Broj: Pž-6834/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja, i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. A . d.d., C., I. 32, Republika Slovenija, i 2. C . d.d., C., Č. 25, Republika Slovenija, koje zastupa punomoćnik A. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. K. iz V. L., R. 31, kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u K., radi isplate i protutužbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/06-43 od 9. srpnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

            I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/06-43 od 9. srpnja 2008. u dijelu pobijane točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 120.000,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 60.000,00 EUR po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju u eurima, tekuću od 31. svibnja 2006. od 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te na iznos od 60.000,00 EUR sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena tekuće od 29. siječnja 2008. do isplate, sve u roku od osam dana.

 

            II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/06-43 od 9. srpnja 2008. u dijelu pobijane točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju A. d.d., C., iznos od 295.838,57 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 156.805,00 kn propisanom Uredbom o visini stope zatezne kamate tekućom od 31. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te na iznos od 139.033,57 kn zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena od 29. siječnja 2008. do isplate, sve u roku od osam dana.

 

            III. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/06-43 od 9. srpnja 2008. u pobijanim točkama V. i VI. njene izreke.

 

            IV. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj
P-1466/06-43 od 9. srpnja 2008. u dijelu pobijanih točaka I. i II. izreke, kojima je naloženo tuženiku platiti zateznu kamatu tekuću od 1. siječnja 2008. do isplate u visini većoj od visine eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena i sudi:

 

            Odbijaju se tužitelji s dijelom zahtjeva da im tuženik plati zateznu kamatu u visini preko eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.

 

r i j e š i o   j e

 

            I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje točka II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/06 od 9. srpnja 2008.

 

            II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik u roku od osam dana isplati trošak odgovora na žalbu u iznosu od 14.762,00 kn.

 

            III. Tuženikova žalba protiv točaka III. i IV. izreke presude odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

            Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/06-43 od 9. srpnja 2008. naloženo je tuženiku platiti tužiteljima iznos od 120.000,00 EUR s kamatama (točka I. izreke presude); naloženo je tuženiku platiti tužitelju A. d.d. iznos od 295.838,57 kn s kamatama (točka II. izreke presude), odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja A. d.d. koji se odnosi na tijek kamate na iznos u eurima i dio kamata za kunski iznos (točka III. izreke presude); odbijen je u cijelosti zahtjev tužitelja C. d.d. za isplatu 295.838,57 kn s kamatama (točka IV. izreke presude); utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljima u iznosu od 83.199,09 kn (točka V. Izreke presude), te je odbijen protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o najmu kao i zahtjev tuženika da mu tužitelji isplate iznos od 494.207,20 kn s kamatama (točka VI. izreke presude), dok je rješenjem utvrđeno djelomično povlačenje protutužbe (točka I. izreke rješenja), a tuženiku je naloženo platiti tužiteljima trošak postupka u iznosu od 99.548,00 kn (točka II. izreke rješenja).

 

            Prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje bitno za donošenje odluke:

- 10. veljače 2003. tužitelji i tuženik sklopili su Ugovor o najmu, na temelju kojeg je tuženik unajmio poslovni prostor od tužitelja, i za to se obvezao platiti godišnju zakupninu u iznosu od 30.000,00 EUR,

- tužitelji su otkazali ugovor zbog neplaćanja zakupnine, no tuženik je i dalje poslovao u poslovnom prostoru koji je bio predmet ugovora,

- u tom prostoru tuženik obavlja gospodarsku djelatnost,

- tužbeni zahtjev određen je kao zakupnina za 2004./2007. godinu u iznosu od 120.000,00 EUR, kao i iznos troškova komunalne naknade, poreza, odvoza smeća, naknade za slivne vode i spomeničku rentu za isto razdoblje, u visini iznosa od 295.838,57 kn koje je tuženik trebao podmirivati prema ugovoru,

