- 1 -              Kž-eu 8/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kž-eu 8/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. R., zbog kaznenog djela iz članka 242. stavka 1., članka 243. stavka 1. točaka 1. i 2., članka 244. stavka 1. točaka 1.a) 3.), 303., 303.c, 25., 52., 53 Kaznenog zakonika SR Njemačke, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. ožujka 2020. broj Kv-eu 5/2020, u sjednici održanoj 22. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog I. R. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu pod toč. I. izreke utvrdio je da je osuđeni I. R., s osobnim podacima navedenim u prvostupanjskoj presudi, koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u SR Njemačkoj, osuđen presudom Pokrajinskog suda München II, broj 1 Ks 34 Js 32586/15 od 4. srpnja 2017., a koja presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2018. zbog sedam kaznenih djela krađe sa provalom u stan i krađe u četiri slučaja, u idealnom stjecaju s materijalnom štetom prema članku 242. stavku 1., članku 243. stavku 1. točkama 1. i 2., članku 244. stavku 1. točkama 1.a) 3.), 303., 303. c, 25., 52., 53 njemačkog Kaznenog zakonika, na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina i 6 (šest) mjeseci (2737 dana) zbog kaznenih djela pobliže činjenično opisana u nastavku te presude.

 

Pod toč. II. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da 1. i 2. kazneno djelo opisano u točki I. izreke te presude sadrži bitna obilježja kaznenog djela teške krađe opisano i kažnjivo po članku 229. stavku 1. točki 1. u svezi članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), a za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina, a da kaznena djela pod toč. 3., 4. i 5. u točki I. izreke te presude sadrže bitna obilježja kaznenog djela teške krađe stvari velike vrijednosti opisano u članku 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavak 1. KZ/11 a kažnjivo po članku 229. stavku 2. KZ/11 a za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora od 1 do 8 godina.

 

Pod toč. III. izreke na temelju članka 89. u vezi članka 91. stavka 1. točke 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ br. 91/10, 81/13, 124/13, 26/15, 102/17, 68/18 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPSKS-EU), priznata je presuda Pokrajinskog suda München II broj 1 Ks 34 Js 32586/15 od 4. srpnja 2017. koja presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2018. te je nad osuđenim I. R. određeno izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju 7 (sedam) godina i 6 mjeseci (2737 dana), zbog sedam kaznenih djela krađe sa provalom u stan i krađe u četiri slučaja, u idealnom stjecaju s materijalnom štetom prema članku 242. stavku 1., članku 243. stavku 1. točkama 1. i 2., članku 244. stavku 1. točkama 1.a) 3.), 303., 303. c, 25., 52., 53 njemačkog Kaznenog zakonika.

 

Pod toč. IV. izreke pobijane presude na temelju članka 98. stavka 2. ZPSKS-EU, osuđenom I. R. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme oduzimanja slobode na dan 19. studenog 2015. i od 4. veljače 2017. pa nadalje.

 

              Protiv te je presude žalbu podnio osuđeni putem branitelja D. G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Osuđenik naprijed citirane žalbene osnove u obrazloženju žalbe argumentira na isti način tvrdeći da sud prvog stupnja ne obrazlaže iz kojih navoda činjeničnog opisa predmetnih kaznenih djela proizlaze bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela iz članka 229. KZ/11. Tvrdi da se u pobijanoj presudi ne obrazlažu koje je protupravne radnje počinio osuđenik, za razliku od radnji drugih supočinitelja koje su činjenično opisane u izreci, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, takva manjkavo obrazložena presuda ne udovoljava ustavnim i konvencijskim standardima, a činjenično stanje da je uslijed navedenog ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Osim toga, ističe se u žalbi i da je sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 94. stavka 1. točke 4. ZPSKS-EU sud prvog stupnja morao utvrditi jesu li radnjama opisanim u izreci počinjena kaznena djela i po domaćem pravu.

 

Međutim, svi navedeni prigovori osuđenika su potpuno promašeni jer su u izreci prvostupanjske presude u okviru činjeničnog opisa svih predmetnih inkriminacija opisane radnje kako one koje poduzima sam kao počinitelj (alineja 1. izreke), tako i kao supočinitelj s ostalim imenovanim (alineje 3.-5.) ili neimenovanim (alineja 2.) akterima. To što se u opisivanju radnji provaljivanja u zatvorene prostore, obijanja ormara, sefa i sl., te oduzimanja novca i stvari svaki put ne navodi koje od konkretnih radnji poduzima koji od supočinitelja, već se koriste i izrazi u množini (obili, otvorili, otuđili i sl.) je pravilan i dostatan činjenični opis na temelju kojeg se radnje mogu pravilno pravno kvalificirati i ocijeniti kod utvrđivanja je li u pitanju dvostruka kažnjivost (što je sud prvog stupnja pravilno i učinio).

 

Naime, supočinitelji prema prihvaćenoj teoriji vlasti nad djelom iz članka 36. KZ/11 djeluju na temelju zajedničke odluke da izvrše kazneno djelo na način ili da sudjeluju svaki u radnji počinjenja (što je u konkretnom slučaju u izreci i opisano), ili na drugi način bitno pridonose počinjenju kaznenog djela, a nije potrebno (kao kod bivše teorije o podjeli rada) detaljno navoditi koju konkretnu je radnju pojedini supočinitelj poduzeo.

 

Iz navedenih razloga, kako žalba osuđenika nije osnovana jer sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje žalba ukazuje, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno i kako u pobijanoj presudi nisu počinjene povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP/08, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08 osuđenikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 22. svibnja 2020.