Poslovni broj: 9 Gž-579/2018-2.

 

             

 

 

 

 

 

          REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

               SLAVONSKI BROD                                                                                

Poslovni broj: 9 Gž-579/2018-2.

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

                               Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Edi Švigir, u pravnoj stvari tužitelja M. O. (OIB:…) iz S., zastupan po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika H. t. d.d. Z. (OIB:…) iz Z., zastupan po z.z. I. M., predsjedniku uprave i glavnom direktoru, a ovaj po Odvjetničkom društvu V. i dr. iz R., uz sudjelovanje umješača A. Z. d.d. (OIB:…) iz Z., zastupan po punomoćniku D. I., odvjetniku iz P., radi naknade štete,  rješavajući žalbu tuženika i umješača protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici od 1. ožujka 2018., poslovni broj: Pn-147/2017., 21. svibnja 2020.,

             

 

p r e s u d i o  j e

 

 

                            I. Žalba tuženika H. t. d.d. i žalba umješača A. Z. d.d. se djelomično odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici od 1. ožujka 2018., poslovni broj: Pn-147/2017. preinačava tako da se tuženiku nalaže da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 6.032,00 kn umjesto iznosa od 21.532,00 kn i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.688,75 kn umjesto iznosa od 14.465,32 kn sve s kamatama sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija, a tužitelju M. O. se nalaže da umješaču naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 675,00 kn u roku od 15 dana.

 

                            II. Nalaže se tužitelju da umješaču naknadi troškove žalbe u iznosu od 562,50 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

 

                            Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 21.532,00 kn te mu naknadi parnične troškove u iznosu od 14.465,32 kn sve s kamatama pobliže označenim u izreci u roku od 15 dana.

 

                            Pravovremeno izjavljenom žalbom citiranu presudu pobija tuženik zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1-3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku dosude troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbe.

 

                            Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio i umješač zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1-3. ZPP-a. Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije te obveže tužitelja da naknadi tuženiku i umješaču troškove parničnog postupka uvećane za troškove žalbe.

 

                            Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Žalbe su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.

 

                            Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, kako po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a tako i u smislu žalbenih navoda, ovaj sud je našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a vezano uz članak 377. stavak 2. ZPP-a odnosno iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

                            Osnovano se u žalbi tuženika ukazuje da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije postupio sukladno uputi ovoga suda i raspravio sva sporna pitanja što je moglo utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke pa je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka vezana uz članak 377. stavak 2. ZPP-a.

 

                            Također se osnovano u žalbi tuženika ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni valjani i jasni razlozi o odlučnim činjenicama što je, po mišljenju ovoga suda, prvenstveno posljedica nejasnog i nepravilnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda.

 

                            To se odnosi ne samo na glavni zahtjev već i na kamate i troškove parničnog postupka što može ukazivati na upitnu motiviranost za donošenje pravilne i zakonite odluke pa i na pitanja sudačke etike te odgovornosti za donošenje odluka.

 

                            Međutim, odlučne činjenice je moguće utvrditi na temelju stanja spisa i pravilnim pravnim pristupom te o pobijanoj presudi odlučiti sukladno odredbi članka 373. a. ZPP-a.

 

                            Prvostupanjski sud odgovornost tuženika za štetni događaj u kojem je tužitelj propao kroz šaht na ulici i ozlijedio se, nalazi u iskazu svjedoka I. B. da "kroz šahtu prolazi infrastruktura tuženika – podzemni telefonski kabeli" iz čega zaključuje da je šaht vlasništvo tuženika te u činjenici da je umješač isplatio dio štete tužitelju.

 

                            Prije svega valja ukazati da poklopac na električnim komunikacijskim zdencima (šaht) kao niti zdenci prema odredbama Zakona o elektroničnim komunikacijama (NN 73/08, 90/11 i 133/12, dalje u tekstu: ZEK), a ni po odredbama svih podzakonskih propisa koji prate ZEK nisu i ne mogu biti vlasništvo tuženika.