- iznos od 295.838,57 kn platio je tužitelj A. d.d.,

- tuženik je koristio poslovni prostor i na dan zaključenja glavne rasprave,

- Ugovor na temelju kojeg tuženik temelji svoj protutužbeni zahtjev nije sklopljen s tužiteljima, već s društvom A.-Z. d.o.o., Z., a tuženik nije niti dokazao da bi imao troškove koje po tom ugovoru potražuje,

- tuženik nije dokazao da bi imao odobrenje vlasnika za izvođenje investicijskih radova na objektu,

- čl. 3 st . 3 Ugovora od 10. veljače 2003. utvrđeno da tuženika kao zakupoprimca terete troškovi tekućeg održavanja,

- tuženik je u prijeboj stavio iznos od 83.199,09 kn, koji se odnosio na „gubitak tuženika prema pregledu poslovnih knjiga“, kao prigovor radi prebijanja

 

Bez obzira na to što je tuženik taj ugovor potpisao kao fizička osoba, iz sadržaja ugovora vidljivo je kako se obvezao u tom prostoru obavljati poslovnu djelatnost te prvostupanjski sud zaključuje kako je bila riječ o ugovoru u privredi iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima, (preuzetog kao propis Republike Hrvatske u „Narodnim novinama“ broj 53/91, izmjene u „Narodnim novinama“ broj 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO).

 

            Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tuženikova tvrdnja kako je ugovor ništav zbog toga što je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Malom Lošinju upisana zabrana raspolaganja navedenim nekretninama nije osnovana, jer upisana zabrana nije od značaja za ocjenu da li se radi o ništavom ugovoru.

 

            Naime, nakon što je sklopljen Međudržavni ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinsko-pravnih odnosa („Narodne novine“ – „Međunarodni ugovori“ broj 15/99) koji je stupio na snagu 23. veljače 2000. („Narodne novine“ – „Međunarodni ugovori“ broj 4/00), a prema kojem pravne osobe iz Republike Slovenije i pravne osobe iz Republike Hrvatske mogu slobodno raspolagati svojim nekretninama koje se nalaze na području Republike Hrvatske, odnosno na području Republike Slovenije i to od 23. veljače 2000., nije bilo prepreke za raspolaganje nekretninama od strane tužitelja, posebno zato što je tu nekretninu stekao naplatnim pravnim poslom.

 

Navedeni ugovor, bez obzira što je nazvan „ugovor o najmu“ prema utvrđenju prvostupanjskog suda sadržajno predstavlja Ugovor o zakupu poslovnog prostora, prema Zakonu o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 124/97 i 174/04). No, kako su tužitelji isti ugovor otkazali, njihov zahtjev za isplatu najamnine za 2004., 2005., 2006. i 2007. godinu sud smatra zahtjevom za naknadu štete na ime izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja prostora, i to najmanje u visini zakupnine koju im je trebao plaćati tuženik. Kako se radi o naknadi štete, tužitelji imaju pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu, a kamata je dosuđena primjenom odredbi čl. 26. i 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).

 

