- 1 -              Rev 1599/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1599/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S. iz Z., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. d.o.o. Z., protiv tuženika Ž. G. iz P., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1248/16-2 od 24. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1669/11 od 30. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom, u točki 1. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I i II izreke kojima je odlučeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 43.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 14% na taj iznos teče počev od 01. ožujka 2011. godine, pa do isplate, a ako dođe do promjene stope zakonske zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kao i da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 21.250,00 kuna, u roku od 15 dana.“

 

Ujedno je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu (toč. 2. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude u odnosu na točku I. izreke tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku pobijana drugostupanjska presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva i nije proturječna razlozima o odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju presuda, a zbog kojih je zaključeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, da tužitelj nije dokazao da bi došlo do priznanja duga i odricanja od zastare, kao ni da je riječ o pravnom odnosu novacije obveze.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj osporava i ocjenu dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi, dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 43.000,00 Eur s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Nižestupanjski sudovi su, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenja da je tužitelj tuženiku 2001. pozajmio predmetni iznos (u tadašnjoj valuti DEM), da nije bio ugovoren rok niti način vraćanja tog iznosa, da nije došlo do novacije obveze, da je nastupila zastara potraživanja jer je tužba podnesena 28. srpnja 2011., a tužitelj nije dokazao da bi došlo do sastanka u studenom 2010. na kojem bi tuženik priznao dug, pa da nije došlo do prekida zastare, niti do odricanja od zastare, zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim. U odnosu na pozivanje tužitelja na pravni odnos novacije i tvrdnje tužitelja da je umjesto tuženika podmirio njegovu obvezu trećoj osobi, zaključeno je kako je novacija pravni odnos između istog vjerovnika i dužnika iz ranijeg pravnog odnosa koji se obnavlja, a što konkretno nije slučaj jer bi bila riječ o promjeni vjerovnika u pravnom odnosu. Zbog navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen pozivom na odredbe čl. 371., 387., 366. i 348. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO), koji se u predmetnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1135. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05).

 

Prema odredbi čl. 371. ZOO potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

Odredbom čl. 387. st. 1. ZOO propisano je da se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, a prema odredbi st. 2. istog članka priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

 

Prema odredbi čl. 366. st. 1. ZOO pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare.

 

Odredbom čl. 348. st. 1. ZOO, kojom je regulirana obnova (novacija) obveza prestaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu.

 

Prema ocjeni revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sud, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, prihvativši tuženikov prigovor zastare, odbili zahtjev tužitelja za isplatu predmetnog iznosa, jer tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje da bi u konkretnom uopće došlo do prekida zastare u skladu s odredbama čl. 387. ZOO, niti da bi tuženik priznao zastarjelu obvezu i time se odrekao zastare (na navodnom sastanku u studenom 2010.), u skladu s odredbom čl. 366. st. 1. ZOO Naime, predmetni iznos pozajmljen je tuženiku 2001, dok je tužba podnesena 28. srpnja 2011., dakle nakon proteka zastarnog roka propisanog odredbom čl. 371. ZOO. Također su, s obzirom na tvrdnje tužitelja da je trećoj osobi, umjesto tuženika, podmirio tuženikovu obvezu, pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi kako nije riječ o obnovi (novaciji) u skladu s odredbom čl. 348. st. 1. ZOO., jer za to nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

 

Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, čija je pravilnost primjene ispitana u granicama razloga određenih u reviziji.

 

Tužitelj i u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i ocjenu dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi, dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Budući da je riječ o činjeničnim prigovorima, takve prigovore revizijski sud ne može ocjenjivati jer se revizija protiv drugostupanjske presude ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odredba čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.