Broj: Revt 210/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Karlovca, kojeg zastupa punomoćnik Z. Ž., odvjetnik u K., protiv prvotuženika D. d.d. u stečaju, kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u Z., drugotuženika O. T. d.o.o. K., kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., te trećetuženika Stečajne mase G. D. d.o.o. Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5278/12-3 od 5. prosinca 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-572/09-34 od 29. veljače 2012., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2014.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja Grada Karlovca odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev prvotuženika D. d.d. u stečaju za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. 939 k.o. K. I., koja se sastoji od kčbr. 1515/4 tržnica od 15542 m2, javna zgrada tržnica od 2965 m2, javna zgrada tržnica od 2322 m2, gospodarska zgrada tržnica od 629 m2, gospodarska zgrada tržnica od 164 m2, gospodarska zgrada tržnica od 96 m2, gospodarska zgrada tržnica od 103 m2, dvorište tržnice od 9263 m2, ukupno 15542 m2, kao i zahtjev da su mu to tuženici dužni priznati i izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. 1.). Tužitelj je obvezan prvotuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 864.595,00 kn, dok se s dijelom zahtjeva od 1.208.592,00 kn prvotuženik odbijen (toč. 2. i 3.). Tužitelj je obvezan drugotuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 786.00,00 kn, dok je s dijelom zahtjeva u visini od 1.366.500,00 kn drugotuženik odbijen (toč. 4. i 5.). Isto tako tužitelj je obvezan trećetuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 486.148,00 kn, dok je trećetuženik s iznosom od 332.852,00 kn na ime troškova postupka odbijen (toč. 6. i 7.).

              Drugostupanjskom presudom djelomično su odbijene žalbe tužitelja i tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. 1., 2., 4., 6. i 7., u dijelu toč. 3. u iznosu od 689.236,00 kn, te u dijelu toč. 5. u iznosu od 248.463,00 kn. Preinačena je pak prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 3. i 5., te je naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi trošak postupka u iznosu od 519.356,00 kn, te drugotuženiku iznos od 51.537,00 kn (toč. II.). Također je naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.407,86 kn, dok je s dijelom zahtjeva u visini od 48.967,14 na ime troškova postupka prvotuženik odbijen.

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvo ili drugostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju prvotuženik poriče sve navode tužitelja, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, time da traži naknadu troškova revizijskog postupka.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu  samo u dijelu kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja Grada Karlovca da se utvrdi da je kompleks prostora N. tržnice izgrađen na kat. čest. 458/2 gradilište u K. u površini od 2 rala i 1150 čhv, upisana u zk. ul. 831/1 k.o. K. vlasništvo tužitelja, a što su mu tuženici dužni priznati.

Suprotno navodima revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana odluka ima jasne razloge, ti razlozi nisu u protivnosti s provedenim dokazima, a ne postoji niti proturječje između izreke i obrazloženja pobijane presude.

Isto tako nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, budući da je prvostupanjski sud ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Tijekom postupka je bilo sporno može li odluka o prijenosu bez naknade dijela objekta N. t. K. donesena od strane Stambeno komunalnog poduzeća K. 27. siječnja 1975. predstavljati valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava korištenja na nekretnini, a time kasnije i prava vlasništva, te slijedom toga je li … poduzeće K. imalo valjanu pravnu osnovu za unos sporne nekretnine u društveni kapital prilikom pretvorbe.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je rješenjem zemljišnoknjižnog suda u Karlovcu br. Z-1032/70 od 17. travnja 1970. upisano pravo korištenja nekretnine kat. čest. 458/2 u korist prednika trećetuženika, na temelju Ugovora o davanju gradskog zemljišta na korištenje od 16. srpnja 1968., suglasnosti Stambenog poduzeća K. od 11. srpnja 1968. te zaključka Skupštine općine K. od 12. srpnja 1968. Potom je Radnički savjet Stambenog poduzeća K. donio odluku o kupnji supermarketa od građevnog poduzeća D. iz Z., te je objekt S. – T. pripala Stambenom poduzeću K.

Nadalje 1. listopada 1975. godine iz sastava Stambenog poduzeća K. izdvojen je OOUR T. i isti je pripojen … kombinatu K., predniku O. K., time da je OOUR T. pripao kapital N. t. s objektima N. t. Navedenu Odluku o prijenosu bez naknade dijela objekta N. t. od 27. siječnja 1975. donijelo je Stambeno komunalno poduzeće K. na temelju odredbe čl. 19. Statuta.

Prilikom pretvorbe O. K. sporna nekretnina je procijenjena u kapital tog društva, a kasnije je O. K. ušao u sastav D. d.d., sada u stečaju.

Nižestupanjski sudovi smatraju da su se stvari u društvenom vlasništvu mogle prenositi na dva načina. Na prijenos nekretnina iz društvenog vlasništva u režim privatnog vlasništva i obratno primjenjivao se Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65, 57/65, 17/67), prema kojem se prijenos vršio putem dvostranih pravnih poslova. Na prijenos nekretnina između osnovnih organizacija udruženog rada primjenjivao se poseban propis – Zakon o prometu društvenih sredstava osnovnih organizacija udruženog rada („Službeni list SFRJ“ br. 22/73) i tu je bio moguć prijenos putem jednostranih pravnih poslova, a kakav je pravni posao bila i Odluka Stambeno komunalnog poduzeća od 27. siječnja 1975. o prijenosu bez naknade.

Utvrđeno je nadalje da je iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa: 943-01/96-01/121, urbroj: 563-04-404/86-2 od 17. siječnja 1996. vidljivo da su predmetne nekretnine unijete u vrijednost društvenog kapitala O. … poduzeća d.d., K., kao sljednika ranijeg društvenog poduzeća O. O. … poduzeće K., a kojem društvenom subjektu je pripao izdvojena OOUR T.

Nižestupanjski sudovi smatraju da je odluka o prijenosu bez naknade dijela objekta N. t. K. od strane Stambeno komunalnog poduzeća od 27. siječnja 1975. valjana pravna osnova za stjecanja prava korištenja na nekretnini, a kasnije i prava vlasništva prilikom pretvorbe.

S navedenim pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje revident na obrazloženje odluke drugostupanjskog suda na temelju odredbe čl. 396. a st. 1. ZPP. Ujedno će se prema odredbi st. 2. istog članka na internetskim stranicama revizijskog suda objaviti drugostupanjska odluka.

              Pri tome valja naglasiti da činjenica da prijenos prava korištenja nije bio upisan u zemljišnu knjigu ne znači da nije moglo doći do prijenosa prava korištenja s prednika trećetuženika na Stambeno komunalno poduzeće K., a nakon toga spornom odlukom na OOUR T., prilikom izdvajanja navedenog OOUR iz ranijeg organizacijskog oblika. Naime, u konkretnom slučaju nositelj prava korištenja je bio prednik trećetuženika, od kojeg je Stambenom komunalno poduzeće K. kupilo spornu nekretninu, a nakon toga je prilikom izdvajanja OOUR T. upravo sporne nekretnine prenijela izvanknjižno na taj izdvojeni subjekt. Kako je OOUR T. bila pripojena predniku prvotuženika O. K., te kako je O. d.d. K. prilikom pretvorbe i privatizacije unio spornu nekretninu u temeljni kapital, to su bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 390.a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnima pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09).

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu 15. siječnja 2014.