Broj: Rev 491/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. L. iz G., …., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku u R., …, protiv tuženika dr. F. S. iz Z., …, zastupanog po punomoćnici Z. Z. B., odvjetnici u Z., …a, radi predaje u posjed nekretnine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-8062/08-2 od 16. prosinca 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Ps-90/08 od 24. rujna 2008., u sjednici održanoj 8. siječnja 2014.,

p r e s u d i o   j e

              I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-8062/08-2 od 16. prosinca 2008. odbija se kao neosnovana.

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku predati slobodnu od osoba i stvari nekretninu u Z. u ulici …, i to etaža 3100/10000, trosobni stan u potkrovlju oznake S3, sveukupne neto korisne površine 72,39 čm, zajedno sa zajedničkim dijelovima zgrade, te zgradi i stanu pripadajućeg zemljišta, a koji stan se nalazi u stambenoj zgradi Jagodnjak broj 26 i dvorište, sagrađeno na zk. čbr. 8178/19, upisane u zk ul. 35819 k.o. Grad Zagreb, te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 4.880,00 kn.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava.

              Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava dopuštenost revizije tuženika, a podredno osporava osnovanost te revizije. Tužitelj zahtjeva naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

              Revizija tuženika je dopuštena.

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn,

2. ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju Ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. toga Zakona.

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o presudi u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, dopuštenost revizije tuženika ispitana je prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, te je utvrđeno da je taj kriterij dopuštenosti ispunjen.

Naime, u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi se na novčanu svotu, pa je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 40. st. 2. ZPP). Kako je tužitelj u tužbi vrijednost predmeta spora naznačio u visini od 101.000,00 kn, te kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a što u reviziji pobija tuženik, to je dakle vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude iznad 100.000,00 kn.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetne nekretnine. Tužitelj tvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine, a da ju tuženik drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova. Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tvrdeći da predmetnu nekretninu koristi sa valjanom pravnom osnovnom, jer da je član domaćinstva zaštićenog najmoprimca D. Š., odnosno da je i on sam zaštićeni najmoprimac.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao upisom u zemljišne knjige na temelju Ugovora o kupoprodaji sklopljenim sa prodavateljem L. R. 21. listopada 2005.,

- da je L. R. vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju kupoprodajnog Ugovora sa I. i M. L. kao prodavateljima od 18. lipnja 1998.,

- da je netom nakon sklapanja Kupoprodajnog ugovora od 18. lipnja 1998. sudu podnesen prijedlog za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na kupca L. R. i to dana 26. lipnja 1998., a kada je u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba podnesenog prijedloga (plomba),

- da je majka tuženika D. S. kao tužiteljica pokrenula postupak protiv M. i I. L. radi zaključivanja Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i to tužbom podnesenom sudu 30. prosinca 1998. (nakon više od 6 mjeseci od kada je u zemljišnoj knjizi za predmetnu nekretninu zabilježen prijedlog L. R. za upis njegovog vlasništva),

- da je u netom navedenom sudskom postupku majka tuženika ishodila presudu zbog izostanka o zahtijevanom zaključenju Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom gdje je u čl. IV određeno da zajedno sa najmoprimcom će stan koristiti i F. S. (tuženik), sin zaštićenog najmoprimca, rođen 9. prosinca 1936. u Zagrebu,

              Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

              Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda u svoj posjed te stvari.

              Prema čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96) vlasnik stana je osoba koja je do tada imala stanarsko pravo na određenom stanu, sklapaju Ugovor o najmu stana na zaštićenom najamninom. Prema čl. 33. st. 3. toga Zakona ako vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka pisanog zahtjeva najmoprimca ne sklopi ili odbije sklopiti Ugovor o najmu stana najmoprimac će tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj Ugovor. Prema čl. 37. st. 1. istog Zakona osobe koje na dan stupanja toga zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) upisuju se u Ugovor o najmu stana. Prema st. 2. istog zakonskog članka ako najmodavac smatra da ni jedna od osoba zatečenih u stanu na dan stupanja na snagu tog zakona nema pravni položaj nositelja stanarskog prava te osobe mogu pokrenuti postupak pred sudom radi utvrđivanja pravnog položaja zaštićenog najmoprimca.

              Kada je majka tuženika D. S. u postupku pred prvostupanjskim sudom vođenim pod posl. brojem Ps-1991/98 ustala sa tužbom za sklapanje Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom protiv M. i I. L. kao tuženika i to u vrijeme kada oni više nisu bili vlasnici predmetnog stana, a koja činjenica joj je mogla biti poznata iz stanja zemljišne knjige, to presuda zbog izostanka donesena u tom postupku (kao jedini dokaz) nije dokaz da bi majka tuženika stekla status zaštićenog najmoprimca odnosno da bi tuženik stekao status člana domaćinstva zaštićenog najmoprimca. Tuženik u tom postupku nisu bili vlasnici predmetnog stana, pa dakle nisu bili ni najmodavatelji, a što znači da majka tuženika nije u konkretnom slučaju postupila sukladno odredbi čl. 33. st. 3. Zakona o najmu stanova, jer nije protiv najmodavca od suda zatražila donošenje presude koja će zamijeniti Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

              Nadalje, pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da u slučaju kada bi majka tuženika na valjan način stekla status najmoprimca sa zaštićenom najamninom da bi na tuženiku bio teret dokaza na okolnost da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 38. Zakona o najmu stanova o prelasku stečenih prava zaštićenog najmoprimca sa njegove majke na njega. Kako tuženik postojanjem tih okolnosti nije dokazao, pravilno su dakle nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz netom navedene zakonske odredbe kada su i iz tog razloga zaključili da tuženik bez valjane pravne osnove posjeduje predmetni stan u vlasništvu tužitelja.

              Dakle, kada je tužitelj vlasnik predmetnog stana te kada se isti nalazi u posjedu tuženika i to bez valjane pravne osnove, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 161. st. 1. ZVDSP kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

              Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tuženika, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

              Zahtjev tužitelja za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocjenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

U Zagrebu, 8. siječnja 2014.