- 1 -              I Kž 144/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 144/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. R. zbog počinjenja u stanju neubrojivosti protupravnog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i člankom 24. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola od 13. prosinca 2019. broj K-15/2019, u sjednici održanoj 22. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog G. R. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Puli - Pola presudom broj K-15/2019 od 13. prosinca 2019. na temelju članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) utvrdio je da je optuženi G. R. u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. i člankom 24. stavkom 2. KZ/11.

 

Temeljem članka 554. stavka 1. ZKP/08. i članka 51. stavka 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/14.) optuženiku je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

 

Temeljem članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženika je oduzeta sjekira, crveno – crne drške, marke „U. A.“, ukupne dužine 40 cm, koja će se po pravomoćnosti presude temeljem članka 181. stavka 7. ZKP/08. uništiti.

 

Temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženik je oslobođen dužnosti nadoknade troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi G. R. po branitelju, odvjetniku N. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužnice ili podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Obrazlažući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik, iako to izričito ne precizira, očigledno upire na postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ukazujući pritom na proturječnost koja se, po njegovom mišljenju, pojavljuje tijekom cijelog kaznenog postupka, a tiče se njegovog navodnog postupanja s namjerom, iako je nedvojbeno utvrđeno kako je isti u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela bio u neubrojivom stanju. Optuženik smatra da namjera, kao jedan od elemenata krivnje, sadrži svijest o djelu i volju da se isto ostvari i počini, dakle, po ocjeni žalitelja, sastoji se od intelektualne i voljne komponente. Posljedično navedenom, smatra žalitelj, postavlja se pitanje kako netko, a u konkretnom slučaju radi se o optuženiku, može postupati s namjerom, ako pritom izostaju najbitniji elementi koji definiraju namjerno postupanje, a to je volja, u korelaciji sa sviješću. Stoga smatra da se postupanje optuženika u inkriminiranoj situaciji nije moglo kvalificirati kao postupanje s namjerom. Tvrdi da su zbog toga utvrđenja prvostupanjskog suda, gdje se navodi kako je optuženik postupao s namjerom, u proturječnosti s njegovim neubrojivim stanjem.

 

Međutim, suprotno citiranim žalbenim navodima optuženika utvrđenja suda prvog stupnja da je optuženi G. R. tempore criminis bio neubrojiv (da u stanju duševne bolesti shizofrenije paranoidnog tipa nije mogao shvatiti značenje svojeg postupanja niti je mogao vladati svojom voljom) nije u proturječju s utvrđenjem tog istog suda da je u konkretnoj situaciji isti postupao u nakani (zapravo u namjeri), a kako bi E. S. lišio života.

 

Naime, ističući ovaj žalbeni prigovor optuženik zapravo pogrešno smatra da neubrojivost sama po sebi isključuje postojanje volje odnosno namjere jer i kod takve osobe, koja nije ubrojiva, postoji psihički i misaoni proces donošenja konkretne odluke da poduzme točno određenu radnju (protupravno djelo). Međutim, takva radnja nije posljedica autonomne volje kao kod potpuno zdrave osobe, odnosno ona nije proizašla iz slobodnog misaonog procesa u kojem bi se takva osoba, u dvojbi između protupravnog postupanja i onog koje je u skladu s pravnom normom, opredijelila za nepravo. Shodno tome, volja odnosno odluka neubrojive osobe da poduzme određenu protupravnu radnju posljedica je njezinih duševnih smetnji zbog kojih u tom trenutku nije mogla ispravno prosuđivati niti slobodnom voljom odlučivati, jer upravo zbog tih i takvih duševnih smetnji proizlazi motiv i razlog njenog ponašanja, a iz prirode tih smetnji, kao i samih objektivno utvrđenih postupaka neubrojive osobe, moguće je zaključivati o njenoj tako stvorenoj namjeri. Prema tome i kod neubrojive osobe postoji namjera (nakana) koja je usmjerena na počinjenje protupravne radnje, međutim ta namjera nije produkt slobodne volje, već je ista prvenstveno i isključivo determinirana njezinim duševnim smetnjama, pa zbog takvog njenog pogrešnog i duševnim smetnjama uvjetovanog formiranja volje isključena je sposobnost neubrojive osobe za krivnju (članak 24. stavak 1. KZ/11.).

