- 1 -              I Kž 647/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 647/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. A., zbog kaznenog djela iz članka 188. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., dalje: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 10. rujna 2019. broj K-4/2019-155, u sjednici održanoj 21. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Žalba optuženog D. A. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, u obnovljenom postupku, na temelju članka 508. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), ostavljena je na snazi pravomoćna presuda Županijskog suda u Vukovaru od 21. prosinca 2007. broj K-53/04., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. siječnja 2009. broj I Kž-674/08-3, a kojom je optuženi D. A. osuđen zbog kaznenog djela silovanja iz članka 188. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju V. R., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni. Žalbom predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način da II. optuženog oslobodi krivnje za djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da ukine navedene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

 

Državni se odvjetnik, podnesenim odgovorom, očitovao na navode optuženikove žalbe.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelji kada tvrdi da „postoji proturječje između činjeničnog opisa te zakonskog opisa te pravne kvalifikacije“, odnosno da činjenični opis ne sadrži „opis djelovanja ili radnji koje se mogu tumačiti kao uporaba sile“. Ovime, žalitelj neosnovano upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-I) koja se sastoji u nemogućnosti ispitivanja presude zbog nerazumljive, odnosno proturječne izreke. 

 

U prvom redu valja naglasiti da je prvostupanjska presuda donesena u obnovljenom postupku, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno i osnovano, sve sukladno članku 508. stavku 5. ZKP/08., izrekom pobijane odluke odlučio o sudbini prijašnje presude, konkretno presude Županijskog suda u Vukovaru od 21. prosinca 2007. broj K-53/2004. Stoga, izreka sada pobijane odluke ne sadrži opis kaznenog djela za koje je optuženik ranijom pravomoćnom presudom oglašen krivim, posljedicom čega uopće nije moguće govoriti o proturječju činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije kaznenog djela iz izreke sada pobijane odluke.

 

Neovisno o tome, ovdje je za naglasiti, sve nasuprot izloženim žalbenim prigovorima, da razmatranjem činjeničnog i zakonskog opisa djela za koje je optuženik proglašen krivim u ranijem, a sada obnovljenom kaznenom postupku, jasno proizlazi na koji je način optuženik, upravo uporabom sile, prisilio oštećenicu na sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju. Tako je u činjeničnom opisu presude koja je pobijanom odlukom ostavljena na snazi nedvojbeno naznačeno da je optuženik oštećenicu svojim osobnim vozilom, protiv njene volje, odvezao na poljski put, da je od nje u tom zatvorenom automobilu zatražio seksualni odnos, da se ona tome usprotivila, a njen pokušaj da izađe iz vozila on je rukama spriječio te oštećenici povišenim glasom naredio da se skine i kako da legne te, unatoč njenom protivljenju, prišao joj straga, uhvatio ju rukama za kukove i svoje spolovilo stavio u njen analni otvor. Izložene radnje svakako predstavljaju opis uporabe sile, zbog čega nije u pravu žalitelj kada tvrdi da postoji proturječje činjeničnog, zakonskog opisa i pravne kvalifikacije djela iz izreke te presude, odnosno da bi ona bila nerazumljiva.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik niti kada žalbom tvrdi da oštećenica nije neposredno saslušana kao i da je obrani onemogućeno njezino ispitivanje, čime upire na povredu konfrontacijskog prava obrane, posljedično na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-I. Naime, netočnom tvrdnjom da je iskaz oštećene V. M. (sada: M. A.) pred policijom samo pročitan na sudu, žalitelj u prvom redu gubi iz vida da je oštećenica u prethodnom postupku, u veljači 2004., ispitana pred istražnim sucem (ne pred djelatnicima policije), kao i da je taj iskaz tijekom rasprave u ranijem postupku, uz suglasnost stranaka pročitan, čime se obrana tada, u stvari, odrekla prava na konfrontirano ispitivanje svjedokinje. Nadalje, uvidom u zapisnik s rasprave od 12. lipnja 2019. (list 297. spisa) i pregledom CD medija sa snimkom ispitivanja (list 306. spisa) nesporno proizlazi da je oštećenica tijekom obnovljenog postupka neposredno ispitana na raspravi, kada je i odgovarala na desetak pitanja obrane. Iako je točno da je nakon njenog iskazivanja, zbog nemogućnosti da dalje odgovara na pitanja (na zapisniku je konstatirano da je oštećenica uznemirena, da se guši i ne može disati), njeno ispitivanje prekinuto, na takvo ispitivanje i njen tadašnji iskaz obrana nije imala primjedbi niti je kasnije predlagano ponovno, nastavljeno ispitivanje oštećenice ili pak provođenje suočenje oštećenice i optuženika, što se sada navodima žalbe po prvi puta, paušalno, ističe. Slijedom izloženog, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da, glede ispitivanja oštećenice kao svjedoka, tijekom prvostupanjskog postupka koji je prethodio pobijanoj odluci nije počinjena povreda prava obrane optuženika u smislu članka 468. stavka 2. ZKP/08-I.

