Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Kžzd-18/2020-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Zdravka
Pintarića, predsjednika vijeća, te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz
sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. K.
K., zbog kaznenih djela iz čl. 163. st. 2. i čl. 165. st. 1.. Kaznenog zakona („Narodne
novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o
žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 29
Kzd-55/2015-143 od 11. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2020.

r i j e š i o j e

Odbija se žalba optuženog J. K. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Varaždinu je, rješenjem broj gornji od 11. prosinca 2019. odbio
prijedlog obrane za izdvajanjem iz spisa kao nezakonitih dokaza i to naloga Županijskog suda
u Varaždinu od 27. 4. 2015. broj 1 Kir-t-202/15-2, koji se odnosi na pretragu doma i drugih
prostorija na adresi M., V. N. 43, koje koristi D. K., O.:
81947112571, rođen 1. 8. 1946., s prebivalištem na toj adresi, zapisnika o pretrazi doma i
drugih prostorija kod D. K. od 29. 4. 2015. i potvrda o privremenom oduzimanju
predmeta broj 0508195, 0508196, 0508197, 0508194, sve od 29. 4. 2015., a zatim i ostalih
dokumenata i dokaza koji su naznačeni u izreci tog rješenja.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženik putem branitelja Tomislava Kešine,
odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne
novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.,
152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08) spis je dostavljen Županijskom državnom
odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-
DO-176/2020 od 23. ožujka 2020. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 žalitelj prije
svega nalazi u tome što se prvostupanjski sud u pobijanom rješenju poziva na Zakon o
policijskim poslovima i ovlastima (Narodne novine broj: 76/09., 92/14. i 70/19.), premda

2

Poslovni broj: 8 Kžzd-18/2020-4

izmijene i dopune tog Zakona objavljene u Narodnim novinama broj 70/19. od 24. srpnja

2019. nisu bile na pravnoj snazi u vrijeme provođenja kriminalističkog istraživanja od strane
policijskih službenika Policijske uprave međimurske, s posljedicom da su razlozi o odlučnim
činjenicama u tom dijelu nejasni.

Točno je da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi i broj
Narodnih novina 70/19. u kojima su objavljene izmjene i dopune Zakona o policijskim
poslovima i ovlastima koje nisu važile u vrijeme kada su policijski službenici P.
uprave međimurske provodili predmetno kriminalističko istraživanje, međutim, po ocjeni
ovog vijeća riječ je o očitoj omašci u pisanju tako da žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da
je prvostupanjski sud na opisani način ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz
čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.

Nadalje, žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je sud ostvario i bitnu povredu
odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, time što je pri donošenju pobijanog
rješenja teško povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i
Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Navedenu povredu žalitelj u bitnome nalazi u tome što sud nije uvažio pravno
stajalište izraženo u presudi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski
sud) u predmetu Benedikt protiv Slovenije, a što je protivno Ustavu Republike Hrvatske kao i
pravnom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III-5807/2010
od 30. travnja 2013. prema kojem je Republika Hrvatska kao suverena država prenijela dio
svoje sudbene jurisdikcije na Europski sud te da se pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske
primjenjuju pravni standardi koje je u svojoj praksi izgradio Europski sud, slijedom čega i
tijela kaznenog progona te kazneni sudovi u Republici Hrvatskoj trebaju uzimati u obzir
navedenu obvezu Ustavnog suda da slijedi pravila i pravne standarde koje je u svojoj praksi
izgradio taj sud.

Na ovom mjestu valja primijetiti da je prvostupanjski sud uzeo u obzir navedenu
presudu Europskog suda te izrazio svoje stajalište da se u toj presudi ne radi o situaciji i
pravnom stajalištu koje se može primijeniti u konkretnom slučaju, s kakvim stavom se žalitelj
očito ne slaže, a o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.

Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ostvarenje tih žalbenih osnova u bitnome nalazi u
tome što prvostupanjski sud pogrešno smatra da se na konkretni slučaj ne može izravno
primijeniti pravno stajalište izraženo u predmetu Europskog suda u spomenutom predmetu
Benedikt protiv Republike Slovenije. Pritom upire da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda sastavni dio hrvatskog pravnog poretka te ima prednost pred svakom
suprotnom nacionalnom zakonskom odredbom, s time da su odredbe Konvencije izravno
primjenjive, dok sama sudska praksa tog suda predstavlja sastavni dio sustava Konvencije i
kao takva je obvezujuća.