 

Slijedom navedenog utvrđeno postupanje optuženika s namjerom nije u proturječnosti s neubrojivim stanjem optuženika, kako to pogrešno ističe žalitelj, pa stoga nije počinjena postupovna povreda na koju isti upire naprijed citiranim žalbenim navodima.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije pronašao da bi bila počinjena koja druga povreda odredaba kaznenog postupka, a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije u pravu žalitelj niti kada se žali zbog povrede Kaznenog zakona. Iako u žalbi ne navodi i ne precizira koju povredu Kaznenog zakona ima u vidu, iz samog sadržaja izjavljene žalbe može se zaključiti kako smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu optuženik ističe da, „… nije u potpunosti razjašnjeno postupanje optuženika u nužnoj obrani - je li ili nije postupao?, a što se mora protumačiti u njegovu korist sukladno načelu in dubio pro reo i osloboditi ga od optužbe…“, čime žalitelj, u stvari, nije ukazao na povredu Kaznenog zakona, kako to uvodno ističe, već na pogrešne zaključke suda prvog stupnja u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Ovo iz razloga što se postojanje povrede Kaznenog zakona prvenstveno prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, onako kako ga je sud utvrdio, a ne prema onom koje bi, sa stajališta žalitelja, trebalo biti utvrđeno kao pravilno. Kako su izrekom prvostupanjske presude jasno i precizno označena sva bitna obilježja počinjenog protupravnog dijela (postupanja), to se u ovom slučaju ne radi o povredi Kaznenog zakona, a kako to pogrešno tvrdi optuženik.

 

Slijedom navedenog valja napomenuti da sud prvog stupnja nije počinio povredu Kaznenog zakona, kako to uvodno ističe optuženik, te na štetu optuženika nije počinio neku drugu povredu Kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

Ističući žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ističe da je prvostupanjski sud propustio provesti dokaze obrane (rekonstrukciju događaja i ponovno ispitivanje svih već ispitanih svjedoka), kojima bi se, po mišljenju žalitelja, utvrdilo da je optuženik postupao u nužnoj obrani, zbog čega je sud prvog stupnja, na štetu optuženika, pogrešno zaključio da kod optuženika nije postojala potreba za nužnom obranom.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio vjerodostojnim iskaze svjedoka očevidaca ovog događaja (N. P., I. G., M. M., K. B., A. P., D. D., E. i E. S.), zanemarivši pritom činjenicu da se radi o osobama protiv kojih se vodio kazneni postupak upravo zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda optuženom G. R. Također smatra da sud nije na potpuno nedvojben način utvrdio je li oštećenik-žrtva na mjesto događaja došao pješke ili s automobilom te koliko je iznosila udaljenost između parka, gdje se dogodio sukob između optuženika i A. P. i mjesta gdje se kasnije dogodio sukob između optuženika i oštećenika-žrtve, odnosno zbog čega očevici ovog događaja, kada su vidjeli da optuženik u ruci drži sjekiru, nisu odmah pozvali policiju. Ističući ovu žalbenu osnovu optuženik također smatra da je sud prvog stupnja, radi utvrđivanja točnog položaja svih sudionika ovog događaja, osobito optuženika i oštećenika-žrtve te njihove udaljenosti od parkiranog automobila marke „F. B.“ (vlasništvo optuženika), trebao provesti rekonstrukciju događaja i potom ponovno ispitati sve već ranije ispitane svjedoke, zbog čega je, po mišljenju optuženika, činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno. I na koncu optuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u pogledu materijalnih dokaza, u odnosu na pronađenu šipku i komade betona i siporeksa, a koji su pronađeni tijekom očevida na samom mjestu događaja i koji su, po stavu optuženika, bili korišteni kao oruđe za napad na optuženika, zbog čega je isti bio prisiljen postupati u nužnoj obrani, odnosno braniti se od napada kojem je bio izložen.

 

Međutim, nasuprot takvim tvrdnjama optuženika činjenično stanje je, po ocjeni suda drugog stupnja, u potpunosti i na pravilan način utvrđeno.

 

Naime, zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na sve odlučne činjenice zasnovani su na ocijeni vjerodostojnosti iskaza oštećenika-žrtve E. S. te svjedoka koje navodi i precizira optuženik u izjavljenoj žalbi, a koji su ispitani kao očevici inkriminiranog događaja i koji su u odnosu na činjenice, koje se tiču dinamike samog događaja i sukoba te ponašanja optuženika i oštećenika-žrtve tijekom inkriminiranog događaja, u bitnome iskazivali na identičan i gotovo suglasan način kao i sam oštećenik-žrtva. S druge strane treba napomenuti da osim na ovim personalnim dokazima zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na odlučne činjenice zasnivaju se i na ocjeni vjerodostojnosti drugih izvedenih dokaza kao što su zapisnik o očevidu, fotodokumentacija očevida, nalaz i mišljenje vještaka za biološke tragove, nalaz i mišljenje vještaka za kontaktne tragove te nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka. Stoga je prvostupanjski sud, analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka očevidaca pravilno sagledao ukupnost njihovih međusobnih svjedočenja te ih potom na pravilan način vrednovao, dovodeći u vezu sa svjedočenjem samog oštećenika-žrtve. Pri tome je prvostupanjski sud, isto tako, iskaze ovih svjedoka očevidaca te iskaz oštećenika-žrtve pravilno povezao i usporedio s činjenicama koje proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka za biološke i kontaktne tragove, a osobito nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka te zapisnikom o očevidu, slijedom čega su i zaključci prvostupanjskog suda o postojanju odlučnih činjenica u ovom konkretnom slučaju pravilno utemeljeni na svim tim izvedenim dokazima.

