Broj: Rev 195/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž. iz S., …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u Z., …, protiv tužene Republike Hrvatske, Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u S., građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. broj Gž-1325/09-3 od 6. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru, posl. broj P-144/09-41 od 15. lipnja 2009., u sjednici održanoj 21. siječnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužene protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. broj Gž-1325/09-3 od 6. listopada 2010. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom obavezana je tužena platiti tužitelju 255.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom obavezana je tužena tužitelju nadoknaditi parnični trošak od 29.530,89 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužene te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 – dalje: ZPP) a koja odredba se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u vezi s odredbom 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) podnijela tužena iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Tužitelj nije davao odgovor na reviziju tužene.

 

              Revizija tužene nije osnovana.

 

              Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

              U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP.

 

              S obzirom da tužena u reviziji sadržajno ukazuje da bi prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP za ukazati je da je ta ocjena tužene neprihvatljiva.

 

              Niti prvostupanjska niti drugostupanjska presuda nemaju nedostataka radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke obadviju nižestupanjskih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti 

sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 255.000,00 kn s osnova bespravnog korištenja poslovnog prostora tužitelja i to poslovnog prostora u S., …, u zgradi sagrađenoj na kč. br. 1853/1 k.o. Samobor, upisan u zk. ul. 2563 i to za razdoblje od 1. travnja 2001. pa do 30. lipnja 2005.

 

              Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

              - da je tužitelj u spornom razdoblju bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora,

 

              - da je tužena u spornom razdoblju bila u posjedu te koristila predmetni poslovni prostor i to bez pravne osnove, a što je tužena sve znala,

 

- da su prednici tužitelja u zakonskom roku od 90 dana iz čl. 56. st. 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96) ponudili tuženoj kao zatečenom korisniku sklapanje Ugovora o zakupu za predmetni poslovni prostor, a da tužena nije prihvatila tu ponudu,

 

              - da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Samoboru posl. broj P-751/2002 od 27. rujna 2005. naloženo tuženoj predati tužitelju u posjed predmetni poslovni prostor i to slobodan od osoba i stvari,

 

              - da je tužena u spornom razdoblju ostvarila korist korištenjem predmetnog poslovnog prostora tužitelja najmanje u utuženom iznosu odnosno 5.000,00 kn mjesečno, jer da je tužitelj u spornom razdoblju mogao ostvariti zakupninu za taj poslovni prostor najmanje u utuženom iznosu odnosno mjesečnu zakupninu od po 5.000,00 kn.

             

              Kada tužena u reviziji osporava pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o tome da je tužena isključivo koristila predmetni poslovni prostor u spornom razdoblju za ukazati je da se revizijom drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP). Stoga, ti revizijski navodi tužene nisu uzeti u razmatranje.

 

              Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pogrešno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja i to na temelju odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

              U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba ZOO-a o stjecanju bez osnova i to niti općeg pravila o stjecanju bez osnova iz čl. 210. st. 1. ZOO-a, a niti posebnog pravila iz čl. 219. toga Zakona (upotreba tuđe stvari u svoju korist – koju odredbu nižestupanjski sudovi ispuštaju iz vida).

 

              Prema odredbi čl. 219. ZOO-a kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava za naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

              Netom navedeno pravilo iz čl. 219. ZOO-a primjenjuje se samo kada korisnik tuđe stvari nije u mogućnosti vratiti tu stvar imaocu (radi toga što bi stvar korištenjem prestala postojati ili bi promijenila identitet ili iz gospodarskih razloga ne bi bilo opravdano vraćanje). U tom slučaju korisnik tuđe stvari dužan je imaocu nadoknaditi koristi bez obzira na to da li je u korištenju te stvari bio savjestan ili nesavjestan (pošten odnosno nepošten).

 

              Kada je pak u konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor očuvao identitet i kada je prije navedenom pravomoćnom presudom tuženoj naloženo predati taj poslovni prostor u posjed tužitelju, onda je na sporni odnos stranaka valjalo primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP) o obavezama posjednika tuđe stvari.

 

              Prema odredbi 164. st. 1. ZVDSP pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu za posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pri tom oštećeno ili uništeno.

 

              Nepošten, pak, posjednik tuđe stvari prema odredbi 165. st. 1. ZVDSP mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

              Kada je tužena u spornom razdoblju znala da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora te da tužena nema valjan pravni osnov za držanje u posjedu predmetnog poslovnog prostora, onda tužena u tom razdoblju nije bila pošten posjednik, pa je dakle, na temelju odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP dužna tužitelju naknaditi korist koju je imao, a koju su korist nižestupanjski sudovi utvrdili u vrijednosti zakupnine.

 

              Stoga dakle, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava također je valjalo prihvatiti predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

             

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužene, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, te kako je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja, to je revizija tužene odbijena kao neosnovana i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP. 

 

U Zagrebu, 21. siječnja 2014.