 

              Nastavno, protivno daljnjem navodu žalbe kojim se ističe da sud nije dao nikakvo obrazloženje vezano uz odnos optuženika i oštećenice te pitanje je li se ona imala razloga bojati optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjska presuda sadrži jasne i dostatne te u svemu neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se ispravnost pobijane odluke može s uspjehom ispitati. Činjenica što se žalitelj s takvim razlozima ne slaže, predstavlja daljnju žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će nastavno biti više riječi.

 

              Ovdje je već potrebno naglasiti da, osim neznatno izmijenjene obrane optuženika i iskaza svjedokinje M. S., supruge optuženika, koja o meritornim činjenicama nije imala neposrednih saznanja, u obnovljenom postupku nisu utvrđene nove činjenice ili provedeni novi dokazi, drugačiji od onih temeljem kojih je činjenično stanje utvrđeno u prethodno provedenom kaznenom postupku, dok nova ili pak drugačija interpretacija utvrđenih činjenica ne može biti temelj uspjele obnove kaznenog postupka (tako u ranijim odlukama VSRH: odluka od 17. srpnja 2005. broj I Kž-385/05.; presuda od 8. lipnja 2017. broj I Kž-104/2017-9)

 

Naime, obnova kaznenog postupka u nazočnosti optuženika sukladno članku 497. stavku 3. ZKP/08-I, suštinski se ne razlikuje od obnove dopuštene iz razloga predviđenih u članku 501. stavku 1. točki 3. ZKP/08-I, jer u oba slučaja novi postupak ima za cilj preispitivanje činjenica utvrđenih pravomoćnom presudom pod uvjetom da se iznesu nove činjenice ili novi dokazi koji bi sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prouzročili oslobođenje osobe koja je prethodno osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu. Pri tome, novi postupak nema za cilj preispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja na temelju istog dokaznog materijala koji je sudu bio na raspolaganju u prijašnjem postupku.

 

Izmjenom svoje prijašnje obrane, kao i inicijativom u smislu dopune rezultata dokazivanja, optuženik nije s uspjehom doveo u sumnju ranije pravomoćno utvrđeno činjenično stanje, pa obnova kaznenog postupka u njegovoj nazočnosti nije uspjela, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud i raniju pravomoćnu presudu u cijelosti ostavlja na snazi.

 

