- 1 -              Rev 1278/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1278/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Općine, J., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u P., protiv tuženika-protutužitelja K.1 d.d. K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju R. K., diplomirana pravnica, radi predaje posjeda i isplate, odnosno radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1554/2017-2 od 18. siječnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-438/2010-45 od 17. ožujka 2017., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se, kao neosnovana, revizija tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1554/2017-2 od 18. siječnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-438/2010-45 od 17. ožujka 2017. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik-protutužitelj primio na ime zakupnine po zakupnom odnosu s trgovačkim društvom K.2 d.d. u razdoblju od svibnja 2007. zaključno sa srpnjem 2014. (točka I. stavak 2. izreke), kao i u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev (točka II. i III. izreke).

 

r i j e š i o   j e:

 

              Odbacuje se, kao nedopuštena, revizija tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1554/2017-2 od 18. siječnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-438/2010-45 od 17. ožujka 2017. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za predaju posjeda dijela nekretnine katastarske oznake kčbr. 1029/1 zk.ul. 1230 k.o. J. pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude (točka I. stavak 1. izreke).

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za predaju posjeda nekretnine katastarske oznake kčbr. 1029/1 zk.ul. 1230 k.o. J. pobliže opisane u izreci presude (točka I. stavak 1. izreke); kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik primio na ime zakupnine po zakupnom odnosu s trgovačkim društvom K.2 d.d. u razdoblju od svibnja 2007. zaključno sa srpnjem 2014. (točka I. stavak 2. izreke); utvrđeno je da je tuženik-protutužitelj vlasnik poslovnog prostora u zgradi sagrađenoj na kčbr. 1029/1 zk.ul. 1230 k.o. J., koji prostor je pobliže opisan u izreci presude (stavak II. izreke); naloženo je tužitelju-protutuženiku izdati tuženiku-protutužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva nekretnine iz točke II. izreke (točka III. izreke); a ujedno je naloženo tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 17.360,00 kn (točka IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) podnio je reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 , 57/11, 148/11 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je djelomično dopuštena, ali nije osnovana, dok djelomično nije dopuštena.

 

U ovoj parnici predmet spora  po tužbi je nenovčani zahtjev (predaja  posjeda nekretnine) i novčani zahtjev (naknada koristi ostvarene uporabom nekretnine); dok je predmet spora po protutužbi nenovčani zahtjev (utvrđenje prava vlasništva i zahtjev za izdavanje tabularne isprave).

 

U odnosu na reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o nenovčanom tužbenom zahtjevu:

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP stranke mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti reviziju pod pretpostavkom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (članak 382. stavak 1. točka 1. ZPP), ili da je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (članak 382. stavak 1. točka 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (članak 382. stavak 1. točka 3. ZPP).

 

U postupcima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (članak 40. stavak 2. ZPP).

 

Tužitelj je u tužbi, kojom je obuhvatio dva zahtjeva, u odnosu na nenovčani zahtjev vrijednost predmeta spora označio iznosom od 10.000,00 kn.

 

Stoga, valja zaključiti  kako u odnosu na navedeni zahtjev vrijednost predmeta spora ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kn.

 

Kako nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona, to u ovoj parnici u odnosu na nenovčani tužbeni zahtjev nije dopuštena revizija iz odredbe članka 382. stavak 1. ZPP (redovna revizija).

 

Kad protiv drugostupanjske presude nije dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP, pod pretpostavkom da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).

 

Kako revizija tužitelja ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama članka 382. stavak 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije, valjalo je njegovu reviziju protiv presude drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na nenovčani tužbeni zahtjev (kojim je potvrđena točka I. stavak 1. izreke prvostupanjske presude) odbaciti na temelju odredbe članka 392. stavak 1. ZPP i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

U odnosu na reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o  novčanom tužbenom zahtjevu te protutužbenim zahtjevima:

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski je sud pobijanu presudu ispitao  samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP time što je drugostupanjski sud, očitom omaškom u pisanju, u obrazloženju svoje odluke, između ostalih među strankama nespornih činjenica, nespornom konstatirao i činjenicu vlasništva tuženika nad nekretninom koja je predmet spora. Da se radi o očitoj grešci u pisanju razvidno je iz preostalog dijela obrazloženja pobijane odluke u kojem drugostupanjski sud iznosi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP), kad je utvrdio da je upravo tuženik, kao pravni slijednik društvenog poduzeća PPK K. s.p.o., po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva postao vlasnik predmetne nekretnine.