 

Stoga, tvrdnja optuženika da iskazi svjedoka očevidaca nisu vjerodostojni i uvjerljivi, jer se radi o osobama protiv kojih se vodio kazneni postupak zbog napada na optuženika kritične zgode, nije osnovana i nije od utjecaja na pravilnu ocjenu suda prvog stupnja u odnosu na uvjerljivost i istinitost njihovog iskazivanja, s obzirom da je za ovaj konkretan kazneni postupak najvažniji i najodlučniji onaj dio njihovog iskaza koji se odnosi na opis sukoba između optuženika i oštećenika-žrtve, dok onaj dio njihovog iskaza, u kojem su oni iskazivali o njihovom sukobu s optuženikom, a koji je uslijedio naknadno, nije od tolikog značaja i važnosti za utvrđivanje relevantnih činjenica i kao takav nije od utjecaja na vjerodostojnost njihovog iskazivanja u odnosu na odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu. To tim više što su njihovi suglasni i gotovo identični iskazi, u bitnome, potkrijepljeni i s materijalnim tragovima te činjenicama koje proizlaze iz provedenih vještačenja.

 

Isto tako u ovom konkretnom slučaju potpuno je irelevantno i nebitno je li žrtva na mjesto događaja došla pješke ili s automobilom te koliko iznosi udaljenost između parka, gdje se odigrao prvi sukob između optuženika i svjedoka A. P. i mjesta gdje se dogodio inkriminirani događaj, budući da se radi o okolnostima koje nisu odlučne i važne za razjašnjenje samog kritičnog događaja i u konkretnom slučaju navedene okolnosti ne predstavljaju odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu.

 

Također, a u odnosu na prigovor optuženika koji se odnosi na nepozivanje policije, u trenutku kada su prisutne osobe vidjele da optuženik drži u ruci sjekiru, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, a koji proizlazi iz suglasno danih iskaza oštećenika-žrtve i svjedoka očevidaca, da je oštećenik-žrtva, po dolasku na mjesto događaja, najprije pokušao na verbalan način i mirnim putem riješiti problem koji je nastao zbog prethodnog sukoba u parku, te je u tom cilju i pristupio optuženiku, stupio s njime u verbalni kontakt, a koje ponašanje je u konkretnoj situaciji potpuno životno i logično s obzirom da u tom trenutku optuženik, osim što je u ruci držao sjekiru, nikoga nije fizički napadao, niti je bilo kome prijetio neposrednim napadom, tako da zbog takvog njegovog ponašanja, barem u tom trenutku, nije bilo nikakve potrebe za pozivanjem policije, budući da je postojala realna i konkretna mogućnost da se svi eventualni nesporazumi riješe na miran i nekonfliktan način, a kada se to kasnije ipak nije dogodilo logično je da je tek tada, a ne odmah, o tome obaviještena policija.

 

U odnosu na prigovor optuženika da je u dokaznom postupku trebalo provesti rekonstrukciju događaja i nakon toga ponovno ispitati sve svjedoke, a koji su ranije od strane prvostupanjskog suda već ispitani, kako bi se utvrdio točan položaj svih sudionika ovog događaja, a osobito međusobni položaj optuženika i oštećenika-žrtve, treba napomenuti da su ove činjenice na potpuno nedvojben način utvrđene od strane suda prvog stupnja, kako na temelju iskaza oštećenika-žrtve, tako i na temelju iskaza svjedoka očevidaca samog događaja, koji su o tome detaljno, jasno i određeno iskazivali na potpuno suglasan i u bitnim elementima gotovo identičan način, o čemu je sud dao jasne, precizne i dostatne razloge u pobijanoj presudi, tako da niti u odnosu na ove odlučne činjenice ne postoji dvojba u pogledu pravilnosti ovih činjeničnih utvrđenja, a kako to neosnovano ističe optuženik. Kako su iskazi oštećenika-žrtve i svjedoka očevidaca u odnosu na navedene činjenice potvrđeni i fiksiranim materijalnim tragovima u zapisniku o očevidu, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o tzv. odugovlačećim dokaznim prijedlozima zbog čega su isti, temeljem članka 421. stavka 1. točke 4. ZKP/08., kao takvi s pravom i odbijeni.