Protiv presude u cijelosti žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi kako je isticao prigovor stvarne nenadležnosti suda, što ponavlja i u žalbi, te smatra kako se sud morao oglasiti stvarno nenadležnim jer je tuženik ugovor potpisao kao fizička osoba. Ponavlja navode kako je ugovor ništav, jer je tužiteljima bilo zabranjeno raspolagati prostorom, pa tako i davati u zakup. Smatra kako je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je ugovor o najmu valjan, te kako na njegovu valjanost nemaju utjecaja Ugovor o pružanju usluga i Ugovor o radu. Nadalje, smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno tumačio Ugovor o najmu, jer je dužnost tužitelja bila snositi troškove smještaja gostiju, a na okolnost kako je tuženik imao te troškove sud je odbio saslušati svjedoke. Sud je trebao saslušati i druge predložene svjedoke. Osim toga, smatra kako tužitelj nije ničim dokazao visinu štete koju bi trpio zbog toga što mu tuženik nije predao prostor, a s obzirom na to da tužitelj nije tražio naknadu štete, već zakupninu u iznosu od 120.000,00 EUR, sud je prekoračio tužbeni zahtjev jer svoju presudu temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi. Navodi kako je tužiteljima nudio primopredaju objekta još 2003. godine, pod uvjetom da mu plate radove, pa je osnovan i prigovor radi prijeboja koji je istaknuo, a zbog gubitka tuženika prema pregledu poslovnih knjiga. Tvrdi kako je on imao pravo retencije dok ne namiri kapitalna ulaganja u objekt, a kako je ugovor o najmu otkazan tuženik nema dužnost platiti utuženi iznos. Navodi kako nije bilo razloga niti da tužitelji plaćaju troškove komunalnih naknada, jer su tako mogli onemogućiti tuženika u korištenju prostora. Visina štete nije dokazana vještačenjem, pa je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo nije pravilno primijenjeno. Predlaže preinačiti pobijanu presudu odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

            U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju navode žalbe, te ukazuju kako je tuženik dobio suglasnost i dozvolu za rad u poslovnom prostoru tužitelja, a tužitelji su tim prostorom mogli slobodno raspolagati. Nadalje, ukazuje kako tuženik nije niti specificirao niti dokazao troškove za navodno plaćanje odmora radnika tužitelja, jer takav trošak nije niti nastao, pri čemu niti iz ugovora ne proizlazi da bi te troškove snosili tužitelji. Tuženik i dalje koristi poslovni prostor te u istom obavlja gospodarsku djelatnost, a da je dužnost tužitelja, kao vlasnika prostora, plaćati komunalne naknade, porez na nekretnine, slivnu vodnu naknadu i spomeničku rentu, bez obzira na to što taj poslovni prostor koristi tuženik. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 14.762,00 kn.

 

Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st . 2. Zakona o parničnom postupku (preuzetog kao propis Republike Hrvatske u „Narodnim novinama“ broj 53/91, izmjene u „Narodnim novinama“ broj 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Prvenstveno valja ukazati kako tuženik izjavljuje da žalbu ulaže protiv presude u cijelosti. Ovaj sud ukazuje kako tuženik nema pravni interes izjavljivati žalbu protiv točaka III. i IV. izreke, jer je u tom dijelu uspio u parnici (čl. 358. st . 3. ZPP-a), žalba je u tom dijelu odbačena kao nedopuštena (čl. 367. st . 1. ZPP-a), a sud je ispitivao navode žalbe samo u odnosu na pobijane točke I., II., V. i VI. presude, te točku II. izreke rješenja.

 

Prvostupanjski sud nije tijekom postupka niti u pobijanoj presudi počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a nije prekoračio tužbeni zahtjev, kako to navodi tuženik (čl. 354. st . 2. t. 12. ZPP-a).

 

Na temelju odredbe čl. 219. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na temelju kojih temelji svoj zahtjev. Odredba čl. 232. ZPP-a propisuje da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda dok čl. 221.a ZPP-a upućuje sud da, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prvostupanjski je sud ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele i izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile samo u slučaju sumnje kako stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 7. st . 2. u vezi s čl. 3. st . 3. ZPP-a), što u ovom predmetu nije bio slučaj.

 

Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („ Narodne novine “ broj 36/91), prestala važiti 23. veljače 2000. kada je stupio na snagu Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskih odnosa („ Narodne novine “ broj 15/99 i 4/00). Jedino ograničenje uvedeno je odredbom čl. 1. st . 3. međudržavnog ugovora, kojom se iz područja primjene ugovora isključuju odnosi u vezi s N. elektranom K. i L. bankom d.d., G. filijalom Z.

