- 1 -              Rev 1446/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1446/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S.-Š. iz S., koju zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., protiv prvotuženika D. J. iz S., drugotuženice J. L. iz Lj., i trećetuženika M. J. iz Lj., koje zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-281/14 od 26. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-624/12 od 14. studenog 2013., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

„I Utvrđuje se spram tuženika da je tužiteljica S. S. – Š., OIB ... isključiva vlasnica stana kao posebnog dijela zgrade u S., ..., označene kao čest.zgr. ... Z.U. ..., K.O. S., u zemljišnoj knjizi upisan kao stan na II. katu sjevernog krila, koji se sastoji od četiri sobe u koje je uračunata i soba na stepenicama, kao i sporedne prostorije, a u vještvu sudskog vještaka R. M. od 10. veljače 2011.g. označen kao stambeni prostor na sjeverozapadnom dijelu koji se sastoji od hodnika, predulaza br. 1., WC-a, sobe br. 1 (radna soba), ostave, kupatila, sobe br. 2, balkona br. 1., sobe br. 3, predulaza br. 2, sobe br. 4., kuhinje, dnevnog boravka i balkona br. 2., ukupne neto površine od 98 m2, u skici vještaka označen  ružičastom bojom, pa se tužiteljica ovlašćuje temeljem ove presude zatražiti i ishoditi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva ovog stana na svoje ime  za cijelo, uz istodobno brisanje za cijelo toga prava s imena J. A. ing., pok. J., kao i s imena tuženika, sve to bez daljnjeg sudjelovanja tuženika i u roku od 15 dana.

 

II Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove parbenog postupka u iznosu od  183.528,12 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana 14. studenoga 2013.god. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.“

 

Protiv drugostupanjske presude, tuženici su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su reviziju prihvatiti, preinačiti pobijane presude, podredno ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju tuženika nije podnesen.

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora jest utvrđenja prava vlasništva stana kao posebnog dijela zgrade u S., ..., označene kao čest.zgr. ... Z.U. ..., K.O. S., u zemljišnoj knjizi upisan kao stan na II. katu sjevernog krila, koji se sastoji od četiri sobe u koje je uračunata i soba na stepenicama, kao i sporedne prostorije, ukupne neto površine od 98 m2, u skici vještaka označen  ružičastom bojom.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da se Ugovorom br. U-04-303/74-DŠ/KK od 22. srpnja 1974. sklopljenim između prednika tuženika (A. J. i V. Č.) i prednika G. S. (Poduzeća za izgradnju S.), prednik G. S. obvezao se na ime naknade građevinske vrijednosti za stan na drugom katu sjevernog krila zgrade - podignute na čest.zgr. ... KO S., društvenog vlasništva, anagrafske oznake ..., S., a koji stan se sastoji od četiri sobe, u koje je uračunata i soba na stepenicama, kao i sporednih prostorija, vlasništvo prednika tuženika, pozivom na odredbu čl. 37. Zakona o eksproprijaciji isplatiti predniku tuženika iznos od 150.000,00 dinara, odmah i u gotovom novcu, kao i da će u roku od dva mjeseca, a najdalje do 1. studenog 1974. putem organa uprave O. S. pokrenuti postupak eksproprijacije stanova, između ostalih i stana prednika tuženika, kao i da će prije rušenja zgrade ponuditi nositeljima stanarskog prava predmetnih stanova odgovarajuće stanove temeljem odredbi čl. 70. Zakona o stambenim odnosima

 

- da je predniku tuženiku isplaćen iznos od 150.000,00 dinara po navedenom ugovoru,

 

- da je prednik tuženika napustio posjed stana po isplaćenoj cijeni,

 

- da do eksproprijacije nekretnine i rušenja zgrade nikad nije došlo jer je rješenjem Državne uprave za zaštitu spomenika kulture i prirodne baštine u S. br. 1447/94/17, od 14. veljače 1995. godine predmetna zgrada proglašena spomenikom kulture,

 

- da je visinu cijene vrijednosti predmetnog stana od 150.000,00 dinara odredio prednik tuženika ponudom od 14. siječnja i 20. svibnja 1974.,

 

- da je prava volja stranaka iz tog ugovora bila je zaključenje ugovora o prodaji, kojim su se stranke tog ugovora suglasile se o svim bitnim elementima ugovora – predmetu prodaje i cijeni, te je ugovor je realiziran u smislu da je predniku tuženika isplaćena ugovorena cijena, a predniku tužiteljice predan u posjed predmetni stan,

 

- da je u zemljišnim knjigama za KO S. na predmetnom stanu i dalje kao vlasnik upisan prednik tuženika A. J.,

 

- da su tužiteljica i G. S. 15. prosinca 2005. zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana te je tužiteljici stan predan u posjed i vlasništvo.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja ocijenili tužbeni zahtjev osnovanim pozivom na odredbe čl. 114. i 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 – dalje: ZVDSP), budući da je tužiteljica dokazala da je G. S. stekao izvanknjižno vlasništvo predmetnog stana na temelju Ugovora od 22. srpnja 1974. sklopljenim s prednikom tuženika, a koje pravo vlasništva je potom preneseno na tužiteljicu kupoprodajnim ugovorom od 15. prosinca 2005. Pritom ocjenjuju da provođenje postupka eksproprijacije te rušenja stambene zgrade nije bio uvjet sklapanju ugovora od 22. srpnja 1974., jer stranke nisu učinak ugovora učinile zavisnim od izvršenja eksproprijacije i rušenja predmetne zgrade.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik navodi da nižestupanjske presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama su navedeni razlozi koji su nejasni i proturječni, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tuženika ovaj sud ocjenjuje da su u nižestupanjskim presudama navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te da obrazloženja nižestupanjskih presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost tih odluka ne bi mogla ispitati, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nadalje, tuženik u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP smatrajući da drugostupanjski sud nije pravilno ocijenio dokaze niti je obrazložio svoju ocjenu dokaza.

 

Revizijski navodi tuženika nisu osnovani. Drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP te sukladno navedenoj odredbi po slobodnoj ocjeni dokaza izveo pravilan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, što proizlazi iz sadržaja obrazloženja drugostupanjske presude u kojoj je navedeno iz kojih razloga je sud izveo navedeni zaključak.

 

Ovdje treba napomenuti da tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporavajući utvrđenja nižestupanjskih sudova o pravoj volji i namjeri stranaka pri sklapanju Ugovora od 22. srpnja 1974., iznosi i navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tuženik osporava pravilnost primjene odredbe čl. 74. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), odnosno zaključak nižestupanjskih sudova da provođenje postupka eksproprijacije te rušenja stambene zgrade nije bio uvjet sklapanju Ugovora od 22. srpnja 1974., jer stranke nisu učinak ugovora učinile zavisnim od izvršenja eksproprijacije i rušenja predmetne zgrade.

 

Suprotno navodima revidenta, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da navedena odredba ne predstavlja raskidni uvjet u smislu čl. 74. ZOO, budući da je volja ugovornih strana, kako je utvrđeno u postupku koji je prethodio reviziji, bila odmah realizirati navedeni ugovor isplatom cijene i predajom nekretnine u posjed predniku G. S., što je po sklapanju ugovora i učinjeno, dok postupak eksproprijacije i rušenja zgrade nije bio odlučni uvjet za sklapanje niti realizaciju navedenog ugovora.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda odbijena kao neosnovana.

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti tuženikove revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.