 

Pritom je sud drugog stupnja dao valjane i jasne razloge o tome po kojoj je osnovi prednik tuženika stekao pravo korištenja te nekretnine, a jednako jasni i neproturječni razlozi nisu izostali niti u odnosu na činjenicu da je ta nekretnina na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe (koja procjena je izvršena unutar razdoblja od 30. lipnja do 31. prosinca 1992.) bila u društvenom vlasništvu s neupisanim pravom korištenja društvenog poduzeća (prednika tuženika).

 

Zaključak drugostupanjskog suda o tome da je upravo Samoupravni sporazum o zajedničkom financiranju izgradnje poslovnog objekta od 24. siječnja 1986., koji je sklopljen sa Skupštinom općine S. P. i drugim sudionicama, titulus stjecanja prava korištenja nije u izravnoj proturječnosti s Ugovorom o kupoprodaji koji je prednik tuženika 15. prosinca 1991. sklopio s Fondom za financiranje stambeno-komunalnih poslova općine P., jer nije bilo zapreke da se međusobna prava i obveze preuzete sporazumom o zajedničkom financiranju izgradnje poslovnog objekta dodatno reguliraju/ojačaju ugovorom o kupoprodaji.

 

Naime, prednik tuženika, kao društveno pravna osoba, stekao je pravo korištenja po dopuštenoj osnovi iz članka 266. Zakona o udruženom radu (samoupravni sporazum) od  uknjiženog korisnika te nekretnine (Skupštine općine S. P.), pri čemu je neodlučno pozivanje tužitelja na okolnost da to pravo (korištenja) nije bilo upisano u zemljišnim knjigama. To stoga što navedena okolnost nije zapreka dokazivanja da je prednik tuženika to pravo stekao, iako ga nikada nije upisao (takvo shvaćanje ovaj je sud već zauzeo  u svojoj odluci broj Rev-85/02-2 od 28. listopada 2003.).

 

Kako su, dakle, kumulativno ispunjeni svi uvjeti iz članka 390.a ZVDSP (nekretnina evidentirana u pravnom režimu društvenog vlasništva s pravom korištenja prednika tuženika; nekretnina podobna za stjecanje prava vlasništva; vrijednost nekretnine procijenjena u kapital društva i po nadležnom tijelu iskazana u kapital društva), pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je protutužbeni zahtjev prihvaćen.

 

Okolnost što je u izreci odluke o protutužbenom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva opisana zakonska osnova stjecanja prava vlasništva („...unosom nekretnine u vrijednost kapitala društva u postupku pretvorbe...“) ne čini tu presudu manjkavom, niti se može zaključiti da je tuženik svojom (deklaratornom) tužbom tražio utvrđenje kakve činjenice, što u smislu odredbe članka 187. ZPP nije dopušteno. Predmet spora po deklaratornom dijelu protutužbe je bio isključivo zahtjev za utvrđenje prava vlasništva, što nije činjenica, već pravni odnos.

 

U odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu za izdavanje tabularne isprave u reviziji nisu dani nikakvi razlozi, pa kako ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pobijana odluka u tom dijelu nije niti preispitivana.

 

Identično vrijedi i u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade koju je tuženik ostvario davanjem predmetnog poslovnog prostora u zakup K.2 d.d. Z., uz napomenu da je odluka o tom zahtjevu ionako vezana uz odluku o protutužbenom zahtjevu. S obzirom da je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik vlasnik sporne nekretnine, nema osnove po kojoj bi tužitelju bio dužan isplatiti korist koju je ostvario uporabom svoje stvari.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 20. svibnja 2020.