 

            Stoga se, sukladno odredbi čl. 1. st . 1. citiranog Ugovora, isti odnosi na razrješavanje imovinskopravnih odnosa koji su nastali prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih stranaka, pa se tako odnosi i na imovinskopravni odnos između tužitelja i tuženika u vezi s potraživanjima iz ugovora o zakupu poslovnog prostora kao i druga potraživanja vezana za navedenu nekretninu koja pripadaju vlasniku nekretnine u odnosu prema trećima.

 

            Pri tome valja ukazati i na to kako je tuženik ishodio rješenje o utvrđivanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti upravo na temelju Ugovora o najmu od 10. veljače 2003. i to za rad u objektu na adresi u Velom Lošinju, koji je predmet tog Ugovora (list 173. - 175. spisa), iz čega je jasno vidljivo da je potpisani Ugovor proizvodio pravne učinke i u odnosu na treće osobe.

 

Međutim, s obzirom na to da su tužitelji otkazali navedeni Ugovor, ovaj sud ukazuje da za odlučivanje u ovom predmetu više nije bitno to da li je tuženik isti potpisao kao fizička osoba ili kao obrtnik, već je za utvrđivanje nadležnosti bitna činjenica kako je tuženik spornu nekretninu u utuženom razdoblju koristio kao obrtnik, i u njoj obavljao gospodarsku djelatnost. Stoga tuženik neosnovano prigovara nadležnosti trgovačkog suda, kako tijekom postupka, tako i u žalbi.

 

Nadalje, tužitelji ne mogu potraživati trošak zakupnine po ugovoru koji je otkazan, kako to pogrešno navode u tužbi i tijekom postupka. Prvostupanjski sud u svom obrazloženju ukazuje na to kako tužitelji, u stvari, imaju pravo na naknadu štete na ime izmakle dobiti zbog nemogućnosti raspolaganja poslovnim prostorom (pa tako i davanjem u zakup trećoj osobi) i to najmanje u visini zakupnine koju im je trebao plaćati tuženik.

 

Presudu u tom dijelu tuženik osporava jer tvrdi kako tužitelj nije ničim dokazao visinu samog potraživanja, niti je takve dokaze predložio, te tvrdi kako je u tom dijelu prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev.

 

Ovaj sud ukazuje kako prekoračenje tužbenog zahtjeva postoji kada je sud sudio više od onoga što je zatraženo ili kada je sud dosudio nešto drugo, a ne ono što je tužitelj tražio (čl. 369. st . 4. i 5. ZPP-a). U ovom konkretnom slučaju sud nije dosudio niti nešto drugo niti više od onoga što je tužitelj tražio, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, pa nije počinjena navedena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. t. 12. ZPP-a.

 

Naime, tužitelji su svoj zahtjev pravno okvalificirali kao zahtjev za plaćanje zakupnine u iznosu od 120.000,00 EUR te kao zahtjev za naknadu troškova koje je, prema ugovoru, trebao snositi tuženik. S obzirom na to da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva (čl. 186. st . 3. ZPP-a), činjenica da je takav zahtjev prvostupanjski sud okvalificirao kao zahtjev za naknadu štete zbog izmakle dobiti predstavlja ovlast suda, ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva.

 

Međutim, bez obzira na to što sud nije vezan pravnom osnovom koja je navedena u tužbi, materijalno pravo koje sud primjenjuje mora biti u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem.

 

Obrazloženje prvostupanjskog suda, prema kojemu je tužitelju dosuđena naknada štete za izgubljenu dobit zbog nemogućnosti raspolaganja poslovnim prostorom nema uporište u činjenicama koje proizlaze iz spisa. Naime, tužitelj niti u jednom svom podnesku ili na ročištu ne ukazuje na moguću namjeru daljnjeg iznajmljivanja navedenog prostora niti na to da bi poslovni prostor sam koristio pa da je zbog postupanja tuženika izgubio zaradu. Prema tome, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja nije moguće utvrditi osnovanost tužiteljevog zahtjeva po navedenom osnovu naknade štete zbog izgubljene zarade.