Nadalje, smatra da prvostupanjski sud nije imao u vidu odredbu čl. 15. Konvencije o
kibernetičkom kriminalu kojom je propisano da će svaka stranka (potpisnica Konvencije)
pobrinuti se da primjena i provedba ovlaštenja i postupaka bude u skladu s uvjetima i
elementima očuvanja ljudskih prava i da će ti uvjeti i elementi, u pogledu naravi konkretnog
ovlaštenja ili postupka, uključivati, među ostalim, sudski ili drugi neovisni nadzor, provjeru

3

Poslovni broj: 8 Kžzd-18/2020-4

osnova koje opravdavaju primjenu tog ovlaštenja ili postupaka, kao i ograničenja njegovog opsega i trajanja.

Pored toga žalitelj smatra da je sud pogrešno utvrdio da očekivanja optuženika da će
njegova aktivnost ostati privatna i da njegov identitet neće biti otkriven nisu bila razumna, pri
čemu upire da djelatnici policije u vrijeme kada su pribavili podatak o korisniku konkretno IP
adrese nisu imali saznanja o postojanju optuženikovih inkriminiranih komunikacija sa
oštećenicima, a posebno ne sadržaj te komunikacije, a koja tada nije ni bila povod policijskog
postupanja, već samo saznanja da se s konkretne IP adrese razmjenjuju sadržaji „dječje
pornografije“, pa je stoga bilo razumno očekivanje optuženika da će korištenjem dinamične IP
adrese njegova aktivnost i identitet ostati privatni.

Slijedom svega navedenog žalitelj smatra da je policija u konkretnom slučaju za
utvrđivanje identiteta korisnika navedene IP adrese trebala zatražiti izdavanje sudskog naloga,
a u svezi čega dodatno primjećuje da u obrazloženju pobijanog rješenja postoji proturječnost
između navoda prvostupanjskog suda da je za provjeru uspostavljanja telekomunikacijskog
kontakta zatražen i izdan nalog suca istrage te sadržaja samog naloga Županijskog suda u
Varaždinu od 27. travnja 2015. kojim je na temelju čl. 242. u svezi čl. 252. ZKP/08 naložena
pretraga doma i drugih prostorija.

Također drži da prvostupanjski sud nije obrazložio u kakvoj je vezi spomenuti nalog
za pretragu doma i drugih prostorija s odredbom iz čl. 25. Zakon o policijskim poslovima i
ovlastima (Narodne novine broj: 76/09. i 92/14., dalje: ZPPO-a).

Naposljetku, žalitelj smatra nejasnim zašto prvostupanjski sud u obrazloženju
pobijanog rješenja suprotstavlja prava optuženika i interes žrtve kada u konkretnom slučaju
interes žrtve nije odlučna činjenica za odluku o njegovom prijedlogu za izdvajanjem iz spisa
nezakonitih dokaza.

Ovaj drugostupanjski sud prije svega primjećuje da žalitelj svoj stav da su dokazi
pobliže navedeni u izreci pobijanog rješenja nezakoniti primarno temelji na odluci Europskog
suda u predmetu Benedikt protiv Slovenije od 24. travnja 2018. u kojoj je taj sud utvrdio da
povredu članka 8. Konvencije u kojem je propisano da svatko ima pravo na poštivanje
privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u
ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno
radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi
sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda
drugih.

Konkretno, žalitelj smatra da se u navedenoj presudi radi o identičnoj situaciji kao u
konkretnom slučaju (pribava podatka o vlasniku odnosno korisniku telekomunikacijskog
sredstva bez naloga suda), te da je prvostupanjski sud stoga, a sukladno odredbama Ustava
Republike Hrvatske i odluci Ustavnog suda broj U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013. bio
dužan uzeti u obzir stav izražen u toj presudi, te shodno tome izdvojiti kao nezakonite dokaze
pobliže navedene u izreci prvostupanjske odluke, koji po mišljenju žalitelja, budući je podatak
o vlasniku i korisniku telekomunikacijskog sredstava pribavljen bez naloga suda,
predstavljaju dokaze pribavljene kršenjem Ustavom i međunarodnim pravom zajamčenih
prava osobnog i obiteljskog života, odnosno dokaze za koje se saznalo iz tako pribavljenih
dokaza (tzv. plodovi otrovne voćke).

