- 1 -              I Kž 155/2020-4

Broj: I Kž 155/2020-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,105/04., 84/05. - ispravak i 71/06. - dalje: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 29. siječnja 2020. broj Kv I-201/19 (Kv-437/06), u sjednici održanoj 22. svibnja 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog M. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci od 29. siječnja 2020. broj Kv I-201/19 (Kv-437/06) na temelju članka 498. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) dvije presude su preinačene u odluci o kazni, i to pravomoćna presuda Županijskog suda u Rijeci od 23. kolovoza 2006 broj Kv-437/06 kojom je utvrđeno da je osuđeni M. K. pravomoćnom presudom Prvostupanjskog suda u Malmou broj B 2882-05 od 19. listopada 2005. počinio dva prekršaja i to grubi šverc narkotika iz 3 § 1 čl. I 16. § 3. čl. Zakona o švercu (2000: 1225) i grubi šverc iz 3 § 1 čl. I 5. § Zakona o švercu (200. 1225) te je za ta kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, dok je pod točkom II. izreke presude utvrđeno da su navedena kaznena djela kažnjiva i po Kaznenom zakonu i to kao kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 2. KZ/97. i kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ/97. u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 129/20. - dalje: ZIDKZ), pa mu je za kazneno djelo iz čl. 335. st. 2. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. u vezi čl. 25. ZIDKZ kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, pa je osuđeniku na temelju čl. 70. st. 1. i čl. 71. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04.), kao i čl. 335. st. 2. i čl. 173. st. 2. KZ/97., uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. C) KZ/97., izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. travnja 2005. do 24. prosinca 2005. te na izdržavanju kazne od 24. prosinca 2005. do 12. prosinca 2014. i od 7. siječnja 2019. pa nadalje te pravomoćna presuda Općinskog suda u Rijeci broj K-978/15 od 5. travnja 2016. kojom je osuđeni M. K. proglašen krivim zbog dva kaznena djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12. i 56/15. - dalje: KZ/11.) te je osuđen temeljem čl. 51. st. 1. i 2. u vezi odredbe čl. 190. st. 2. KZ/11. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu se uračunava vrijeme uhićenja, vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 7. srpnja 2015. do 7. siječnja 2019., pa je zbog navedenih kaznenih djela osuđeni M. K. na temelju članka 173. stavka 2. KZ/97., primjenom članka 51. stavka 1. i 4. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina i 4 (četiri) mjeseca.

Temeljem članka 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora osuđenom M. K. uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 19. travnja 2005. do 24. prosinca 2005., na izdržavanju kazne od 24. prosinca 2005. do 12. prosinca 2014. te od 7. siječnja 2019. pa nadalje, po presudi Županijskog suda u Rijeci broj Kv-437/06, te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 7. srpnja 2015. do 7. siječnja 2019., po presudi Općinskog suda u Rijeci broj K-978/15.

Protiv navedene presude žalbu je podnio osuđeni M. K., osobno, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da    Vrhovni sud Republike Hrvatske „odredi nešto manju kaznu od izrečene“.

Sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba osuđenika nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da mu je prvostupanjski sud izricanjem jedinstvene kazne zatvora za samo dva mjeseca manje (petnaest godina i četiri mjeseca) od zbroja pojedinačno utvrđenih kazni (petnaest godina i šest mjeseci), izrekao previsoku jedinstvenu kaznu koja je u suprotnosti sa zakonskom svrhom kažnjavanja.

Naime, u tzv. nepravoj obnovi kaznenog postupka (objedinjavanje pojedinačnih kazni), u smislu članka 498. stavka 1. točke 1. ZKP/08., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. i članka 53. stavka 1. KZ/11., sud ne utvrđuje nove činjenice koje bi bile odlučne za odmjeravanje jedinstvene kazne, već uzima u obzir samo one činjenice koje su utvrđene u kaznenim postupcima i presudama koje su predmet objedinjavanja. U tom smislu osuđeniku treba napomenuti da svrha primjene odredaba o izricanju jedinstvene kazne pri stjecaju kaznenih djela kod tzv. neprave obnove kaznenog postupka iz članka 498. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije ublažavanje kazne, već potreba da se prilikom izricanja jedne jedinstvene kazne vodi računa o posebnosti višestrukog počinitelja različitih kaznenih djela i međusobnom odnosu tih djela, imajući u vidu vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, s primarnim ciljem da se jedinstvenom kaznom postigne svrha kažnjavanja, a što je u ovom konkretnom slučaju u cijelosti ostvareno.

Pri tome prvostupanjski sud, pravilno, pri donošenju nove odluke o jedinstvenoj kazni zatvora imao u vidu ranije izrečene kazne i sve relevantne okolnosti kojima su se rukovodili sudovi u ranijem procesu individualizacije kazne. Sud je izvršio uvid u pravomoćne presude čije se preinačenje traži te je uzeo u obzir sve olakotne okolnosti (ranija neosuđivanost i nekažnjavanost u Kraljevini Š., otac jednog maloljetnog djeteta) i otegotne okolnosti (u kratkom vremenskom razdoblju ostvario dva kaznena djela protiv zdravlja ljudi, što upućuje na izraženu upornost i visok stupanj kaznene odgovornosti), a koje su sudovi ranije utvrdili prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni. Stoga je, pravilnom primjenom odredbi o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. stavka 2. KZ/11. sud osuđeniku izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina i četiri mjeseca, koja se sastoji u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, a ne doseže njihov zbir. Upravo se takva kazna, i po ocjeni suda drugog stupnja, s obzirom na sve ranije utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, ukazuje adekvatnom i primjerenom težini, vrsti i pogibeljnosti konkretnih kaznenih djela, stupnju osuđenikove krivnje i njegovoj ličnosti, te je, kao takva, prikladna u cijelosti ostvariti svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

S obzirom na odredbe članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. žalbene tvrdnje osuđenika o praksi drugih sudova kod donošenja odluka o izricanju jedinstvenih kazni zatvora kod stjecaja kaznenih djela, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, s obzirom da se sudovi kod objedinjavanja pojedinačnih kazni rukovode načelom individualizacije kazne u svakom konkretnom slučaju. To se također odnosi i na žalbene navode u kojima osuđenik ističe da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir okolnost da je on bio maloljetni dragovoljac Domovinskog rata, da je u međuvremenu teško obolio od kroničnog PTSP-a te da se još uvijek liječi, da je u ratu ranjavan i da je iza sebe ostavio nezbrinutu obitelj (izvanbračnu suprugu i maloljetno dijete). Naime, radi se o okolnostima koje nisu od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude.

Imajući u vidu navedeno, žalbu osuđenika trebalo je odbiti kao neosnovanu.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje sud drugog stupnja, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. svibnja 2020.

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.