- 1 -              I Kž HOK 1/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž HOK 1/2020-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Marina Mrčele, doc. i Žarka Dundovića  te odvjetnika s liste koju je utvrdila Hrvatska odvjetnička komora (dalje: HOK) Ranka Tomaševića i Matije Potočnjaka kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalista Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u disciplinskom predmetu protiv disciplinski okrivljenog D. G., odvjetnika iz Z., zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 14. Statuta Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“ broj 115/13. i 64/18. – dalje: Statut HOK-13.) i dr., odlučujući o prizivu disciplinski okrivljenog D. G. podnesenom protiv presude Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 20. veljače 2020. broj VDS-9/2020., u sjednici održanoj 22. svibnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice disciplinski okrivljenog D. G.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan priziv disciplinski okrivljenog D. G., odvjetnika iz Z., te se potvrđuje presuda Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 20. veljače 2020. broj VDS-9/2020.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom Višeg disciplinskog suda HOK-a od 20. veljače 2020. broj VDS-9/2020. odbijena žalba disciplinski okrivljenog D. G., odvjetnika iz Z. te je djelomično potvrđena presuda Disciplinskog suda HOK-a od 22. listopada 2019. broj DS-40/19.

 

Naime, presuda Disciplinskog suda HOK-a od 22. listopada 2019. broj DS-40/19. potvrđena je u dijelu kojim je disciplinski okrivljeni D. G. proglašen krivim zbog počinjenja teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 14. Statuta HOK-a opisane u točki 1) izreke presude i zbog počinjenja teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 44. stavka 6. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11. – dalje: ZO) opisane u točki 2) izreke presude. Također, presuda Disciplinskog suda HOK-a od 22. listopada 2019. broj DS-40/19. potvrđena je u dijelu kojim je disciplinskom okrivljeniku za težu povredu opisanu pod točkom 1) izreke presude izrečena disciplinska mjera gubitka prava na obavljanje odvjetništva u trajanju od 3 (tri ) godine te za težu povredu opisanu pod točkom 2) izreke presude izrečena disciplinska mjera trajnog gubitka prava na obavljanje odvjetništva pa je disciplinskom okrivljeniku, uz primjenu članka 51. ZO-u [pravilno je članka 51. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.– dalje: KZ/11.)], izrečena jedinstvena disciplinska mjera trajnog gubitka prava na obavljanje odvjetništva. Isto tako, navedena je presuda potvrđena i u dijelu u kojem je disciplinski okrivljenik, na temelju odredbe članka 122. Statuta HOK-13. obvezan snositi troškove disciplinskog postupka u iznosu od 200,00 kuna, što predstavlja protuvrijednost od 20. bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Istom je drugostupanjskom odlukom, u povodu žalbe disciplinskog okrivljenika, a po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje Disciplinskog suda HOK-a sadržano u izreci presude Disciplinskog suda HOK-a od 22. listopada 2019. broj DS-40/19. kojim je odlučeno da obustava prava na obavljanje odvjetništva izrečena disciplinskom okrivljeniku D. G., odvjetniku iz Z., rješenjem Izvršnog odbora od 2. prosinca 2017. broj 7501/2017-2 ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog disciplinskog postupka.

 

Protiv navedene je presude Višeg disciplinskog suda HOK-a od 20. veljače 2020. broj VDS-9/2020. priziv podnio disciplinski okrivljeni D. G. osobno ,,iz svih razloga, predviđenih zakonom“. Predlaže ,,da se ukinu pobijane presude i da me se oslobodi krivnje odnosno predmet vrati na ponovni postupak pred izmijenjeno vijeće u prvom i drugom stupnju“. Također, predlaže da ga se pozove na sjednicu vijeća.

 

U skladu s odredbom članka 475. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 76. ZO-a, o sjednici vijeća je obaviješten disciplinski okrivljeni D. G., koji je sjednici i prisustvovao.

 

Priziv nije osnovan.

 

Prije svega, treba napomenuti da je u javnom dijelu sjednice vijeća na kojoj se odlučivalo o osnovanosti priziva disciplinskog okrivljenika, disciplinski okrivljenik, prigovarajući sastavu vijeća, podnio pisani zahtjev za izuzeće predstavnika HOK-a. Razloge za podnošenje tog zahtjeva, disciplinski okrivljenik nalazi u sudjelovanju predstavnika protustranke (HOK-a) u sudskom vijeću, smatrajući da je takvo sudjelovanje u suprotnosti s odredbama ZKP/08. i Zakona o sudovima (,,Narodne novine“ broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16. i 67/18. – dalje: ZS) te odredbom članka 117. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. – ispravak, 76/10. i 5/14.) te da ,,takav sud nije samostalan i neovisan“.

 

Odredbama ZKP/08. propisano je da se izuzeće suca može tražiti zbog postojanja okolnosti koje ex lege dovode do isključenja suca od obavljanja sudačke dužnosti (koje su izrijekom navedene u članku 32. stavku 1. ZKP/08.) ili pak zbog postojanja okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost takvog suca (članak 32. stavak 2. ZKP/08.) kada je stranka dužna navesti i dokazati te okolnosti.

 

Međutim, disciplinski okrivljenik u predmetnom zahtjevu nije, u skladu s odredbom članka 34. stavkom 5. ZKP/08., naveo dokaze i okolnosti zbog koji smatra da postoji jedna od zakonskih osnova za izuzeće predstavnika HOK-a, što podrazumijeva pružanje dokaza o postojanju konkretnih okolnosti koje izazivaju ili mogu izazvati sumnju u nepristranost niti je, u skladu s odredbom članka 34. stavkom 4. ZKP/08., poimenično odredio predstavnika HOK-a koji u konkretnom predmetu postupa. Naime, disciplinski okrivljenik zahtjev za izuzeće utemeljuje isključivo i samo na okolnosti da predstavnici HOK-a, dakle, bilo koji predstavnici, sudjeluju u radu sudskog vijeća u kojem se odlučuje o osnovanosti priziva.

 

Međutim, u skladu s odredbama članka 7. stavka 3., članaka 117. do 122. ZS-a u pravosudnom sustavu Republike Hrvatske, uz suce, u suđenju sudjeluju i suci porotnici koje imenuju za to ovlaštena tijela. To se odnosi i na odvjetnike imenovane od strane HOK-a koji sudjeluju u suđenju u postupku u kojem se odlučuje o prizivu podnesenom protiv odluke nadležnih tijela HOK-a. Prema tome, takvo sudjelovanje samo po sebi, nasuprot stavu disciplinskog okrivljenika, ne dovodi u pitanje nezavisnost i objektivnost suda.

 

Stoga je zahtjev disciplinskog okrivljenika za izuzeće predstavnika HOK-a odbačen.

 

Disciplinski okrivljenik je također uz zahtjev za izuzeće istaknuo i zahtjev za traženjem mišljenja Europskog suda o tome je li sastav sudskog vijeća u kojem sudjeluju predstavnici protustranke u skladu sa člankom 47. točkom 2. Povelje temeljnih prava Europske unije. Međutim, u skladu s praksom Suda Europske unije (presuda Cilfit) sud protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u nacionalnom pravu nije dužan podnijeti zahtjev za donošenje prethodne odluke ako je, pored ostalih razloga, dotična odredba Zajednice već bila predmetom tumačenja Suda, što je ovdje slučaj.

 

Naime, u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4184/2010. te U-III-1714/2019. već je zauzeto stajalište da sudjelovanje odvjetnika imenovanih od strane Hrvatske odvjetničke komore u suđenju u postupku u povodu prigovora protiv rješenja nadležnih tijela HOK-a samo po sebi ne dovodi u pitanje nezavisnost i objektivnost suda.

 

Osporavajući zakonitost pobijane presude Višeg disciplinskog suda HOK-a, disciplinski okrivljenik u prizivu upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koju nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, prema ocjeni ovog suda, drugostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude iznio valjane i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, bez proturječja, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa pobijanom presudom nije ostvarena istaknuta bitna postupovna povreda.

 

Odredbom članka 45. ZO-a propisano je da je odvjetnik dužan uredno plaćati članarinu i podmirivati druge obveze prema Komori, dok je odredbama članka 44. stavaka 1. i 6. ZO-a propisana obveza odvjetnika da se osigura od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva te da povreda obveze osiguranja od odgovornosti, odnosno plaćanja naknade Komori za osiguranje predstavlja težu povredu odvjetničke dužnosti.

