leandra Mojtić, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić