1

Poslovni broj: 37 Gž-185/2020-3

 

Poslovni broj: 37 Gž-185/2020-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. B., OIB: ..., iz S., . zastupanog po punomoćniku Z. Š., odvjetniku iz K., protiv tuženice E.&S. d.d., OIB: ..., R., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu H. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici od 3. siječnja 2020. poslovni broj: P-426/2019-5, 21. svibnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-426/2019-5 od 3. siječnja 2020.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice E.&S. d.d., OIB: ..., R., kojim prigovara mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.

 

Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, "apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a te bitnih povreda odredaba parničnog postupka". Predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba tuženice nije osnovana.

 

Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je tuženica u odgovoru na tužbu istakla prigovor nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici i predložila da se predmet ustupi na odlučivanje stvarno i mjesno nadležnom sudu u sjedištu banke, a temeljem Ugovora o kreditu broj 5103896787 od 27. ožujka 2008. kojim je ugovorena nadležnost suda u mjestu Banke.

 

Ocjenu o neosnovanosti istaknutog prigovora nenadležnosti prvostupanjski sud utemeljio je na sljedećim činjeničnim utvrđenjima i materijalnopravnom stajalištu:

 

-          da je točno da je Ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora dakle u R. u smislu čl.70. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP);

-          da je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 5103896787 od 27. ožujka 2008. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženica status trgovca odnosno pružatelja usluge zbog čega se primjenjuje mjerodavno potrošačko pravo;

-          da je odredbom čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.) time da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), a da identične odredbe sadrži i sada važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) u čl.49., a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva);

-          da se prema čl.3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenim ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravilima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (st.1.) time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, a potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.);

-          da iz odredbe čl.6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obavezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st.1.);

-          da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja;

-          da odredba 14. Ugovora, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u ... županiji, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u R. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženicu čije je sjedište u R.;

-          da je prema čl.59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoj sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi;

-          da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je na strani tuženice ugovor sklopila njezina Podružnica u K. pa imajući u vidu da se predmetni spor vodi u svezi djelatnosti tuženice, da je nadležan za postupanje u ovom sporu i Općinski sud u Koprivnici;

-          da je i odredbom čl.19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi ugovora o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište.

 

Tuženica u žalbi navodi da pobijano rješenje nije pravilno niti zakonito jer da sud u ovom stadiju postupka nije ovlašten na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i saslušanje stranaka. Ističe da je prvostupanjski sud zanemario zahtjeve iz odredbe čl.98. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) koji Zakon je primijenio prvostupanjski sud kojim je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna obveza poštena uzimati u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor, koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor zbog čega je njegova ocjena o nepoštenosti odredbe kojim je ugovorena mjesna nadležnost paušalna.

 

Nadalje, tuženica se poziva na presudu suda Europske unije od 21.2.2013. u predmetu C-472/11 B. P. B. Z. protiv C. C. i V. C. u kojoj je istaknuto da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Smatra da je sukladno citiranoj presudi prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanje o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te u je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak na temelju koje bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi da li je uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Ovakvim postupanjem da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a, a isto tako i iz čl.354. st.2. toč.6. istog Zakona.

 

Tuženica u žalbi tvrdi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer i u slučaju da bi odredba o prorogaciji nadležnosti bila nepoštena pa time i ništetna, za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio bi nadležan sud u R. i to sukladno odredbama čl.46. i 48. ZPP-a. Navedeno da je istaknula i u svom prigovoru mjesne nenadležnosti ali je o tome prvostupanjski sud propustio dati bilo kakvo obrazloženje čime je također počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a. Ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl.59. ZPP-a na koju se poziva sud jer u sudskom registru tuženice nema upisane poslovne jedinice, a niti je poslovnica u K. podružnica. Primjenu Zakona o potrošačkom kreditiranju  po prvostupanjskom sudu tuženica također smatra pogrešnom jer je isti stupio na snagu 1. siječnja 2010. dok je Ugovor sklopljen 27. ožujka 2008., a osim toga ne primjenjuje se u slučaju postojanja sporazuma o nadležnosti koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na te sudove (čl.19.l. toč.3.), a što je ovdje slučaj.

 

Iako tuženica osnovano tvrdi da je prvostupanjski sud donošenjem pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) jer i po ocjeni ovog suda nije dao razloge o svim odlučnim činjenicama, ovaj sud je obzirom da su ispunjene pretpostavke iz čl.373.a st.3. istog Zakona primjenom te zakonske odredbe odlučio o žalbi tuženice.

