- 1 -              Kžm 10/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 10/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te  Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. siječnja 2020. broj Kmp-4/2019-17, u sjednici održanoj 21. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog D. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji tako da se optuženik zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. KZ/11. pod toč. 1. izreke i kaznenog djela iz čl. 191. st. 2. KZ/11. pod toč. 2. izreke za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, uz primjenu čl. 24. i 25. u vezi čl. 105. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. - dalje: ZSM/11.) osuđuje na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti od droge iz čl. 69. st. 1. KZ/11. na način da ista traje do prestanka izvršenja kazne maloljetničkog zatvora.

 

III. Žalba opt. D. M. u ostalom se dijelu odbija kao neosnovana, te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku proglašen je krivim opt. D. M. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. KZ/11. (toč. 1. izreke) i kaznenog djela iz čl. 191. st. 2. KZ/11. (toč. 2. izreke) te je na temelju čl. 24. i 25. u vezi s čl. 105. ZSM/11. osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dvije godine.

 

Na temelju čl. 69. st. 1. KZ/11. opt. D. M. je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju „od 2 (dvije) godine koja će se izvršiti prvo u okviru zatvorskog sustava, odnosno u zdravstvenoj ustanovi specijaliziranoj za liječenje od ovisnosti izvan zatvorskog sustava, odnosno dok za istu postoji potreba.“

 

Na temelju čl. 79. KZ/11. od optuženika su oduzeti predmeti uporabljeni za počinjenje kaznenih djela precizirani u izreci pobijane presude, dok je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi od optuženika u iznosu od 7.600,00 kuna odbijen.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

Optuženik je po branitelju K. A., odvjetniku iz O., podnio žalbu „protiv dijela presude“ kojom pobija prvostupanjsku presudu „u odluci suda o izrečenoj kazni, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja radi odluke o kazni…“, sadržajem i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem blaže kazne, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

 

Državni odvjetnik u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba opt. D. M. je djelomično osnovana.

 

Neosnovano se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. tvrdeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama „napose o stupnju krivnje“.

 

Protivno prigovoru žalitelja, prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokazne građe, uz jasno određenje o vrednovanju dokaza i zaključak da su terećena kaznena djela dokazana „prvenstveno“ iz optuženikovog cjelovitog i potpunog priznanja te ostalih dokaza, uz ocjenu o ostvarenju objektivnih i subjektivnih obilježja kaznenih djela (dolusno postupanje, bitno smanjena ubrojivost, svijest o protupravnosti - str. 7 presude) te iznesene razloge za odluku o kazni, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju predmeta, odbijanju oduzimanja imovinske koristi i troškovima postupka.

 

Stoga pobijana presuda sadrži razumljive, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. ZKP/08.

 

Optuženik nije zadovoljan odlukom o kazni što opširno elaborira, naglašava značaj olakotnih okolnosti koje, po mišljenju žalitelja, nisu primjereno vrednovane te upire na izrazito neprikladne uvjete odrastanja u nefunkcionalnoj obitelji. Osobito kritizira rad stručnih osoba centra za socijalnu skrb pri izradi „socijalne anamneze“ prigovara da je „...trebalo učiniti psihologijsko ispitivanje i razgovor, određena testiranje...u okviru stručnog tima koji se obično sastoji od psihologa, socijalnog radnika, pravnika i napose izviješća voditelja mjere nadzora koji je kod optuženika bio involviran...“ uz zamjerku kako  „...Centri za socijalnu skrb nisu ovlašteni da predlažu kazneno pravne sankcije...“, a k tome u ovom predmetu kod predlaganja kazne „...Centar nije primijenio načelo postupnosti/razmjernosti...“. Žalitelj smatra da kod primjene maloljetničkog prava sama težina kaznenog djela nije od odlučujućeg značaja pri izboru sankcije te da je u tom dijelu  prvostupanjski sud „...pogrešno utvrdio činjenično stanje pa posljedično tome i pogrešno odmjerio kaznu.“

 

Premda neosnovano optuženik prigovara da je u dijelu odluke o kazni činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, s pravom se žali da je osuđen na prestrogu kaznu maloljetničkog zatvora.

 

Naime, prvostupanjski sud je na raspravi proveo sve relevantne i potrebne dokaze važne za odluku o sankciji. Među ostalim pročitana je dokumentacija i socijalna anamneza centra za socijalnu skrb (dalje: CZSS) uz izviješća o provođenju odgojne mjere pojačane brige i nadzora. Na raspravi je i neposredno ispitana socijalna radnica CZSS A. A. D. koja je pojasnila da je pri izradi socijalne anamneze i prijedloga sankcije  konzultiran psiholog CZSS. Premda je obrana na raspravi prigovorila da se pri prijedlogu sankcije nije vodilo računa o načelu postupnosti, što je izraz nezadovoljstva mišljenjem stručnih službi, u tom smjeru, radi utvrđivanja činjenica relevantnih za odluku o sankciji, nije predlagala dopunu dokaznog postupka.

 

Nakon tako temeljito provedenog dokaznog postupka u svrhu optimalnog izbora sankcije prvostupanjski sud je ocijenio zakonski utemeljenim prijedlog državnog odvjetnika i CZSS za primjenu maloljetničke sankcije što, razumljivo, žalitelj ne osporava. Kod izbora vrste maloljetničke sankcije prvostupanjski sud osnovano nije našao primjerenim izreći odgojnu mjeru, rukovodeći se argumentiranim mišljenjem CZSS, ali i svim ostalim okolnostima važnim za odmjeravanje odnosno individualizaciju kazne. Tako je sud prvog stupnja vodio računa o činjenici da predmetna kaznena djela nisu izolirani slučaj optuženikova nepridržavanja zakona jer je optuženik pravomoćno osuđen zbog imovinskog delikta, a nije bez značaja okolnost da je već bio u tretmanu stručnih službi, dakle da su prema njemu bile primijenjene odgojne mjere koje nisu rezultirale uzdržavanjem od delinkventnog ponašanja.

 

Međutim, u pravu je optuženik da pri odmjeravanju visine kazne maloljetničkog zatvora olakotne okolnosti nisu primjereno vrednovane. Osim što je optuženik potpuno priznao kaznena djela, trebalo je u većoj mjeri olakotnim cijeniti ličnost i nepovoljne obiteljske prilike optuženika odnosno odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji. Kada se k tome ima na umu da je optuženik predmetna kaznena djela počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti te vodeći računa o rasponu kazne maloljetničkog zatvora koju je optuženiku moguće izreći (čl. 25. st. 1. ZSM/11.), po ocjeni ovog suda odgovarajuća je mjera kazne maloljetničkog zatvora u trajanju jedne godine kojom će se ostvariti svrha iz čl. 6. ZSM/11.

 

Osnovano je prvostupanjski sud, rukovodeći se nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještačenja, optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 69. KZ/11. Međutim, kako je pobijanom presudom trajanje ove mjere bilo određeno na vrijeme od dvije godine, a optuženik je ovom presudom osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u kraćem trajanju trebalo je trajanje izrečene sigurnosne mjere odrediti sukladno čl. 69. st. 3. KZ/11., na način da može trajati do prestanka izvršenja kazne maloljetničkog zatvora.

 

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 478. ZKP/08., pravilna je i odluka o oduzimanju predmeta uporabljenih za počinjenje kaznenih djela.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.