- 1 -              Revt 563/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revt 563/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. I. d.d., OIB: ..., P., (pravni sljednik PZ G. r.o., P.), kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. Z. i V. Z. iz P., protiv tuženika M. p. S.-T. p.o., Področje polfinalnih izdelkov in gradbenega materiala, Lj., Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u R., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8041/2016-2 od 30. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1420/1997-44 od 19. ožujka 2009., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8041/2016-2 od 30. svibnja 2017. u dijelu kojim se pobija odluka o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8041/2016-2 od 30. svibnja 2017. u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 748,71 kn (748.713,00 HRD) kao i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos i to:

 

- na iznos od 582,71 kn (582.710,00 HRD), tekuću od 8. prosinca 1992. godine,

- na iznos od 166,00 kn (166.000,00 HRD), tekuću od 13. siječnja 1993. godine

 

pa do konačne isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom sudske ovrhe po kamatnim stopama koje su bile važeće za svaki period od dana dospijeća pa do isplate i to kako slijedi:

 

- za period od 10. studenoga 1992. godine do 31. prosinca 1992. godine kamatna stopa od 33,96% godišnje,

 

- za period od 1. siječnja 1993. godine do 28. veljače 1993. godine kamatna stopa od 26,40% godišnje,

 

- za period od 1. ožujka 1993. godine do 31. kolovoza 1993. godine kamatna stopa od 30% godišnje,

 

- za period od 1. rujna 1993. godine do 30. rujna 1993. godine kamatna stopa od 34,20% godišnje,

 

- za period od 1. listopada 1993. godine do 7. listopada 1993. godine kamatna stopa od 25,20% godišnje,

 

- za period od 8. listopada 1993. godine do 21. listopada 1993. godine kamatna stopa od 3,6% godišnje,

 

- za period od 22. listopada 1993. godine do 30. studenoga 1993. godine kamatna stopa od 9% godišnje,

 

- za period od 1. prosinca 1993. godine do 31. prosinca 1993. godine kamatna stopa od 8,5% godišnje,

 

- za period od 1. siječnja 1994. godine do 3. veljače 1994. godine kamatna stopa od 7,10% godišnje,

 

- za period od 4. veljače 1994. godine do 28. veljače 1994. godine kamatna stopa od 3,5% godišnje,

 

- za period od 1. ožujka 1994. godine do 31. ožujka 1994. godine kamatna stopa od 3,2% godišnje,

 

- za period od 1. travnja 1994. godine do 30. lipnja 1994. godine kamatna stopa od 30% godišnje,

 

- za period od 1. srpnja 1994. godine do 7. svibnja 1996. godine kamatna stopa od 22% godišnje,

 

- za period od 8. svibnja 1996. godine do 10. rujna 1996. godine kamatna stopa od 24% godišnje,

 

- za period od 11. rujna 1996. godine do 30. lipnja 2002. godine kamatna stopa od 18% godišnje,

 

- za period od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine kamatna stopa od 15% godišnje,

 

- za period od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate kamatna stopa od 14% godišnje.

 

2. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 258.319 EUR, kao i deviznu kamatu koja se plaća na devizna sredstva po viđenju u mjestu ispunjenja, a koja teče na iznos od:

 

- 18.023 DEM od 5. siječnja 1993. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 9.011 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

- 13.200 DEM od 2. ožujka 1993. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 6.600 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

- 7.105 DEM od 6. rujna 1993. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 3.552,50 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

- 53.350 DEM od 10. studenoga 1992. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 26.675 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

- 58.796 DEM od 22. rujna 1993. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 29.398 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

- 67.554 DEM od 2. ožujka 1993. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 33.777 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

- 41.000 DEM od 22. rujna 1993. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 20.500 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

- 257.610 DEM od 22. rujna 1993. godine do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 128.805 EUR tekuća od 1. siječnja 2002. godine pa do konačne isplate,

 

sve u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju NBH na dan plaćanja u roku od 15 dana pod prijetnjom sudske ovrhe."

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 1.330.262,64 kn (1.330.262.640,00 HRD), kao i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos tekuću i to:

 

- na iznos od 9.191,62 kn (9.191.620,00 HRD) tekuću od 5. siječnja 1993. godine do isplate

 

- na iznos od 9.873,60 kn (9.873.600,00 HRD) tekuću od 2. ožujka 1993. godine do isplate

 

- na iznos od 21.386,71 kn (21.386.710,00 HRD) tekuću od 6. rujna 1993. godine do isplate

 

- na iznos od 16.752,14 kn (16.752.140,00 HRD) tekuću od 10. studenoga 1992. godine do isplate

 

- na iznos od 201.083,00 kn (201.083.000,00 HRD) tekuću od 22. rujna 1993. godine do isplate

 

- na iznos od 50.729,36 kn (50.729,360,00 HRD) tekuću od 2. ožujka 1993. godine do isplate

 

- na iznos od 140.220,00 kn (140.220.000,00 HRD) tekuću od 22. rujna 1993. godine do isplate

 