 

Tuženica ulaže žalbu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim žalbom ne osporava činjenična utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud temeljio odluku o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti, a to je da se o ugovornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti nije pregovaralo, da tužitelj živi u S. (koji se nalazi u sastavu G. K.), da je sjedište tuženice u R. i da ima svoju poslovnu jedinicu u K. gdje su predmetni Ugovor o kreditu stranke i sklopile te da ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

Upravo na tim odlučnim činjenicama prvostupanjski sud je temeljio zaključak da bi tužitelju odlazak na sud u R. uzrokovao dodatne materijalne troškove i gubitak vremena. Takav zaključak prvostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud, a to imajući u vidu da je općepoznato da je udaljenost između od K. odnosno S. do R. kao sjedišta tuženice znatna.

 

Neosnovano tuženica navodi da prvostupanjski sud ništa nije naveo u svezi njezinog pozivanja da je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženice u konkretnom slučaju ujedno i sud koji je prema čl. 46. i 48. ZPP-a općemjesno nadležan za tuženicu budući je iznio razloge za primjenu čl.59. ZPP-a. Podnošenjem tužbe tužitelj je očito izabrao Općinski sud u Koprivnici na čijem se području nalazi poslovna jedinice tuženice gdje je i sklopio Ugovor o kreditu s tuženicom.

 

Prvostupanjski sud u ocjeni ugovorene odredbe o prorogaciji nadležnosti nepoštenom pogrešno zaključuje da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 96/03) obzirom da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (27.3.2008) važio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07 – ispravak – dalje u tekstu: ZZP),  time da je u čl.96. tog Zakona na identičan način određen pojam nepoštene odredbe kao i u čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na koji se poziva prvostupanjski sud.

 

Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud ocjenu o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe (koju u obrazloženju i pogrešno označava kao čl.14. jer sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu nije raščlanjen na članke) koja je u smislu čl.102. st.1. ZZP ništetna, nije donio bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka vrijeđajući načelo saslušanja stranaka. Naime, tuženica je istakla prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda u odgovoru na tužbu pozivajući se na pisani sporazum stranaka – Ugovor o kreditu u kojem je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, a ujedno ističući da su time stranke potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to čl.46. i 48. ZPP-a.

 

Prema stanju spisa predmeta prvostupanjski sud održao je  pripremno ročište na kojem se tužitelj očitovao na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na Direktivu Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako i u ZZP pri tome tvrdeći da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica je pak isticala da sud nije ovlašten donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje nepoštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će se provesti dokazi na tu okolnost, pa tako i saslušanje stranaka. Međutim tuženica na okolnost da je s tužiteljem pregovarala o toj spornoj odredbi ugovora, odnosno na okolnost da ista nije nepoštena u smislu čl.96. st.1. ZZP, nije ujedno predložila provođenje nikakvih dokaza, pa tako ni dokaz saslušanjem stranaka iako je njoj teret dokaza da je s tužiteljem o toj odredbi pregovarala i da ista nije nepoštena u smislu čl.96. st.1. i st.2. ZZP-a.

 

Iz naprijed navedenih razloga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.6. ZPP-a, a niti je prvostupanjski sud postupio protivno stajalištu Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-472/11donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku u primjeni Direktive Vijeća 93/13 EEZ – nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

 

Ovaj sud prihvaća žalbeno shvaćanje tuženice da za ocjenu mjesne nadležnosti u ovom predmetu nema mjesta primjeni odredbe čl.19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju na koji se poziva prvostupanjski sud.

 

Odredbom čl.59. ZPP-a određeno je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Obzirom da naprijed citirana zakonska odredba za nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica ne uvjetuje da je poslovna jedinca pravne osoba upisana u sudski registar, a niti se to može zaključiti iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Gr1 516/07 od 14. prosinca 2007. na koje ukazuje tuženica, pa činjenica da poslovna jedinica (Filijala) tuženice u Koprivnici gdje je i sklopljen Ugovor o kreditu nije upisana u sudski registar nije od nikakvog značaja za ocjenu pravilne primjene čl.59. ZPP-a.

 

Iz naprijed navedenih razloga žalba tuženice ukazuje se neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl.380. točka 2. ZPP-a.

 

U Varaždinu 21. svibnja 2020.