 

No, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi pravo tužitelja na isplatu temeljem druge pravne osnove - upotrebe tuđe stvari u svoju korist. Naime, tuženik je, i nakon 1. siječnja 2004., nastavio koristiti tužiteljevu nekretninu, čime je u odnosu na tužitelja postao nepošteni posjednik. Stoga tužitelj ima pravo, neovisno od prava na naknadu štete, potraživati od tuženika kao nepoštenog posjednika i korist koju je on imao uslijed upotrebe tuđe stvari, sve prema čl. 165. st . 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06; dalje: ZVSP).

 

Prema mišljenju ovog suda, obujam koristi koju je tuženik imao uslijed upotrebe tuđe stvari (nekretnine) u svoju korist jasno proizlazi iz ranijeg ugovora koji je tuženik sklopio s tužiteljima. Naime, prema tom ugovoru tuženik i tužitelji sporazumno su utvrdili vrijednost takvog korištenja (tada zakupa) u iznosu od 30.000,00 EUR, pa je to jedan dio koristi koju je imao tuženik uslijed uporabe nekretnine bez plaćanja.

 

Osim toga, tuženik je imao i druge koristi koje se odnose na obveze koje su teretile navedenu nekretninu, čije je plaćanje prihvatio ugovorom, a koje je u konačnici platio tužitelj A. d.d. C. – spomeničku rentu, odvoz smeća, porez na korištenje kuće za odmor i komunalnu naknadu.

 

Dakle, nastavljanjem korištenja nekretnine i nakon otkaza ugovora tuženik je postao nepošteni posjednik koji je ostvario korist najmanje u visini ugovornih obveza koje je morao izvršiti tužiteljima, pa takav iznos tužiteljima pripada primjenom čl. 165. st . 1. ZVSP-a, bez obzira na eventualnu daljnju štetu koju su zbog takvog ponašanja trpjeli. Pri tome pravo na isplatu troškova spomeničke rente, odvoza smeća, slivnih voda, poreza na korištenje kuće za odmor i komunalne naknade pripada samo tužitelju A. d.d., koji je te iznose stvarno i platio.

 

Međutim, za razdoblje nakon 1. siječnja 2008. tužitelju ne pripada dosuđena kamata u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena, već manja kamatna stopa.

 

Naime, prema odredbi čl. 29. st . 2. ZOO-a, kamatna stopa u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena primjenjuje se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

 

            Navedenim čl. 29. ZOO-a izmijenjen je sustav određivanja zakonskih zateznih kamata kako bi se isti uskladio sa zahtjevima Direktive 2000/35/EZ, čiji je cilj bio višom kamatnom stopom sankcionirati zakašnjenja u plaćanju između poslovnih subjekata od ostalih. Pri tome se ukazuje kako se ta Direktiva odnosi isključivo na plaćanja koja se vrše kao naplata za poslovanje i u njoj je izričito navedeno kako ista ne uređuje poslovanje s potrošačima niti kamate u vezi s drugim plaćanjima.

 

Stoga se i zakonska odredba, prema kojoj se viša kamatna stopa odnosi na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava tumači na način da se ta kamatna stopa primjenjuje samo na plaćanja po tim ugovorima, no ne i na isplatu iznosa zbog stjecanja bez osnove (čl. 210. ZOO-a).

 

S obzirom na to da naknada koristi zbog upotrebljavanja tuđe stvari prema čl. 165. st . 1. ZVSP-a u osnovi predstavlja stjecanje bez osnove, ne radi se o potraživanju iz trgovačkog ugovora, pa tužiteljima pripada manja kamatna stopa.

 

U odnosu na postavljeni zahtjev procesnog prijeboja u visini od 83.199,09 kn prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako se radi o potraživanju za „gubitak tuženika prema pregledu poslovnih knjiga“ koji se ne tiče tužitelja, već predstavlja rizik poslovanja.