 

Odredbom članka 96. točkom 14. Statuta HOK-13. propisano je da teža povreda dužnosti i ugleda odvjetništva postoji ako odvjetnik ne obavlja materijalne obveze koje proistječu iz članstva u Komori duže od tri mjeseca. Pravilom 84. točkom 4. Kodeksa odvjetničke etike određeno je da se osobito težom povredom odvjetničke dužnosti smatra neizvršavanje ili neuredno izvršavanje materijalnih obveza prema Komori i zborovima.

 

U ovom disciplinskom predmetu nije sporno da disciplinski okrivljenik u inkriminiranom razdoblju, unatoč citiranim zakonskim odredbama izrijekom propisanim obvezama, nije plaćao članarinu HOK-u niti se osigurao od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva premda je tijekom cijelog tog razdoblja bio član HOK-a.

 

Prigovarajući pravilnosti prvostupanjske i drugostupanjske presude HOK-a disciplinski okrivljenik u prizivu ustraje u tvrdnjama iznesenim u obranama tijekom disciplinskog postupka. U odnosu na disciplinsko djelo opisano pod točkom 1) izreke ističe da nije mogao plaćati članarinu jer je od 2016. bio bolestan, u prilog kojih tvrdnji uz priziv dostavlja medicinsku dokumentaciju. U odnosu na djelo opisano pod točkom 2) izreke disciplinski okrivljenik ističe da se više puta obraćao osiguravajućim društvima u cilju sklapanja ugovora o osiguranju od odgovornosti. Međutim osiguravajuća društva nisu pokazala volju za izdavanjem police osiguranja. U prilog tim tvrdnjama disciplinski okrivljenik u privitku priziva dostavlja zahtjev za izdavanje police poslan 16. travnja 2018. putem pošte preporučenom pošiljkom HOK Osiguranju, u … ulici u Z.

 

Točno je da je odredbom članka 61. stavka 2. Statuta HOK-13. na koji se u prizivu poziva disciplinski okrivljenik doista propisano da ,,Ako je odvjetnik zbog bolesti ili opravdane odsutnosti ili iz drugih opravdanih razloga dulje od 45 dana spriječen baviti se odvjetništvom, dužan je u roku od 15 dana od saznanja o toj činjenici, zatražiti obustavu obavljanja odvjetništva i sebi odrediti privremenog zamjenika ponajprije iz redova odvjetnika koji imaju sjedište odvjetničkog ureda u istom mjestu“. No u spisu nema podataka o tome da bi disciplinski okrivljenik tijekom inkriminiranog razdoblja zbog bolesti zatražio obustavu obavljanja odvjetništva niti da bi Izvršni odbor HOK-a, u skladu s odredbom 3. istog članka, iz istog razloga donio rješenje o obustavi obavljanja odvjetništva te mu imenovao privremenog zamjenika.

 

Stoga je prvostupanjski sud s pravom točkom 1) izreke prvostupanjske presude disciplinskog okrivljenika proglasio krivim zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 14. Statuta HOK-13.

 

U pravu je disciplinski okrivljenik kada u prizivu ističe da se u skladu s odredbom članka 44. stavka 10. ZO-a ima smatrati da je već u trenutku podnošenja njegovog zahtjeva 16. travnja 2018. HOK Osiguranju sklopio ugovor o osiguranju. No to nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Ovo zato što je disciplinski okrivljenik u dugogodišnjem razdoblju koje je prethodilo podnošenju navedenog zahtjeva (od 1. siječnja 2011. do 15. travnja 2019.), propuštanjem da se osigura od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva, povrijedio obvezu osiguranja od odgovornosti te time počinio težu povredu prava i dužnosti odvjetništva iz članka 44. stavka 6. ZO-a, zbog koje povrede je pravilno proglašen krivim točkom 2) izreke prvostupanjske presude.

