- 1 -              Kžzd 34/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 34/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Ane Garačić i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. K., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 2. u vezi s čl. 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 3. rujna 2019. broj Kzd-7/2019-42, u sjednici održanoj 21. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba optuženog I. K. te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni na način da se prihvaćaju kazne zatvora utvrđene optuženiku po sudu prvog stupnja i to: za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 2. u vezi čl. 34. KZ/11 (ošt. J. B.) kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11 (ošt. B. C.) kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11 (ošt. L. B.) kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11 (ošt. I. C.) kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te za kazneno djelo iz čl. 139. st. 4. u vezi st. 2. KZ/11 (ošt. I. B.) kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa se optuženi I. K., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 16. ožujka 2020. pa nadalje.

 

II.              U ostalom dijelu žalba optuženog I. K. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. I. K. zbog više kaznenih djela  i to: pod toč. 1. izreke, zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 2. u vezi čl. 34. KZ/11 za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci te za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11 za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, pod toč. 2. izreke zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a pod toč. 3. izreke za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 4. u vezi st. 2. KZ/11 za koje mu je također utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina u koju mu je uračunato vrijeme lišenja slobode, sukladno čl. 54. KZ/11.

 

Od optuženika je oduzet lovački nož, pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude, sukladno čl. 79. KZ/11.

 

Temeljem čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka i to onih iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, dok je sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08, obavezan platiti nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenih I. B., L. B. i J. B. o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici Ž. M., odvjetnici iz V., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj se referira na kazneno djelo pokušaja teškog ubojstva na štetu ošt. J. B. te na kazneno djelo povrede djetetovih prava na štetu svoje unuke L. B.. Ostala kaznena djela na koja je osuđen prvostupanjskom presudom u žalbi nisu sporna.

 

Nije u pravu žalitelj kada pobija utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo pokušaja ubojstva na štetu J. B. za koje je pod toč. I. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim.

 

Naime, žalitelj tvrdi da se, s obzirom na karakter i lokaciju teške tjelesne ozljede zadane ošt. J. B., ovdje ne može zaključivati o njegovoj namjeri na lišenje života tog oštećenika, kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Prema nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka, ozljeda je nanesena silom slabog intenziteta, a zaključak prvostupanjskog suda o tome da je ručka invalidskih kolica u kojima je sjedio oštećenik oslabila ili skrenula smjer ubodnog kanala, nije dovoljno razjašnjen niti prihvatljiv. Naime, prvostupanjski sud, osim prihvaćanja iskaza ošt. J. B., na tu okolnost nije izveo druge dokaze pa je činjenično stanje u tom dijelu nepotpuno utvrđeno. Zaključno, nije sa sigurnošću dokazano da bi ozljeda zadana oštećeniku dovela do konkretnog ugrožavanja njegovog života, a time izostaje i optuženikova namjera na izvršenje kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju za koje je osuđen, već bi se radilo o pokušaju kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 118. st. 1. u vezi čl. 34. KZ/11.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski je sud tijekom dokaznog postupka, osim objektivne, pravilno utvrdio i subjektivnu komponentu bića predmetnog kaznenog djela te ga je pravilno pravno označio.

 

Naime, nije sporno da je optuženik kritične prilike lovačkim nožem, duljine oštrice 12,5 cm, ubo ošt. J. B., inače 100%-tnog invalida, dok je ovaj sjedio u invalidskim kolicima te mu tako zadao ubodnu ranu lijeve slabinske regije s krvarenjem i zrakom u lijevom prsištu, ozljedu poplućnice i pluća u manjem opsegu, s posljedično nastalom upalom pluća, koja ozljeda je bila teške naravi. Prema nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka dr. A. K., ta ozljeda, iako zadana silom slabog intenziteta, mogla je dovesti do iskrvarenja u slučaju da oštećeniku kroz dulje vrijeme nije pružana medicinska pomoć, a smrtna posljedica nastupila bi i izostankom liječenja upale pluća koja je u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem. Nadalje, vještak utvrđuje dubinu ubodnog kanala od cca 5 cm, a jačim intenzitetom udarca na istom mjestu oštećenik bi zadobio osobito tešku i po život opasnu ozljedu. Jednaku posljedicu prouzročio bi i ubod slabog intenziteta u drugi dio slabinske regije jer bi tako došlo do ozljeđivanja interkostalnih žila i drugih organa.