 

Nadalje, tuženik je od tužitelja zahtijevao isplatu iznosa od 324.000,00 kn s kamatama i to: za troškove prehrane gostiju iznos od 60.000,00 kn, za troškove radnika koji su pripremali hranu i održavali čistoću objekta iznos od cca 70.000,00 kn, za troškove uređenja prostorija i vrta iznos od 10.000,00 kn, za troškove nabavke posteljine i suđa iznos od 62.000,00 kn sve u 2003. godini, za troškove uređenja vrta iznos od 10.000,00 kn, za troškove popravaka i održavanja iznos od 60.000,00 kn, sve u 2004. godini, a u podnesku od 23. lipnja 2008. još i za građevinske radove u 2003. godini iznos od 157.207,20 kn.

 

            Prvostupanjski sud ukazuje kako je tuženik u odnosu na troškove u iznosu od ukupno 202.000,00 kn naveo da su proizašli iz Ugovora o pružanju usluga od 15. ožujka 2003., koji je tuženik je sklopio sa trgovačkim društvom A.-Z. d.o.o. Z., a ne s tužiteljima.   

 

            S obzirom na to da je u istom Ugovoru (čl. 6. Ugovora) utvrđeno da će ugovorne strane po završetku sezone izraditi konačni obračun troškova, tuženik je trebao s trgovačkim društvom A.-Z. d.o.o., Z., sačiniti konačni obračun troškova te utvrditi svoja (eventualna) potraživanja, te taj iznos nije mogao potraživati od tužitelja.

 

Pravilan je i stav prvostupanjskog suda koji je odbio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka koje je predložio tuženik u odnosu na izvođenje građevinskih i drugih radova.

 

Naime, prvostupanjski sud to odbijanje obrazlaže time što tuženik nije imao odobrenje vlasnika za izvođenje investicijskih radova, a prema ugovoru o zakupu bio je dužan snositi troškove održavanja objekta i druge troškove, pri čemu su računi za izvođenje radova koje je tuženik priložio u spis izdani za vrijeme trajanja ugovora odnosno tijekom 2003. godine.

 

            Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik jedan dio tog iznosa potražuje za troškove navodno izvršene 2003. godine, što bi predstavljalo njegovu ugovornu obvezu, dok za troškove za koje tvrdi da su nastali 2004. godine ne dostavlja niti jedan račun, i navodi kako se radi o troškovima za osoblje (zaposleno „na crno“), uređenje vrta i drugih objekata, popravke i slično, pa je sud odbio tuženika i s tim dijelom zahtjeva.

 

            U odnosu na troškove za građevinske radove, prvostupanjski sud ukazuje kako nije razlučeno što bi od tih troškova predstavljalo tekuće održavanje, za koje tužitelji ne mogu snositi odgovornost, a što investicijsko održavanja za koje tuženik nije dostavio suglasnost tužitelja, pa je i taj dio zahtjeva neosnovan.

 

            Ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

 

Slijedom gore navedenih razloga pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda kako su neosnovani protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 494.207,20 kn kao i zahtjev tuženika za utvrđivanje postojanje njegove tražbine u iznosu od 83.199,09 kn, te se presuda u tom dijelu potvrđuje primjenom odredbe čl. 375. st . 5. ZPP-a.

 

            Tuženik ne ukazuje na moguće pogreške suda prilikom odlučivanja o troškovima postupka, a ispitujući presudu po službenoj dužnosti ovaj sud nije utvrdio pogrešnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02).

 

            Slijedom navedenog, tuženikova je žalba djelomično odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena (čl. 368. st . 1. ZPP-a), dok je ista preinačena samo u dijelu koji se odnosi na isplatu kamate, zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 373. t. 3. ZPP-a).

 

Primjenom odredbe čl. 155. st . 1. i čl. 166. st . 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan, s obzirom na to da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za okončanje ove parnice jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen.

 

U Zagrebu 21. siječnja 2014.