Naime, osnovano prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrđuje da su svi ponovno ispitani svjedoci u suštini iskazivali istovjetno kao u prijašnjem postupku, kada je sveobuhvatnom i savjesnom analizom te ocjenom tih dokaza prvostupanjski, kao i drugostupanjski sud, zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je pravomoćnom presudom tada oglašen krivim. Tako je oštećena V. M. A. u cijelosti ostala kod ranijeg iskaza, na pitanja branitelja suglasno odgovarajući u ovom obnovljenom postupku. Njezin je iskaz posredno potvrđen iskazima svjedoka Z. A., tadašnje profesorice, njene majke V. M., prijateljica D. M. (ranije: N.) i D. T. te susjeda M. E., koji su, protivno navodima žalbe, u obnovljenom postupku iskazivali u bitnome jednako kao u prethodnom suđenju, međusobno suglasno i dosljedno opisujući psihičko stanje oštećenice dan nakon događaja.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da iz iskaza svjedoka V. M., D. T. i D. M. proizlazi da se oštećenica prije inkriminiranog vremena nije bojala optuženika, niti da je za to imala opravdani razlog. Naime, iako svjedoci D. M. i D. T. iskreno iskazuju da optuženik njima, a ni oštećenoj V. M., prema njihovom saznanju, nije ništa osobno nažao učinio, obje ove svjedokinje, a i majka oštećenice V. M. istovjetno i suglasno navode da je optuženik bio poznat kao opasan i čudnog ponašanja, te je, uz još jednu osobu, upravo on u svom mjestu bio percipiran kao problematična osoba. Time, ove svjedokinje, protivno žalbenim navodima, u cijelosti potvrđuju iskaz oštećenice da se optuženika inkriminirane zgode imala razloga bojati i stoga njegove naredbe slušati, sve neovisno o činjenici što on prema njoj ranije nije bio agresivan niti joj što loše učinio.

 

Opisano stanje svijesti oštećenice u odnosu na optuženika, dovedeno u kontekst okolnosti u kojima se terećeni događaj zbio, otklanja žalbene tvrdnje o izostanku otpora oštećenice, o svijesti optuženika glede dobrovoljnosti odnosa, kao i o izostanku prisile u njegovom postupanju inkriminirane zgode. Naime, iz iskaza oštećene V. M. A. nedvosmisleno proizlazi da je u vozilu optuženika plakala, molila ga da je pusti na miru i govorila da nije ništa kriva, nalazeći se tada u zatvorenom vozilu optuženika, na poljskom putu gdje nema nikoga tko bi joj mogao pomoći, u noćnim uvjetima, u kojima oštećenica plačem i molbom pruža otpor kakav joj je u datoj situaciji jedino moguć. Pri tome treba imati na umu i njen iskaz u kojem jasno navodi da je optuženik viši i jači od nje, pa je životno razumljivo i logično da ju je strah koji je uslijed svega (mrak, osamljeno mjesto, zatvoreni automobil, fizička nadmoć optuženika koji je prema uvriježenom mišljenju sredine percipiran kao problematična osoba) osjetila, onemogućio u pružanju intenzivnijeg i izraženijeg otpora. Međutim, kada se ima u vidu da je oštećenica čitavo vrijeme plakala, pokušala izaći iz vozila, molila optuženika da prestane, tada ni po ocjeni ovog suda nije sporno da je u konkretnoj situaciji optuženik bio svjestan izostanka dobrovoljnosti kod oštećenice, kao i da u datoj situaciji vlastitim postupcima on slama otpor koji je ona nedvojbeno pružala.

 

Stoga, nema govora o tome da bi optuženik bio u „zabludi o postojanju okolnosti koje isključuju protupravnost, odnosno o zabludi o biću kaznenog djela“ kako se to neosnovano tvrdi u podnesenoj žalbi što je pravilno i osnovano, temeljem provedenih dokaza, otklonjeno već u prethodnom postupku, dok u obnovljenom postupku novim dokazima nije dovedeno u pitanje.

 

Naime, sada izmijenjena obrana koju optuženik, suočen s rezultatima provedenog dokaznog postupka (na nađenom toalet papiru nije bilo tragova krvi, iako je oštećenica tada bila usred menstrualnog ciklusa), modificira u dijelu kada navodi da do penetracije nije uopće došlo, iako je ranije detaljno opisivao više načina spolnog vaginalnog općenja, ne dovodi u pitanje uvjerljivost terećenja oštećenice, sve vezano uz činjenicu da je inkriminiranu spolnu radnju optuženik izvršio protiv njene volje i prisilno.