 

Prigovarajući odluci o disciplinskoj mjeri, disciplinski okrivljenik u prizivu ističe da se disciplinski sud nije posebno bavio olakotnim i otegotnim okolnostima na strani disciplinskog okrivljenika već je ,,sve svoje aktivnosti sveo na nabrajanje disc. odluka koje sud nije potvrdio pa se iste ne mogu staviti na teret disc. okr.“

 

Nasuprot iznesenim prigovorima, disciplinski je sud, rukovodeći se okolnostima koje su u smislu članka 47. KZ/11. koji se primjenjuje na temelju članka 76. ZO-a odlučne za proces individualizacije disciplinske mjere, pravilno na strani disciplinskog okrivljenika otegotnom utvrdio okolnost njegove dosadašnje višekratne osuđivanosti zbog disciplinskih djela, neovisno o tome što pojedine od tih odluka u trenutku donošenja pobijane presude nisu bile predmetom razmatranja od strane sudbene vlasti.

 

Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je disciplinski okrivljenik pravomoćnom presudom Disciplinskog suda HOK-a od 3. ožujka 2011. broj DS-29/09. proglašen krivim zbog teže povrede ugleda odvjetništva iz članka 71. stavaka 3. i 5. ZO-a u vezi s člankom 119. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (,,Narodne novine“ broj 74/09., 90/10., 64/11. i 101/11. – Statut HOK-11.) počinjene neispunjavanjem dužnosti uzdržavanja njegovog djeteta. Ta mu je obveza utvrđena na temelju ovršne odluke suda te je u kaznenom postupku pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja.

 

Disciplinski je okrivljenik i presudom Disciplinskog suda HOK-a od 6. listopada 2014. broj DS-99/13. proglašen krivim zbog teže povrede ugleda odvjetništva iz članka 118. točke 14. Statuta HOK-11., počinjene neplaćanjem članarine HOK-u u razdoblju od 8. listopada 2007. do 10. listopada 2010. Ta je presuda potvrđena presudom Višeg disciplinskog suda HOK-a broj VDS 3/15., dok je odlukom Upravnog suda od 26. ožujka 2019. broj Usl-2897/17-11 odbijen tužbeni zahtjev disciplinskog okrivljenika za poništavanje presude Višeg disciplinskog suda HOK-a broj VDS 3/15.

 

Konačno, disciplinski okrivljenik je i presudom Disciplinskog suda HOK-a od 29. travnja 2019. broj DS 13/19. proglašen krivim zbog teže povrede ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 14. Statuta HOK-13., počinjene neplaćanjem članarine HOK-u u razdoblju od 11. veljače 2011. do veljače 2017. Ta presuda je potvrđena presudom Višeg disciplinskog suda HOK-a broj VDS 24/2019.

 

Naprijed iznesene okolnosti i prema ocjeni ovog suda upućuju na zaključak da je riječ o osobi na koju dosadašnje disciplinske mjere nisu utjecale na način da svoje ponašanje promijeni te ga uskladi s odredbama Kodeksa odvjetničke etike, Statuta HOK-a i odredbama ZO-a nego je upravo suprotno, nastavio postupati u suprotnosti s tim odredbama. Time je iskazao iznimnu upornost u njihovom kršenju, osobito imajući na umu dugotrajnost takvog protupravnog postupanja.

 

Stoga i ovaj sud nalazi da se izrečena jedinstvena disciplinska mjera trajnog gubitka prava na obavljanje odvjetništva ukazuje primjerena težini, posljedicama djela i stupnju krivnje te je opravdano očekivati da će se upravo tom mjerom postići ciljevi specijalne i generalne prevencije propisani u članku 41. KZ/11.

 

Disciplinski okrivljenik prizivom osporava pravilnost pobijane odluke i u dijelu kojim je obvezan na naknadu troškova disciplinskog postupka. Tvrdi da sud nije utvrđivao njegovo imovinsko stanje niti je ispitan na okolnost može li uopće platiti trošak disciplinskog postupka. Međutim, istaknutim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost niti tog dijela pobijane odluke. Naime, ako se tijekom naplate troškova disciplinskog postupka doista utvrdi da bi disciplinski okrivljenik i plaćanjem troškova postupka, na koji iznos je obvezan pobijanom presudom, ugrozio svoju egzistenciju ili egzistenciju osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, disciplinski se okrivljenik može naknadno u cijelosti ili djelomično osloboditi od dužnosti snašanja troškova, sve u smislu članka 148. stavka 6. ZKP/08.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede zakona na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. svibnja 2020.