 

                            Osim toga, činjenica da je umješač isplatio tužitelju dio štete kao tuženikov osiguratelj sama za sebe, a bez drugih dokaza, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ne predstavlja nikakvo tuženikovo priznanje odgovornosti za štetni događaj već može predstavljati samo priznanje umješača na isplatu jer parnične radnje umješača nemaju procesnog značenja ako su u suprotnosti s radnjama stranke (pa tako nema ni mjesta primjeni odredaba o slobodnoj ocjeni priznanja i naknadnog poricanja priznanja činjenica kad jednu od tih radnja poduzme stranka, a drugu umješač).

 

                            Kako odgovor na pitanje koje činjenice su relevantne odnosno odlučne zavise od pravilne pravne kvalifikacije, a sukladno prethodno navedenom, proizlazi da prvostupanjski sud pravnu kvalifikaciju određuje napamet što onda dovodi do izostanka valjanih i jasnih razloga o odlučnim činjenicama.

 

                            Kada je svjedok B. kao voditelj za održavanje infrastrukture tuženika u svom iskazu rekao "da kroz spornu šahtu prolazi infrastruktura tuženika”, a tuženik se tome nije protivio onda dio njegovog iskaza valja uzeti samo kao polaznu točku u daljnjem utvrđivanju odlučnih činjenica.

 

                            Prema članku 2. stavka 1. točke 8. ZEK elektronična komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema predstavlja pripadajuću infrastrukturu i opremu povezanu s elektroničkom komunikacijskom mrežom, a u točki 44. istog članka se povezana oprema definira kao povezane usluge, fizička infrastruktura i druga oprema ili sastavnice povezane s elektroničkom komunikacijskom mrežom, a obuhvaćaju, uz ostalo, kabelsku kanalizaciju i zdence.

                           

                            Prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 47. ZEK-a, na koju se tuženik sadržajno i poziva, pravo puta predstavlja pravo pristupa, postavljanja, korištenja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

 

                            Odredbom članka 28. stavka 1. ZEK-a propisano je kako se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovog Zakona uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: - da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika, - da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

 

                            Prema odredbi članka 42. stavka 1. Pravilnika o načinu i uvjetima obavljanja djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (NN 154/08, 51/11 i 154/11) operator vlasnik elektroničke komunikacijske mreže obavezan je izraditi plan održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme.

 

                            Člankom 2. točke 5. i 6. Pravilnika o tehničkim uvjetima za kabelsku kanalizaciju (NN 114/10, dalje u tekstu: PTUKK) definirani su pojmovi kabelske kanalizacije i kabelskih zdenaca, a u članku 6. stavka 7.b. istog Pravilnika propisano je da zdenci kabelske kanalizacije i poklopci na njima kao integralna cjelina moraju zadovoljiti uvjete nosivosti i to 400 kN u kolniku i svim ostalim površinama predviđenim za promet vozila. To prevedeno predstavlja preko 40 tona jer 1 kN (kilonewton) iznosi 101.9716005 kg.

 

                            Također je člankom 16. stavka 1. PTUKK propisano da vlasnik ili upravitelj kabelske kanalizacije obvezan je imati plan održavanja kabelske kanalizacije kojim je potrebno minimalno predvidjeti preventivno i korektivno održavanje.

 

                            Tuženik je osnovan 28. prosinca 1998. i počeo poslovati 1. siječnja 1999., te je tada preuzeo i svu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu uključujući i kabelske zdence pa se očito i koristi tom infrastrukturom i opremom. Iako prema odredbama ZEK-a i pratećim pravilnicima nije propisano da je tuženik vlasnik navedene infrastrukture i opreme iz prethodno citiranih zakonskih i podzakonskih propisa proizlazi da je posjednik tih stvari, pa kada mu je propisana obveza da ima planove održavanja, po mišljenju ovoga suda, posljedično se nameće i obveza provođenja mjera održavanja istih stvari mada to zakonodavac nije izrijekom odredio, ali je taj propust sanirao noveliranim ZEK-om (NN 72/17) u članku 11. kojim je u članku 25. stavka 10. ZEK-a propisano da operatori moraju održavati svoju elektroničku komunikacijsku mrežu te elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu. Ovo tim više jer se i u nekoliko odredbi ZEK-a oprema i infrastruktura kojom se operater koristi označava kao "svoja".

