1

Poslovni broj: Gž-2150/2018-2

 

Poslovni broj: Gž-2150/2018-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Milošu Lojenu kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Suvlasnici stambene zgrade u Z., i  to; S. P.-D., OIB: …, zastupana po upravitelju G. s. k. g. d.o.o., Z., OIB: …, a ono zastupano po Odvjetničkom društvu H. i p. iz Z., protiv tužene V. U. iz Z., OIB: …,  zastupane po Odvjetničkom društvu M.-G. i p. j. t. d. Z. iz Z., radi isplate odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-1103/2017-14 od 31. listopada 2018. godine, 21. svibnja 2020.,

 

presudio je

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-1103/2017-14 od 31. listopada 2018. godine u pobijanom dijelu pod točkama 1., 2., 3. i 4. izreke.

Rješenje prvostupanjskog suda u sklopu iste presude pod točkama 1., 2. i 3. izreke nije bilo predmetom drugostupanjskog postupka.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„1. Održava se na snazi  platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj: Ovrv-63221/16 od 11. listopada 2016. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženoj V. U. iz Z., OIB: …, da tužiteljici S. P.-D., OIB: …, na poseban račun namijenjen za uplatu sredstava zajedničke pričuve isplati iznos od  438,97 kn kn sa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku kako slijedi:

- na iznos od 155,28 kn od 16. 1. 2016. pa do isplate,

- na iznos od 100,35  kn od 16. 1. 2016.pa do isplate,

- na iznos od   91,67 kn od 16.12.2015 .pa do isplate,

- na iznos od   91,67 kn od 16. 1. 2016. pa do isplate

 u roku od 8 dana.

  2. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj: Ovrv-63221/16 od 11. listopada 2016. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženoj V. U. iz Z., OIB: …, da tužiteljici S. P.-D., OIB: …, na poseban račun namijenjen za uplatu sredstava zajedničke pričuve isplati iznos od 10.320,17 kn sa zz kamatom se ukida, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

3. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 "Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 4.301,43 kn sa zakonskim kamatama koje teku od 13. rujna 2018. pa do isplate."

 4. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

 Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

"1.Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., poslovni broj: Ovrv-63221/16 od 11. listopada 2016. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od iznos od 18.465,11 kn, te se u tom dijelu tužba smatra povučenom.

 2. Punomoćnicima tužiteljice Odvjetničkom društvu H. i p. iz Z., isplatit će se na teret državnog proračuna iznos od 94,00 kn u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova (u svezi delegacije) na teret sredstava državnog proračuna punomoćnik tužitelja odbija.   

3. Punomoćniku tužene Odvjetničkom društvu M.-G. i p. j. t. d. Z., iz Z., isplatit će se na teret državnog proračuna iznos od 188,00 kn u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova (u svezi delegacije) na teret sredstava državnog proračuna punomoćnik tužitelja odbija."

Protiv prvostupanjske presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz svih zakonom dopuštenih razloga te predlaže da nadležni drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i da tuženika obveže na naknadu parničnog troška, a podredno da ukine pobijanu presudu te ovaj predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz same dikcije žalbe razabire se da je žalba tužitelja podnesena protiv točaka 3. i 4. izreke presude. Žalbom tužitelj ne pobija preostali dio prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu, a niti rješenje u sklopu te presude pod točkama 1., 2. i 3., tako da povodom žalbe tužitelja ti dijelovi prvostupanjske odluke nisu bili razmatrani u drugostupanjskom postupku.

Protiv prvostupanjske presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica po punomoćnicima odvjetnicima i to protiv točke 1. prvostupanjske presude te odluke o troškovima postupka u točci 4. te predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženici i trošak žalbe.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Nakon prigovora tuženice, a prije ovršenice protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z. broj Ovrv-63221/16 od 11. listopada 2016. prvostupanjski sud je nastavio postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Tijekom postupka tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 24.9.2018. te predložio da se platni nalog koji je prije naveden održi na snazi za iznos glavnice od 10.759,14 kn sa pripadajućom kamatom i troškovima, kako ovršnog tako i parničnog postupka, a sve kako je to preciznije navedeno u tom podnesku.

Ocjenjujući provedene dokaze prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

              - da iz zemljišnoknjižnog izvatka (list 16-20 spisa) proizlazi da je u zk.ul. 2566 k.o. Z. upisana kuća popisni broj 1359 i gospodarska zgrada kao zk. tijelo AII, da su u zk. izvatke upisani navedeni poslovni prostori površine 73,64 m2, 68,88 m2, 155,28 m2, 100,35 m2, 1052,65 m2 i 73,34 m2 na kojima je tuženica upisana kao suvlasnica u 6/12 dijela i da je kao suvlasnica na poslovnim prostorima upisana temeljem rješenja ureda od 7. siječnja 2009. godine,

              - da su u zemljišnoknjižnim izvadcima upisani poslovni prostori i navedeno etažno vlasništvo, ali s neodređenim suvlasničkim omjerima, iz čega proizlazi da je tuženica suvlasnica predmetnih poslovnih prostora te je obveznik plaćanja pričuve, što ne osporava.