4

Poslovni broj: 8 Kžzd-18/2020-4

Takav stav žalitelja je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pogrešan.

Prije svega valja primijetiti da sukladno čl. 46. st. 1. Konvencije presude Europskog
suda obvezuju državu na koju se odnose, a kako Republika Hrvatska nije bila stranka u
navedenom postupku koji se vodio pred Europskim sudom, to presuda donijeta u tom
postupku izravno ne obvezuje Republiku Hrvatsku.

Točno je da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5807/2010
od 30. travnja 2013. izrazio stav da u provedbi svog nadzora mora slijediti pravne standarde
koje je u svojoj praksi izgradio Europski sud, a slijedom čega, i tijela kaznenog progona te
kazneni sudovi trebaju uzimati u obzir tu obvezu Ustavnog suda, budući se samo na taj način
osigurava izvršavanje međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska prihvatila
ratifikacijom Konvencije.

Međutim, takva obveza tijela kaznenog progona i kaznenih sudova odnosi se samo na
primjenu pravnih standarda koje je u svojoj praksi izgradio Europski sud koji su opće i
načelne prirode te su kao takvi, neovisno o konkretnom slučaju i nacionalnim
zakonodavstvima, primjenjivi u svim državama potpisnicama Konvencije.

Polazeći od sadržaja i suštine predmetne presude Europskog suda u predmetu
Benedikt protiv Slovenije, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da u istoj nije zauzet pravni
standard koji bi neovisno o nacionalnom zakonodavstvu bio primjenjiv u svim državama
potpisnicama Konvencije, pa tako i u Republici Hrvatskoj, već se radi o slučaju u kojem
odluka Europskog suda prvenstveno izvire iz zakonodavnog okvira Republike Slovenije koji
je po tom pitanju različiti od zakonodavnog okvira Republike Hrvatske.

Naime, iz navedene presude jasno proizlazi, a što se osobito obrazlaže u točkama 118.,

127., 128. i 129. iste, da je za utvrđenje povrede prava na privatni i obiteljski život, dom i
dopisivanje (čl. 8. Konvencije) ključna bila odredba iz čl. 37. Ustava Republike Slovenije u
kojoj je propisano da svako zadiranje u pravo na komunikacijsku privatnost zahtjeva nalog
suda.

Naime, Europski sud u dijelu točke 118. navedene presude posebno navodi da je u
pogledu zakonodavnog okvira Republike Slovenije dovoljno utvrditi da članak 37. Ustava
osigurava privatnost dopisivanja i komunikacije zahtjeva da se svako zadiranje u pravo na
komunikacijsku privatnost mora temeljiti na odluci suda (drugim riječima svako zadiranje u
pravo na komunikacijsku privatnost zahtjeva nalog suda).

Prvostupanjski sud pravilno primjećuje da Ustav Republike Hrvatske ne propisuje
takvu obvezu, odnosno ne traži da se svako zadiranje u pravo na komunikacijsku privatnost
mora temeljiti na nalogu suda. Tako je u čl. 36. Ustava Republike Hrvatske propisano da je
sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena i nepovrediva, dok je u
st. 2. propisano da se samo zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti
države ili provedbu kaznenog postupka.

Dakle, komparacijom čl. 37. Ustava Republike Slovenije i čl. 36. Ustava Republike
Hrvatske jasno proizlazi da Ustav Republike Hrvatske za razliku od Ustava Republike
Slovenije za svako zadiranje u tajnost dopisivanja ili drugih oblika općenja (komunikacijsku
privatnost) ne traži nalog suda.

5

Poslovni broj: 8 Kžzd-18/2020-4

Europski sud za ljudska prava se u navedenoj presudi bavio i pitanjem odnosa odredbe
čl. 149.b Zakona o kaznenom postupku Republike Slovenije koji je tada propisivao
mogućnost policije da od operatera elektroničke komunikacije pribavi podatke o vlasniku ili
korisniku telekomunikacijskog sredstva te je zaključio da je takva odredba u suprotnosti sa
ranije citiranim čl. 37. Ustava Republike Slovenije koja za svako zadiranje u privatnost
dopisivanja i drugih vidova komunikacije, bez iznimke, zahtjeva nalog suda.