 

Iz navedenog proizlazi da je život oštećenika spašen hitnom medicinskom intervencijom i to neovisno o tome je li ozljeda nastala silom jačeg ili slabijeg intenziteta, odnosno je li nanesena u taj ili obližnji dio slabinske regije oštećenika. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ubadanjem oštećenika nastupila konkretna opasnost za njegov život.

 

Žalitelj pogrešno smatra da činjenica što je ozljeda zadana silom slabijeg intenziteta isključuje njegovu namjeru na lišenje života oštećenika.

 

Zaključak o namjeri optuženika ne temelji se samo na težini i načinu zadavanja ozljede već i na drugim okolnostima konkretnog slučaja koje sud prvog stupnja pravilno utvrđuje. Naime, prvostupanjski sud osnovano prihvaća iskaz ošt. J. B. kao vjerodostojan u cjelini, pa tako i u dijelu kada opisuje nastalo oštećenje na ručki invalidskih kolica (koje je on u međuvremenu popravio). S obzirom na karakter i lokaciju tog oštećenja, kako ga svjedok opisuje, doista je realno zaključiti da je ono nastalo pri ranjavanju oštećenika tj. da je ručka kolica u kojima je oštećenik sjedio u određenoj mjeri oslabila prvobitni intenzitet zamaha nožem prema tijelu oštećenika, a moguće i promijenilo njegov smjer. U odnosu na tu okolnost obrana tijekom rasprave nije predlagala izvođenje dokaza, već to po prvi puta čini u žalbi paušalnom tvrdnjom o upitnosti takvog zaključivanja. Međutim, s obzirom na to da se niti sada ne predlažu konkretni dokazi, a prvostupanjski sud valjano obrazlaže zbog čega iskaz oštećenika prihvaća kao vjerodostojan te na njemu gradi logične i životno uvjerljive zaključke, to činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim.

 

Zaključno, dakle, kada se uzmu u obzir rezultati sudsko-medicinskog vještačenja te činjenica da je optuženik tempore criminis bio alkoholiziran i time oslabljenih sposobnosti da upravlja snagom svog udarca nožem, kao i realna mogućnost da je prvobitni intenzitet zamaha dijelom bio amortiziran ručkom invalidskih kolica, jasno je da izostanak još težih ozljeda na tijelu oštećenika nije rezultat optuženikove namjere da mu nanošenjem teške tjelesne ozljede tek ugrozi zdravlje, već je njegova namjera bila izravno upravljena na lišenje života oštećenika.

 

Takvom zaključivanju u prilog ne govori samo opasnost uporabljenog sredstva i lokacija zadane ozljede u dio tijela gdje su smješteni vitalni organi, već i konkretne riječi koje je optuženik uputio oštećeniku nakon ozljeđivanja "što gledaš, više se ne buš zdigel", kako iskazuju ošt. J. B. i svjedok očevidac L. B.

 

Stoga je činjenično stanje u tom dijelu potpuno i pravilno utvrđeno te je odgovarajućom primjenom materijalnog prava optuženik osnovano oglašen krivim za navedeno kazneno djelo, kako ga tereti optužba. Time, ujedno, nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 koju žalitelj nalazi u pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela.

 

Što se tiče kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, za koje je pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, žalitelj u žalbi ponavlja da nije vidio svoju unuku, ošt. L. B., u dvorištu za vrijeme dok su se odvijale radnje pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude. Stoga izostaje njegova svijest da bi dijete, promatrajući njegovo ponašanje prema drugim oštećenicima, doživjelo strah i psihičku traumu.

 

Nasuprot tome, činjenično stanje i u odnosu na ovo kazneno djelo potpuno je i pravilno utvrđeno.