 

                            Kada je dakle, preuzeo i sporni kabelski zdenac i njegov poklopac tuženik odgovara i za njegovu ispravnost, a budući poklopac očito ne može nositi propisanih preko 40 tona pa ni tužitelja suprotno žalbenim navodima tuženika i umješača predstavlja opasnu stvar za koju sukladno odredbi članka 1066. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/19, dalje u tekstu: ZOO) odgovara tuženik kao korisnik opasne stvari, a sve vezano uz prethodno navedene odredbe ZEK-a i pravilnika.

 

                            Tuženik je po prihvaćenom nalazu i mišljenju medicinskog vještaka zbog štetnog događaja pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od pola sata, srednjeg intenziteta 15 dana i lakše bolove tri tjedna, zatim je pretrpio strah srednjeg stupnja u trajanju od jednog sata i lakšeg stupnja dva tjedna, te je pretrpio duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 2% te mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 2 sata dnevno kroz dva tjedna i jedan sat dnevno u dodatna dva tjedna.

 

                            Iako se prvostupanjski sud kako navodi "rukovodio Orijentacijskim kriterijima" dosuđeni iznosi neimovinske štete, uz svo uvažavanje okolnosti slučaja sasvim su neosnovano uvećani za 300% od onih koji su prihvaćeni Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Orijentacijski kriteriji VSRH).

 

                            Stoga, po mišljenju ovoga sud naknada neimovinske štete u ukupnom iznosu od 8.500,00 kn u cijelosti odgovara intenzitetu i trajanju fizičkih bolova odnosno straha, stupnju duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti kao i okolnostima konkretnog slučaja u smislu radiološke obrade i posjeta specijalistima medicine, a uz odsutnost težih ozljeda.

 

                            Dosuđeni iznosi imovinske štete nisu posebno pobijani pa je sukladno žalbenim navodima tužitelju valjalo nakon odbitka već isplaćenog dijela, a pravilnom primjenom materijalnog prava ukupno priznati tužitelju na ime naknade štete iznos od 6.032,00 kn sukladno odredbi članka 1100 ZOO-a.

 

                            Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbama članka 29. ZOO-a.

 

                            Vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) je u tužbi iznosila 30.032,00 kn, na ročištu od 27. svibnja 2014. je tužitelj snizio tužbeni zahtjev na iznos od 25.532,00 kn da bi podneskom od 11. studenog 2015. postavio konačni tužbeni zahtjev u iznosu od 21. 532,00 kn. Budući se tuženik protivio kako osnovi tako i visini tužbenog zahtjeva uspjeh tužitelja u fazi VPS-a od 30.032,00 kn je 60% (100% po osnovi i 20% po visini), u vrijeme VPS-a od 25.532,00 kn je uspjeh 61,8% i konačno kada je VPS iznosio 21.532,00 kn uspjeh tužitelja je bio 64%. Naprotiv, uspjeh tuženika je onda u prvoj fazi postupka iznosio 40%, u drugoj 38,2%, a u trećoj 36%. Sukladno navedenom odnosno uspjehu u pojedinoj fazi postupka tužitelju je za odštetni zahtjev temeljem Tarifnog broja (dalje: Tbr.) 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa) valjalo priznati iznos od 600,00 kn, za sastavljanje tužbe po Tbr. 7. točke 1. Tarife iznos od 600,00 kn, za sudjelovanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima valjalo je po Tbr. 9. točke 2. Tarife priznati iznos od 309,00 kn, za sudjelovanje na ročištima od 23. veljače 2014. i 30. travnja 2015. iznose od po 600,00 kn po Tbr. 9. točke 1. Tarife jer su se na istima izvodili dokazi, za sudjelovanje na ročištima od 3. prosinca 2015. i 31. siječnja 2018. na kojima su se izvodili dokazi iznose od po 640,00 kn po Tbr. 9. točke 1. Tarife, za sudjelovanje na ročištu od 27. rujna 2017. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima iznos od 320,00 k po Tbr. 9. točke 2. Tarife, za podnesak od 11. studenog 2015. po Tbr. 8. točke 3. Tarife u iznosu od 160,00 kn zatim na iste iznose i PDV-e u iznosu od 1.127,25 kn te predujam za vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 600,00 kn što sveukupno iznosi 8.736,25 kn.