S time u vezi valja primijetiti da je u Republici Hrvatskoj u odredbi iz čl. 339.a
ZKP/08 propisano da policija u situaciji kada postoji sumnja da je registrirani vlasnik ili
korisnik telekomunikacijskog sredstva počinio kazneno djelo taksativno navedeno u čl. 334.
ZKP/08 ili neko drugo kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od pet godina,
može, na temelju naloga suca istrage, a radi prikupljanja dokaza, putem Operativno-tehničkog
centra za nadzor telekomunikacija od operatera javnih komunikacijskih usluga zatražiti
provjeru istovjetnosti, trajanja i učestalosti komunikacije s određenim elektroničkim
komunikacijskim adresama, utvrđivanjem položaja telekomunikacijskog uređaja kao i
utvrđivanje mjesta na kojima se nalaze osobe koje uspostavljaju elektroničku komunikaciju,
te identifikacijske oznake uređaja.

Iz sadržaja citirane odredbe jasno proizlazi da pribava podataka o vlasniku odnosno
korisniku telekomunikacijskog sredstva ne zahtjeva nalog suda, a što nije u suprotnosti sa
Ustavom Republike Hrvatske koji za razliku od Ustava Republike Slovenije za svako
zadiranje u pravo na komunikacijsku privatnost ne zahtjeva nalog suda, već u čl. 36. st. 2.
propisuje da se samo zakonom mogu propisati ograničenja slobode i tajnosti dopisivanja i
svih drugih oblika općenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.

Po stavu ovog suda kao suda drugog stupnja opisano Ustavno i zakonodavno rješenje
u Republici Hrvatskoj je sukladno s odredbom iz čl. 8. Konvencije te u punoj mjeri osigurava
pravo svakog pojedinca da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje njegovog prava na
poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, osim u skladu sa zakonom.

Naime, prethodno citirani sadržaj odredbe iz čl. 339.a ZKP/08 sugerira da je suština i
smisao te odredbe u tome da se bez sudskog naloga ne mogu prikupljati podaci o istovjetnosti,
trajanju i učestalosti komunikacije s određenim komunikacijskim adresama, o položaju
telekomunikacijskog uređaja, mjesta na kojima se nalaze osobe koje uspostavljaju
elektroničku komunikaciju te identifikacijske oznake uređaja, čime je osigurana sudska
kontrola zadiranja u tajnost dopisivanja ili drugih oblika komunikacijske privatnosti, a kakva
sudska kontrola po mišljenju zakonodavca nije nužna vezano za pribavu podataka o vlasniku
odnosno korisniku telekomunikacijskog uređaja putem kojeg se takva komunikacija ostvaruje,
budući se samim time još uvijek izravno ne zadire u privatnost podataka koji se odnose na
pitanje identiteta telekomunikacijskog uređaja, trajanje i učestalost komunikacije putem tog
uređaja s određenim komunikacijskim adresama, o položaju komunikacijskog uređaja te
mjestu na kojem se nalaze osobe koje uspostavljaju elektroničku komunikaciju. S time u vezi
valja primijetiti da se citirana odredba odnosi na situaciju kada postoji sumnja da je
registrirani vlasnik ili korisnik telekomunikacijskog sredstva počinio kazneno djelo navedeno
u čl. 334. ZKP/08 ili neko drugo kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od pet
godina, dakle, u situaciji kada je poznati identitet vlasnika ili korisnika telekomunikacijskog
sredstva, ali ne i identifikacijske oznake telekomunikacijskog uređaja kojeg koristi, dok se u
konkretnom slučaju radilo o obrnutoj situaciji, odnosno policija je temeljem kriminalističkog
istraživanja otvorenih internetskih izvora „Peer 2 Peer“ raspolagala sa IP adresom za koju je
postojala sumnja da se putem nje pribavlja, posjeduje i distribuira sadržaj „dječje

6

Poslovni broj: 8 Kžzd-18/2020-4

pornografije“, međutim nije raspolagala sa podatkom o vlasniku odnosno korisniku te IP
adrese, a za koji podatak sukladno sadržaju i smislu citirane odredbe iz čl. 339.a nije bilo
potrebno zahtijevati nalog suda.

Slijedom svega navedenog, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud s pravom smatra
da su policijski službenici imali pravo podatak o vlasniku i korisniku predmetne IP adrese
pribaviti bez sudskog naloga, a na temelju ovlaštenja iz čl. 25. ZPPO-a.