 

Naime, niti obrana ne spori da se ošt. dijete, tada u dobi od nepunih sedam godina života, od početka događaja nalazilo u dvorištu kuće obitelji B. i to najprije kod suvozačevih vrata osobnog automobila Mercedes, a potom pred ulaznim vratima kuće tražeći od ukućana da ju puste unutra. Pri tome, oštećenica vjerno opisuje napad optuženika na ošt. B. C. riječima "deda se spuknul iza B. auta i napal ga je, vritnul ga je u jajca i pičil" iz čega proizlazi da je stajala u blizini mjesta događaja koji se odvijao upravo sa strane vozila gdje je ona stajala. Nakon što je pobjegla prema ulaznim vratima kuće, vidjela je i kako optuženik ubada njezinog oca u invalidskim kolicima. Pri tome, ošt. B. C. i ošt. J. B., ali i svjedok očevidac I. C., suglasno potvrđuju da je oštećenica za vrijeme događaja glasno vikala i plakala. Kod takvog stanja stvari, krajnje je neuvjerljiva tvrdnja optuženika da on nije primijetio nazočnost djeteta u dvorištu tim više jer se radi o njegovoj unuci koju dobro poznaje i, kako kaže, izuzetno voli. Optuženik u obrani vjerno opisuje da je u dvorištu vidio I. C., kćer I. i S. C. te njezinu snahu, pa neovisno o stanju njegove uzbuđenosti, nije životno prihvatljivo niti logično da u toj situaciji ne bi zamijetio i svoju unuku, koja se kao dijete bitno fizički razlikuje od ostalih nazočnih.

 

Zbog toga, prvostupanjski sud osnovano otklanja optuženikovu obranu i zaključuje da je ona, u stvari, usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Prije je za zaključiti, kako to čini prvostupanjski sud, da je optuženik bio svjestan nazočnosti djeteta te znajući da ono promatra njegovo grubo i agresivno ponašanje prema oštećenicima, ne suzdržava se, već nastavlja s činjenjem kaznenih djela, iako zna da to kod djeteta mora izazvati osjećaj izuzetnog straha i nesigurnosti. Takvim ponašanjem optuženik je zlostavio svoju unuku L. B. te, uz ostala kaznena djela, počinio i kazneno djelo povrede djetetovih prava.

 

S druge strane, u pravu je optuženik da mu je za počinjena kaznena djela izrečena prestroga jedinstvena kazna zatvora. Sukladno čl. 51. st. 1. KZ/11, prilikom odmjeravanja kazne za djela u stjecaju sud će, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, odmjeriti jedinstvenu kaznu zatvora koja se sastoji u povišenju najveće pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije doseći njihov zbroj niti premašiti najveću mjeru zakonom propisane kazne.

 

Po ocjeni ovog žalbenog suda, pojedinačne kazne za svako počinjeno kazneno djelo pravilno su utvrđene, a za kaznena djela pokušaja ubojstva i teškog ubojstva pravilno su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne, temeljem zakonske osnove iz čl. 48. st. 1. KZ/11.

 

Međutim, pri ocjeni okolnosti relevantnih za odmjeravanje jedinstvene kazne zatvora, žalitelj s pravom ukazuje da on, iako zrele životne dobi, do sada nije dolazio u sukob sa zakonom pa se kriminalno ponašanje kritične zgode ukazuje kao eksces u njegovom inače urednom životu.

 

Zbog toga, iako su olakotne okolnosti pravilno utvrđene, one nisu u dostatnoj mjeri cijenjene i to, kako okolnost optuženikove dosadašnje neosuđivanosti, tako i činjenica da je u vrijeme događaja bio smanjeno ubrojiv te da je djelomično priznao učin kaznenih djela  i izrazio kajanje zbog počinjenog. Pravilnom ocjenom svih okolnosti konkretnog slučaja, ali uzimajući u obzir i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra te težinu nastupjelih posljedica, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina primjerena okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika.

 

Ovdje odmjerena jedinstvena kazna pravedna je i nužna da bi se njome izrazio odgovarajući prijekor društva prema takvim počiniteljima kaznenih djela, pa i na štetu djece te će se takvom kaznom u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika, ali i ostale građane da se klone sličnih ponašanja. Ta kazna ostvarit će svoju svrhu kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, ali i omogućiti optuženiku da se po izdržanoj kazni ponovno uključi u društvo.

 

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.