 

                            Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu jer prema stanju spisa ne proizlazi da je ista pristojba i plaćena.

 

                            Tuženiku se sukladno uspjehu u pojedinoj fazi postupka priznaje za sudjelovanje na ročištu od 30. travnja 2015. po Tbr. 9. točke 1. Tarife iznos od 400,00 kn, za sudjelovanje na ročištu od 3. prosinca 2015. po Tbr. 9. točke 1. Tarife iznos od 360,00 kn, za sudjelovanje na objavi presude 23. prosinca 2015. iznos od 180,00 kn, za sudjelovanje na ročištu od 27. rujna 2017. iznos od 180,00 kn po Tbr. 9. točke 2. Tarife, za sudjelovanje na ročištu od 31. siječnja 2018. iznos od 360,00 kn, za podnesak od 13. listopada 2017. iznos od 90,00 kn po Tbr. 8. točke 3. Tarife, za žalbu od 7. siječnja 2016. sukladno uspjehu u sporu iznos od 450,00 kn po Tbr. 10. točke 1. Tarife, PDV-e na te iznose u ukupnom iznosu od 505,00 kn, zatim za predujam za očevid u iznosu od 700,00 kn za pristojbu na žalbu od 7. siječnja 2016. iznos od 1.130,00 kn, za žalbu od 23. ožujka 2018. iznos od 562,00 kn po Tbr. 10. točke 1. Tarife te za pristojbu na žalbu od 23. ožujka 2018. iznos od 1.130,00 kn što sveukupno iznosi 6.047,50 kn. Tuženiku nije priznat trošak za pristup na ročište za objavu presude od 1. ožujka 2018. jer na istu nije pristupio kao ni trošak pristojbe za odgovor na tužbu jer prema stanju spisa ne proizlazi da je isti plaćen.

 

                            Nakon prijeboja troškova tužitelja i tuženika proizlazi da je sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.688,75 kn.

 

                            Sukladno uspjehu tuženika u sporu umješaču se za sudjelovanje na ročištu od 27. rujna 2017. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima priznaje iznos od 180,00 kn po Tbr. 9. točke 2. Tarife, za sudjelovanje na ročištu od 31. siječnja 2018. na kojem su se izvodili dokazi iznos od 360,00 kn po Tbr. 9. točke 1. Tarife i PDV-e na iste troškove u iznosu od 135,00 kn što ukupno iznosi 675,00 kn, a koje troškove parničnog postupka je tužitelj dužan platiti umješaču sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a.

 

                            Umješač je djelomično uspio sa žalbom pa mu pripada i naknada troškova žalbe u iznosu od 562,5 kn (s PDV-om).

 

                            Stoga je valjalo žalbe tuženika djelomično odbiti kao neosnovane, a djelomično prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti sukladno odredbi članka 373.a. ZPP-a kao u izreci ove presude.

 

                            Umješač je djelomično uspio sa žalbom pa je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe djelomično usvojen sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a vezano uz članak 154. stavak 2. ZPP-a.

 

                            Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

Slavonski Brod, 21. svibnja 2020.

 

                                                                                                                                                Sudac

 

                                                                                                                                          Edo Švigir