 

Jednako tako, ranije utvrđeno činjenično stanje nije izmijenjeno ni iskazom, sada u obnovljenom postupku prvi puta ispitane, svjedokinje M. S., budući da ista nije iznijela neke nove činjenice koje bi same za sebe ili u vezi s ostalim provedenim dokazima dovele do drugačijeg činjeničnog supstrata. Tako ova svjedokinja nema nikakvih saznanja o samom događaju, a njeno osobno uvjerenje da optuženik, njen suprug, ne bi nikada takvo što mogao učiniti, ni na koji način ne utječe na pravilnost, drugim provedenim dokazima, utvrđenog činjeničnog stanja. Navod ove svjedokinje da joj se oštećenica pokušala obratiti nakon događaja, a što je ona shvatila kao želju da joj se ispriča, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, također nije od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti i istinitosti iskaza oštećenice, osobito kada se ima na umu da su svjedokinja M. S. i oštećena V. M. A. dugi niz godina prije događaja bile najbliže prijateljice, kao i da je prema navodu majke oštećenice njena kćer događajem bila posebno pogođena upravo stoga što joj je ovakvo što napravio nevjenčani suprug njene najbolje prijateljice. Uz navedeno, prema iskazu svjedokinje V. M., upravo je svjedokinja M. S. nekoliko dana po događaju zvala oštećenicu te se izvinjavala zbog kritičnog događaja i plačući govorila da ni njoj nije lako živjeti s optuženikom.

 

Kako, slijedom izloženog, žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju činjenične zaključke prvostupanjskog suda i pravilnost primijenjenog materijalnog prava jer u obnovljenom postupku nisu utvrđene nove niti drugačije odlučne činjenice, to je pravomoćnu presudu u cijelosti trebalo ostaviti na snazi. Pri tome je za dodati kako nije na sudu da u obnovljenom postupku preocjenjuje već poznate dokaze, već da, u kontekstu obrane optuženika utvrdi ima li novih činjenica ili dokaza koji mogu dovesti do oslobođenja ili osude po blažem zakonu.

 

U odnosu na žalbeni navod kojim se, obzirom na činjenicu da je u vrijeme donošenja pobijane odluke bio na snazi novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), prvostupanjskom sudu prigovara izostanak obrazloženja kontinuiteta kaznenog djela silovanja i određenja blažeg zakona sukladno članku 3. KZ/11., valja naglasiti da žalitelj očito gubi iz vida članak 508. stavak 1. ZKP/08-I. Naime, ovom odredbom propisano je da za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova kaznenog postupka važe iste materijalnopravne odredbe kao i za prvi postupak, slijedom čega je pravilno i na zakonu osnovano prvostupanjski sud postupanje optuženika cijenio sukladno odredbama KZ/97.

 

Jednako tako, suprotno daljnjem žalbenom navodu, pravilno prvostupanjski sud pobijanom odlukom ne utvrđuje okolnosti koje su od utjecaja na odluku o kazni. Naime, budući da u obnovljenom postupku nije došlo do izmjene činjenične podloge na kojoj se temelji osuđujuća presuda, to nema uvjeta niti za ponovno izricanje kazne, dok eventualno blaže kažnjavanje, temeljeno na okolnostima kojih nije bilo kada se izricala presuda u ranijem postupku, a dovele bi do blaže osude, optuženik može pokušati ostvariti izvanrednim pravnim lijekom sukladno članku 498. stavku 1. točki 4. ZKP/08-I.

 

Iako je pobijanom odlukom, vezano uz uračunavanje vremena za koje je optuženik u dosadašnjem tijeku ovog i ranijeg postupka bio lišen slobode u kaznu zatvora na koju je osuđen, prvostupanjski sud doista propustio postupiti sukladno članku 508. stavku 5. ZKP/08-I (na što pažnju skreće državni odvjetnik u odgovoru na žalbu), ovaj propust nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke. Naime, po pribavljanju svih potrebnih podataka, o navedenom će biti odlučeno posebnim rješenjem, sve sukladno članku 180. stavku 2. ZKP/08-I.

 

S obzirom na to da slijedom izloženog navodi žalbe optuženika nisu osnovani, niti su ispitivanjem pobijane presude nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je sukladno članku 482. ZKP/08-I odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Ana Garačić, v.r.