Raspravljajući spornu činjenicu o osnovi i visini potraživanja tužitelja temeljem duga za zajedničku pričuvu za poslovni prostor sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio slijedeće:

- da zgrada u kojoj se nalaze poslovni prostori koji su prije opisani u ovoj odluci, a i u prvostupanjskoj presudi nije etažirana, te da nije utvrđena vrijednost posebnih dijelova u smislu odredbe čl. 66. st. 1. u svezi čl. 72. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09- dalje ZVDSP), jer to slijedi iz zk. izvatka u spisu predmeta u kojem je upisana zgrada i navedeni poslovni prostori i navedeno je da se radi o suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom.

Zbog toga, kako se radi o zgradi koja nije etažirana i vrijednost posebnih dijelova zgrade još nije utvrđena, da se radi o zgradi u kojoj međusobni odnosi suvlasnika još nisu uređeni u skladu s odredbama Glave IV, 3. dijela ZVDSP-a, stoga je u konkretnom slučaju mjerodavan pravni režim prijelaznih i završnih odredaba istog zakona čl. 374. do 387.

Nadalje, da je odredbom čl. 381. ZVDSP-a propisano da dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja odredit će se na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije koja je u njegovom vlasništvu prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini.

Daljnji zaključak prvostupanjskog suda, a u odnosu na izloženo činjenično stanje, sastoji se u tome da u situaciji kada zgrada nije etažirana nema mjesta utvrđivanju obveze vlasnika poslovnih prostora da plaćaju zajedničku pričuvu uz veći korekcijski koeficijent u odnosu na vlasnike stanova, jer je to u suprotnosti s odredbama čl. 383. ZVDSP-a kojom je propisano da će se u prijelaznom razdoblju dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja odrediti na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije koja je u njegovom vlasništvu, prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini.

Pri tome se prvostupanjski sud oslanja i na pravno stajalište iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-68/2006 od 18.6.2008. (NN. 83/08).

Tumačeći tu Odluku prvostupanjski sud zauzima stav da je tuženica u obvezi plaćati zajedničku pričuvu za poslovne prostore uz primjenu istog korekcijskog koeficijenta kao i vlasnici stanova tj. u skladu sa čl. 381. ZVDSP-a.

Prema obrazloženju prvostupanjske presude, a koje slijedi iz prihvaćanja navedenog pravnog stava Ustavnog suda RH proizlazi da je tuženica dužna i bila je dužna plaćati pričuvu u skladu s koeficijentom 1,00, te da za navedene poslovne prostore ista dužna platiti iznos od ukupno 438,97 kn sa zateznim kamatama, a uzimajući u obzir evidentirana plaćanja tuženice, te dispoziciju tužitelja o povlačenju tužbe nakon izvršenog plaćanja.

Utvrđeno činjenično stanje, te primjenu materijalnog prava, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i to svojom žalbom parnične stranke, a posebno tužitelj, nisu uspjele osporiti.

Prema citiranoj Odluci Ustavnog suda RH u identičnoj pravnoj situaciji zauzet je pravni stav da je za navedeni slučaj (u sporu P-4730/00 i Gž-1234/02 Općinskog, odnosno Županijskog suda u Rijeci), a u odnosu na konkretnu parnicu, mjerodavan pravni režim prijelaznih i završnih odredaba ZVDSP-a u odredbama čl. 374. do uključivo čl. 387. tog zakona. U bitnom, to predstavlja obvezu vlasnika poslovnih prostora u datoj pravnoj situaciji da, kako je to valjano obrazložio prvostupanjski sud, plaćaju zajedničku pričuvu po koeficijentu 1,00 u skladu s čl. 381. ZVDSP-a i ne više.

U odnosu na žalbu tužitelja:

Tužitelj se žali prvenstveno ističući razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) jer da sud nije dao razloge zbog čega drži da zgrada koja je predmet spora nije etažirana, budući je tužitelj u podnesku od 12. rujna 2018. istaknuo da je zgrada etažirana te je na tu okolnost dostavljen izvadak iz zemljišnih knjiga.

