- 1 -              Rev 3324/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3324/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: M. M. iz R., M. M. iz R., J. M. iz R. i V. M. iz R., koje zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. & G., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko-upravni odjel Metković, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1676/12 od 9. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-89/12-17 od 18. rujna 2012., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice M. M. kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja M. M., J. M. i V. M. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljima M. M., J. M., V. M. i M. M., svi iz R., na ime naknade neimovinske štete po osnovi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje isplati iznos od 595.000,00 kuna, odnosno I. tužitelju 220.000,00 kuna, II.-III. tužiteljima svakome po 150.000,00 kuna, IV. tužitelju 75.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. 05. 2011. godine do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena.“

 

II. Odbija se prijedlog tužitelja J. M. za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

 

III. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj parnične troškove u svoti od 17.850,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, a tužiteljima nije dosuđen trošak žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu revizijskom sudu preinačiti pobijanu presudu, prihvatiti žalbu tužitelja i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice M. M. nije osnovana, dok revizija tužitelja M. M., J. M. i V. M. nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o  postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članaka 373.a i 373.b toga Zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora novčanog tužbenog zahtjeva (drugostupanjska presuda pobija se u cijelosti) u odnosu na tužiteljicu M. M. je 220.000,00 kn, u odnosu na V. M. i J. M. je 150.000,00 kn, dok je u odnosu na M. M. 75.000,00 kn, a drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama članaka 373.a i 373.b ZPP, niti je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa.

 

Budući da u odnosu na tužiteljicu M. M. vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi iznos 200.000,00 kn, u odnosu na nju je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, dok u odnosu na tužitelje V. M., J. M. i M. M. revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice M. M.:

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora revizijskog postupka je zahtjev tužiteljice M. M. za isplatu pravične novčane naknade zbog smrti supruga M. M., umrlog 29. svibnja 2008. pod dijagnozom Asbestosis plumonum interstitialis, koji je profesionalno obolio od te bolesti radeći u razdoblju od 1962. do 1990. u tvornici A., te do 1992. u P. d.d. u stečaju, kad je umirovljen.

 

Nižestupanjski sudovi su primjenom odredbi čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, i 41/08, dalje: ZOO) i odredbi Zakona o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu („Narodne novine“ br. 79/07 i 139/10, dalje: Zakon o obeštećenju) tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

 

Prema odredbi čl. 2. Zakona o obeštećenju pravo na podnošenje odštetnog zahtjeva iz članka 1. ovoga Zakona ima radnik koji je tijekom rada kod poslodavca bio profesionalno izložen azbestu i kojem je utvrđena profesionalna bolest uzrokovana azbestom.

 

Pravo na podnošenje odštetnog zahtjeva iz članka 2. toga Zakona imaju i osobe kojima je pravomoćnim sudskim presudama dosuđena naknada štete zbog profesionalne bolesti uzrokovane azbestom, a koje se nisu mogle naplatiti od pravne osobe ili fizičke osobe – poslodavca kod koje su radile na radnom mjestu na kojem su bile izložene djelovanju azbesta kao ni u stečaju koji je otvoren nad tom pravnom ili fizičkom osobom (čl. 3. Zakona).

 

Odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o obeštećenju Republika Hrvatska preuzima obveze za isplatu po odštetnim zahtjevima radnika oboljelih od profesionalne bolesti zbog izloženosti azbestu, a u skladu s odredbom čl. 5. st. 1. istog Zakona o odštetnim zahtjevima iz članaka 2. i 3. toga Zakona rješava Povjerenstvo za rješavanje odštetnih zahtjeva (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo).

 

U postupku je utvrđeno da je rješenjem Povjerenstva za rješavanje odštetnih zahtjeva radnika oboljelih od profesionalne bolesti uzrokovanih azbestom klasa UP/I-402-06/07-01/55, Ur. br.339-01-01-09-02 od 10. ožujka 2009. sada pok suprugu tužiteljice M. M. (na temelju zahtjeva kojeg je podnio za života) priznat odštetni zahtjev u iznosu 93.128,00 kn te je cjelokupni iznos isplaćen jednokratno 27. srpnja 2009. na tekući račun tužiteljice.

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili da je prema citiranim odredbama čl. 2., 3. i 4. Zakona o obeštećenju tuženica preuzela obveze isključivo prema radnicima oboljelim od bolesti uzrokovanih azbestom i osobama kojima je pravomoćnim sudskim presudama dosuđena naknada štete zbog profesionalne bolesti uzrokovane azbestom, a koje se nisu mogle naplatiti kod poslodavca kod kojeg su radile kao ni u stečaju koji je otvoren na tom pravnom ili fizičkom osobom kod koje su radile na radnom mjestu na kojem su bile izložene djelovanju azbesta, a što u konkretnom slučaju tužiteljica u ovom predmetu nije.

 

S obzirom na to da tijekom postupka nije dokazano postojanje pretpostavki odgovornosti za utuženu neimovinsku štetu na strani tuženice te da je sada pok. M. M. (suprug tužiteljice) za života podnio odštetni zahtjev zbog bolesti uzrokovane azbestom na temelju Zakona o obeštećenju te da mu je taj zahtjev priznat rješenjem Povjerenstva u iznosu 93.128,00 kn, koji iznos je u cijelosti isplaćen na tekući račun tužiteljice, tužbeni zahtjev je odbijen. Također je ocijenjeno neosnovanim pozivanje tužiteljice na odredbe Konvencije 162 o sigurnosti prilikom upotrebe azbesta („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, br. 11/03) jer tijekom postupka nije dokazano da bi postojali propusti tuženice u ispunjavanju obveza preuzetih tom Konvencijom.

 

Prema ocjeni revizijskog suda pravilno su, nakon provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključili da tijekom postupka nije dokazano postojanje propusta u ispunjavanju obveza preuzetih Konvencijom 162 o sigurnosti prilikom upotreba azbesta, (pri čemu se ističe kako je tuženica i donijela Zakon o obeštećenju) kao i da ne postoji odgovornost tuženice na predmetnu štetu u skladu s odredbom članka 1101. st. 1. ZOO, pa su zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale uslijed smrti pok. M. M. pravilno ocijenili neosnovanim, navodeći pritom pravilno kako je odredbom čl. 4. Zakona o obeštećenju tuženica preuzela obveze isplate prema odštetnim zahtjevima radnika oboljelih od profesionalne bolesti zbog izloženosti azbestu te da je po toj osnovi tužiteljici 27. srpnja 2009. isplaćen iznos 93.128,00 kn.

 

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice M. M. odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja: M. M., J. M. i V. M.:

 

Budući da vrijednost predmeta spora u odnosu na navedene tužitelje ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, da se ne radi o sporu o postojanju ugovora o redu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP) te da drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama članaka 373.a i 373.b ZPP (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP), u odnosu na tužbeni zahtjev nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (odredba st. 3. istog članka).

 

U odnosu na tužitelje V. M., J. M. i M. M. revizija (podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP) ne sadrži određeno pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost podnesene revizije propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP u odnosu na navedene tužitelje.

 

Trebalo je, stoga, na temelju odredbi čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP, reviziju navedenih tužitelja odbaciti kao nedopuštenu pa je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.