- na iznos od 881.026,20 kn (881.026.200,00 HRD) tekuću od 22. rujna 1993. godine, pa do konačne isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom sudske ovrhe po kamatnim stopama koje su bile važeće za svaki period od dana dospijeća pa do isplate i to kako slijedi:

 

- za period od 10. studenoga 1992. godine do 31. prosinca 1992. godine kamatna stopa od 33,96% godišnje,

 

- za period od 1. siječnja 1993. godine do 28. veljače 1993. godine kamatna stopa od 26,40% godišnje,

 

- za period od 1. ožujka 1993. godine do 31. kolovoza 1993. godine kamatna stopa od 30% godišnje,

 

- za period od 1. rujna 1993. godine do 30. rujna 1993. godine kamatna stopa od 34,20% godišnje,

 

- za period od 1. listopada 1993. godine do 7. listopada 1993. godine kamatna stopa od 25,20% godišnje,

 

- za period od 8. listopada 1993. godine do 21. listopada 1993. godine kamatna stopa od 3,6% godišnje,

 

- za period od 22. listopada 1993. godine do 30. studenoga 1993. godine kamatna stopa od 9% godišnje,

 

- za period od 1. prosinca 1993. godine do 31. prosinca 1993. godine kamatna stopa od 8,5% godišnje,

 

- za period od 1. siječnja 1994. godine do 3. veljače 1994. godine kamatna stopa od 7,10% godišnje,

 

- za period od 4. veljače 1994. godine do 28. veljače 1994. godine kamatna stopa od 3,5% godišnje,

 

- za period od 1. ožujka 1994. godine do 31. ožujka 1994. godine kamatna stopa od 3,2% godišnje,

 

- za period od 1. travnja 1994. godine do 30. lipnja 1994. godine kamatna stopa od 30% godišnje,

 

- za period od 1. srpnja 1994. godine do 7. svibnja 1996. godine kamatna stopa od 22% godišnje,

 

- za period od 8. svibnja 1996. godine do 10. rujna 1996. godine kamatna stopa od 24% godišnje,

 

- za period od 11. rujna 1996. godine do 30. lipnja 2002. godine kamatna stopa od 18% godišnje,

 

- za period od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine kamatna stopa od 15% godišnje,

 

- za period od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate kamatna stopa od 14% godišnje."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1420/1997-44 od 19. ožujka 2009. u točki I., II. i III. izreke.

 

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 21.370,00 kn kao neosnovan.

 

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška revizije u iznosu od 26.532,50 kn kao neosnovan.

 

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 21.370,00 kn kao neosnovan."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno drugostupanjsku presudu preinačiti tako da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev te naloži tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak revizije s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

 

U odgovoru na reviziju tužitelja tuženik je predložio istu odbiti kao neosnovanu. Tuženik je zatražio trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji razlozi, kao takovi, ne proturječe sadržaju spisa.

 

Navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nije moguće uzeti u razmatranje jer to prema odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine u iznosu od 740,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama s naslova troškova prijevoza i špediterskih usluga, zahtjev za naknadu štete u iznosu od 258.319,00 EUR-a koju je tužitelj, kako tvrdi, pretrpio zbog angažiranja trećih osoba na izvođenju radova, te eventualno kumulirani zahtjev za isplatu iznosa od 1.330.262,64 kn s osnove naknade štete.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja pozivom na odredbu čl. 348. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) ocijenivši da iz priloženih isprava i iskaza u postupku saslušanih svjedoka proizlazi da su stranke obveze iz Ugovora o izvođenju staklarskih i radova opremanja na stambeno-poslovnim objektima, lokacija M. u P. pod brojem 41/89 od 26. srpnja 1989. sporazumno ugasile, te ih zamijenile novima u smislu odredbe čl. 350. st. 1. u vezi s čl. 348. st. 1. ZOO, a koje su u cijelosti ispunjene, zbog čega tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu troškova prijevoza niti naknadu štete.

 

Drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u bitnom uz obrazloženje da u okolnostima konkretnog slučaja (suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda) nema osnove za zaključak da su stranke izvršile obnovu (novaciju) obveze u smislu čl. 348. ZOO-a, međutim da neovisno o takvom (pogrešnom) shvaćanju prvostupanjskog suda iz rezultata postupka proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o neosnovanosti kako tužbenog tako i eventualno kumuliranog zahtjeva tužitelja na temelju odredbi čl. 125., čl. 219., čl. 620. st. 1., čl. 130., čl. 614. st. 1., čl. 615. st. 1. i čl. 372. st. 1. ZOO te čl. 219. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP.

 

Odluku suda drugog stupnja (osim u dijelu odluke o troškovima postupka) prihvaća i ovaj sud.

 

Prema odredbi čl. 396.a st. 1. ZPP kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda.

 

Prema st. 2. čl. 396.a ZPP, u slučaju iz stavka 1. ovog članka revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da ovaj sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude tužitelj se umjesto posebnog obrazloženja u koji bi te razloge samo valjalo ponoviti, u smislu već ranije navedene odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na razloge drugostupanjske presude koja će se na temelju stavka 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u st. I. izreke presude.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna – čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP (st. II. izreke presude).

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, kao i da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.