No, međutim, iz utvrđenja prvostupanjskog suda, a koja slijede ocjenu isprava u spisu predmeta, proizlazi da su u zk.ul. 2566 navedene u listu A nekretnine kuća popisni broj 1359 i gospodarska zgrada, te u listu B za zk. tijelo II suvlasnički dio sa neodređenim omjerom etažnog vlasništva.

Kada je tome tako, pravilan je materijalno-pravni zaključak prvostupanjskog suda, a time i neosnovana žalba tužitelja u tom pravcu da bi tužitelja s osnova zajedničke pričuve pripadao viši iznos, odnosno preciznije po višem koeficijentu (1,25), te konačno iznos, a obzirom na utvrđene uplate tuženice, viši od dosuđenog točkom 1. prvostupanjske presude.

Slijedom svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud primijenio citirano materijalno pravo iz odredaba ZVDSP-a kako je prije obrazloženo, a na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

U odnosu na žalbu tuženice:

Tuženica podnosi žalbu protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude te i odluke o troškovima postupka te suštinski tvrdi da u spisu predmeta ne postoji niti jedan dokaz o suvlasništvu nepoznatih popisnika međuvlasničkog ugovora pa samim tim niti postojanje međuvlasničkog ugovora zaključenog između suvlasnika, a da tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje ili suvlasništvo nekih drugih suvlasnika, pa da je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije valjalo odbiti u cijelosti. Navodi se i to da u navedenom materijalnom prigovoru prvostupanjski sud nije naveo ništa.

Nije u pravu tuženica ističući navedenu bitnu povredu, a niti osporavajući primjenu materijalnog prava.

Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude, a koje slijedi pravilnu ocjenu dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a, utvrdio da je tuženica nakon podnošenja prijedloga za ovrhu dana 14.12.2017. uplatila pričuvu po koeficijentu 1,00 pri čemu je označila za koji poslovni prostor pričuvu plaća i za koji period. Tuženica u postupku, a niti u žalbi, ne osporava da je ona vlasnica navedenih poslovnih prostora.

Iz zk. izvadaka, koji su prije komentirani, iz kojih slijedi upisani režim suvlasništva.

Prema međuvlasničkom ugovoru koji se nalazi u spisu predmeta, a kojem prileži i odluka suvlasnika o prihvaćanju programa upravljanja (priloženo u preslici) slijedi da je prihvaćen program upravljanja 23.2.2004. godine, a za stambenu zgradu se nalazi i rješenje ureda od 7.1.2009. da se tuženici u vlasništvo vraćaju poslovni prostori koji su predmet ovog spora, a sve kako je to navedeno u tom rješenju što tuženica niti ne osporava u postupku, a niti sada u žalbi. Prema tome, nije sporna aktivna legitimacija tužitelja, a niti je u tom pravcu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kako pogrešno u žalbi tvrdi tuženik.

Osim žalbe u odnosu na odluku o glavnoj stvari tuženica se žali i protiv odluke o troškovima postupka budući je tužitelj inicijalnim zahtjevom iz platnog naloga potraživao iznos glavnice od 29.224,25 kn 14.12.2017. godine, da bi tek u rujnu 2018. godine snizio tužbeni zahtjev na iznos od 10.757,61 kn te je konačno uspio u sporu s 438,97 kn koji uspjeh čini na strani tužitelja 2,78%, a na strani tuženice 97,22%, i da se u tome sastoji pogrešna primjena materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a.

Nije u pravu tuženica ističući razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na ovaj dio prvostupanjske presude sadržan u rješenju o troškovima pod točkom 4. presude.

Radi se o novčanom sporu i nije sporno da je tijekom postupka plaćen određeni dio potraživanja, no međutim, tijekom postupka tuženica je dokazala da nije u obvezi plaćati veći koeficijent od 1,00 što je cijelo vrijeme u sporu osporavala. Inicijalni zahtjev od 29.224,25 kn koji je postavljen 11.10.2016. u ovršnom prijedlogu snižen je nakon djelomičnog ispunjenja obveze od strane tuženice 14.12.2017. godine, no tuženica je i dalje osporavala bilo kakovu obvezu kao što to osporava i u žalbi.

Slijedom toga prvostupanjski sud nije donio pogrešnu odluku o troškovima postupka, jer je tuženica inicirala ovaj spor neplaćanjem svoje novčane obveze koju je platila djelomično tek tijekom postupka, a troškovi postupka su bili nužni da bi se utvrdilo kakova je i kolika obveza tuženice i po osnovi i po visini.

Radi izloženih razloga prvostupanjski sud je valjano temeljem citirane odredbe čl. 381. ZVDSP-a ocijenio da će se u situaciji dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja odrediti na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije koja je u njegovu vlasništvu, prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini.

Ova odluka donesena je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

Koprivnica, 21. svibnja 2020.