 

I na koncu treba napomenuti kako je prvostupanjski sud i u odnosu na pronađenu željeznu šipku i četiri krupnija komada porobetona, nalik na siporeks, činjenično stanje pravilno utvrdio te je ispravno zaključio kako navedeni predmeti, suprotno tvrdnjama optuženika, nisu bili uporabljeni za napad na optuženika.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka za biološke tragove nedvojbeno proizlazi da na željeznoj šipki nije pronađen i utvrđen biološki trag humanog porijekla, a provedenim DKT vještačenjem nije pronađen niti jedan trag papilarne linije, što ukazuje na činjenicu, koju pravilno konstatira i sud prvog stupnja, da navedenu željeznu šipku nitko nije držao u ruci i koristio ju prije odbacivanja. U odnosu na četiri komada porobetona iz nalaza i mišljenja vještaka za biološka vještačenja proizlazi da su na tri komada pronađeni tragovi kapljica krvi od kojih neke odgovaraju optuženiku, dok neke odgovaraju oštećeniku-žrtvi. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o kapljičastim tragovima krvi potpuno je ispravan zaključak suda prvog stupnja da se radi o predmetima na koje je kapala krv s tijela optuženika i oštećenika-žrtve, a da su isti bili korišteni i upotrijebljeni za udaranje optuženika, kako to ističe žalitelj, tada zasigurno pronađeni tragovi krvi ne bi bili kapljičaste naravi, već bi izgledali potpuno drugačije, odnosno na navedenim predmetima nalazili bi se u nekom drugačijem obliku od pronađenog.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o predmetima koji su bili upotrijebljeni za napad i udaranje optuženika od strane oštećenika-žrtve ili neke druge prisutne osobe, odnosno na temelju ovih dokaza, a osobito iskaza svjedoka očevidaca nije na nedvojbeni način utvrđeno da je isti bio napadnut od bilo koga upravo s tim predmetima, a kako to neutemeljeno u izjavljenoj žalbi tvrdi žalitelj.

 

Što se tiče ozljeda koje su utvrđene kod optuženika, a koje nisu sporne s obzirom da iste proizlaze, između ostalog, i iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, iz suglasnih i identičnih iskaza oštećenika-žrtve i svjedoka očevidaca, koji su iskazivali o načinu nastanka tih ozljeda, bez ikakve dvojbe je utvrđeno kako su iste nastale nakon što je optuženik sa sjekirom fizički nasrnuo na oštećenika-žrtvu i udario ga u predjelu glave, a kada su ga prisutne osobe fizički napale kako bi ga spriječile u daljnjem napadu i oduzele mu predmetnu sjekiru i tom prigodom mu zadale veći broj udaraca u predjelu tijela.

 

Imajući u vidu pronađene materijalne tragove (kapljičasti tragovi krvi), nalaz i mišljenje vještaka za biološke i kontaktne tragove te činjenicu da nitko od ispitanih svjedoka, a koji su bili prisutni na mjestu događaja kao očevici ne potvrđuju navode optuženika da je isti bio fizički napadnut od oštećenika-žrtve ili nekog drugog s navedenim komadima betona, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tijekom inkriminiranog događaja nije bilo nikakvog napada od strane oštećenika-žrtve ili neke druge osobe spram optuženika te da je jedino i isključivo optuženik bio taj koji je, u jednom trenutku, fizički nasrnuo na oštećenika-žrtvu i tom prigodom ga s oštrim dijelom sjekire udario u predjelu glave. Kada je nakon toga ponovno zamahnuo prema njemu u namjeri da ga još jedanput udari u tome je bio onemogućen od oštećenika-žrtve, ali i drugih prisutnih osoba. Stoga, sud prvog stupnja ispravno zaključuje kako u takvoj situaciji ne može biti govora o postupanju optuženika u nužnoj obrani, jer niti u jednom trenutku ovog sukoba isti nije bio izložen istodobnom ili izravno predstojećem protupravnom napadu od strane oštećenika-žrtve ili neke druge osobe, a kako to optuženik neosnovano ističe u izjavljenoj žalbi.

 

Slijedom svega naprijed iznesenog nije osnovana niti žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da žalbenim tvrdnjama optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost, potpunost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a koji se odnose na odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu.

 

Kako se uvodno optuženik žali i zbog „odluke o kaznenoj sankciji“, koju žalbenu osnovu u izjavljenoj žalbi niti u jednom dijelu posebno ne obrazlaže, potrebno je žalitelju ukazati na to da pobijanom presudom za počinjenje protupravnog dijela u stanju neubrojivosti optuženiku nije izrečena „kaznena sankcija“ (kazna) već je isti, na temelju članka 554. stavka 1. ZKP/08. i članka 51. stavka 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama prisilno smješten u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa stoga niti u ovom dijelu žalba optuženika nije osnovana jer je prvostupanjski sud, na činjenično stanje koje je u potpunosti i pravilno utvrđeno, ispravno primijenio odgovarajuće odredbe ZKP/08. i Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te je optuženiku izrekao prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu, a ne kaznu.

 

Uslijed svega izloženog, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. svibnja 2020.