Vezano za odredbu iz čl. 15. Konvencije o hibernetičkom kriminalu na čiji sadržaj
optuženik upire u žalbi, valja primijetiti da je njome propisano da će se svaka stranka između
ostalog pobrinuti za sudski ili drugi nezavisni nadzor da primjena ovlaštenja ili postupaka
bude u skladu s uvjetima i elementima očuvanja ljudskih prava, a u svezi čega ovaj
drugostupanjski sud prije svega primjećuje da tom odredbom nije izrijekom propisan
isključivo sudski nadzor primjene predmetnih ovlaštenja i postupaka, a imajući u vidu sve
prethodno navedeno, po mišljenju Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja,
opisano zakonodavno rješenje prema kojem pribava podatka o vlasniku odnosno korisniku
telekomunikacije adrese ne zahtjeva sudski nalog, nije suprotno s uvjetima i elementima
očuvanja ljudskih prava.

Nadalje, u odnosu na žalbene navode u kojima optuženik upire da u konkretnom
slučaju nalogom Županijskog suda u Varaždinu od 27. travnja 2015. nije naložena pretraga na
temelju čl. 339.a ZKP/08, već pretraga doma i drugih prostorija, slijedom čega je nejasno
odnosno proturječno obrazloženje pobijane odluke u kojem se prvostupanjski sud poziva na
odredbu čl. 25. ZPPO-a u svezi čl. 339.a ZKP/08, valja primijetiti kako je doduše točno da je
citiranim nalogom pretraga doma i drugih prostora bila određena na temelju čl. 242. u svezi
čl. 252. ZKP/08, a ne na temelju čl. 339.a istog zakona, međutim, iz cjelokupnog konteksta
obrazloženja pobijanog rješenja je jasno vidljivo da se prvostupanjski sud pitanjem sadržaja i
dosega odredbe iz čl. 339.a ZKP/08 bavi isključivo vezano za pitanje da li je policija za
pribavu podatka o vlasniku odnosno korisniku sporne IP adrese trebala ishoditi nalog suca
istrage ili je taj podatak mogla pribaviti na temelju ovlasti iz čl. 25. ZPPO-a, a sve to iz
razloga jer je upravo na temelju podatka o vlasniku predmetne IP adrese bio zatražen i izdan
nalog za pretragu doma i drugih prostorija, a u odnosu na koji dokaz žalitelj na temelju
prethodno izložene argumentacije drži da je pribavljen na nezakoniti način, te smatra da iz
istog izvire i nezakonitost ostalih dokaza pobliže navedenih u izreci pobijanog rješenja.

Stoga žalitelj nije u pravu niti kada smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu
povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 u navedenom pravcu.

Naposljetku, žalitelj je doduše u pravu kada primjećuje da interes žrtve kaznenog djela
u konkretnom slučaju nije odlučan za ocjenu zakonitosti predmetnih dokaza, međutim kako
nije riječ o odlučnoj činjenici to niti u tom pravcu prvostupanjski sud nije ostvario citiranu
bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Isto tako, slijedom svega prethodno izloženog u
konkretnom slučaju se ne ukazuje kao odlučno niti pitanje da li je očekivanje optuženika da će
njegova aktivnost ostati privatna i da njegov identitet neće biti otkriven bilo razumno.

Stoga, žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da su dokazi pobliže navedeni u izreci
pobijanog rješenja, pribavljeni kršenjem Ustava Republike Hrvatske i međunarodnim pravom
zajamčenih prava obiteljskog života, odnosno dokazi za koje se saznalo iz takvih dokaza (tzv.
plodovi otrovne voćke).

7

Poslovni broj: 8 Kžzd-18/2020-4

Slijedom svega navedenog žalba nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi
prvostupanjski sud ostvario neku od povreda iz čl. 494. st. 4. ZKP/08 na čije postojanje sud
drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08
odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Varaždinu 22. svibnja 2020.

Predsjednik vijeća

Zdravko Pintarić

Broj zapisa: 17897-b1dd4

Kontrolni broj: 0e26b-96fc0-3e2dd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=ZDRAVKO PINTARIĆ, L=VARAŽDIN, O=ŽUPANIJSKI SUD, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Varaždinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.