- 1 -              Revt 138/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 138/2015-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. p. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, Zagreb, radi utvrđivanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6287/11-3 od 11. studenog 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5439/09 od 30. studenog 2010., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prihvaća se revizija i ukidaju se presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6287/11-3 od 11. studenog 2014. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5439/09 od 30. studenog 2010. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužitelj vlasnik dijela nekretnine kat. čest. 75021 k.o. C. površine 1374 m2 te da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu tužitelja kao isključivog vlasnika dijela nekretnine.

 

              Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u glavnoj stvari te je preinačena odluka o troškovima postupka.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu usvojiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

              Revizija je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužitelj na temelju dosjelosti stekao vlasništvo dijela nekretnine u B. ulici - parkiralište, sjeveroistočni dio pločnika stubište i prostor ispred stubišta na dijelu k.č.br. 7502/1 k.o. C., pozivom na odredbu iz čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 97/96, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV).

 

              Sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 3. ZV smatra da su predmetne nekretnine stvari koje nisu sposobne biti objekt prava vlasništva, jer se radi o općim dobrima kojima upravlja Republika Hrvatska, te pozivom na odredbu čl. 2. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04, 138/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZJC), koja propisuje da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi, zaključuje da nekretnina koja je predmet postupka nije sposobna biti objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev.

 

              Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu, međutim, ne iz razloga navedenih u presudi suda prvog stupnja. Drugostupanjski sud smatra, da bi tužitelj uopće mogao postaviti tužbeni zahtjev u ovom postupku, najprije bi morao izvršiti parcelaciju (cijepanje zemljišnoknjižne čestice prema površini koju koristi) kako bi se nova nekretnina kao novonastala čestica mogla označiti posebnim katastarskim brojem i površinom i tako bi mogla biti izvršena promjena prava vlasništva na postojećoj nekretnini (na temelju odgovarajućeg elaborata pregledanog i potvrđenog od strane nadležnog tijela za katastar sukladno odredbi čl. 53. Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnine („Narodne novine“, broj 16/07). Tek bi tada, prema shvaćanju drugostupanjskog suda tužitelj mogao tražiti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, uz ispravno navođenje oznaka nekretnina kako je označeno u zemljišnim knjigama, a ne u posjedovnom listu.

 

              U pravu je revident da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

              Prvenstveno, valja reći da je u vrijeme podnošenja tužbe čl. 1. ZJC propisivao da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je st. 2. propisao da se iste ne mogu otuđivati iz vlasništva Republike Hrvatske niti se na njima mogu stjecati stvarna prava, osim u slučajevima propisanim tim Zakonom.

 

              Dakle, javne ceste mogu biti objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava jer su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske. Istina je, da druge osobe na cestama ne mogu stjecati stvarna prava, međutim, sud prvog stupnja propustio je utvrditi je li površina koja je predmet postupka dio javne ceste u smislu odredbe čl. 3. ZJC ili ne. Za to je bilo potrebno provesti dokaz očevidom na licu mjesta s geodetskim vještačenjem, kako je to predložio tužitelj u točki V. tužbe. Bez toga nije bilo moguće zaključiti je li predmet spora cesta ili ne.

 

              Jednako tako pogrešno je pravno shvaćanje suda drugog stupnja.

 

              Naime, kada je kao objekt stvarnopravnog odnosa nekretnina, u pravnom prometu može biti pojedinačna nekretnina kako je određuju norme našeg stvarnog prava, pravni entiteti koje je pravni poredak izjednačio s nekretninom (ograničeno stvarno pravno građenja - čl. 280. st. 2. i 3. ZV, zgrade i druge građevine koje su na općem dobru izgrađene na temelju koncesije pa tvore zasebnu nekretninu dok koncesija traje - čl. 3. st. 4. i čl. 9. st. 4. ZV, te idealni suvlasnički dijelovi nekretnine - čl. 37. st. 3. ZV).

 

              Pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), a koje je kao takvo jedna nekretnina (čl. 2. st. 3., čl. 9. st. 1. ZV). U pravnom prometu nekretnina se označava katastarskim oznakama zemljišta. Utoliko je odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 - dalje: ZZK), zemljište određeno kao dio zemljine površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica). Pojedinačna nekretnina kao objekt pravnih odnosa može se sastojati od jednog ili više zemljišta. Kada se nekretnina sastoji od više zemljišta, ta zemljišta su pravno sjedinjena u jedno zemljišnoknjižno tijelo i upisana u isti zemljišnoknjižni uložak (čl. 9. st. 1. ZV, čl. čl. 19. ZZK). Predmet raspolaganja u pravnom prometu mogu biti sve katastarske čestice zajedno, odnosno cijelo zemljišnoknjižno tijelo u cjelini ili idealni dio svih katastarskih čestica, odnosno idealni dio zemljišnoknjižnog tijela. Da bi predmet raspolaganja u pravnom prometu bila pojedina katastarska čestica, prema odredbi čl. 19. st. 4. ZZK, treba se u zemljišnim knjigama promijeniti sastav zemljišnoknjižnog tijela otpisom i pripisom katastarskih čestica shodno odredbama čl. 145. do čl. 162. ZZK. U ovom slučaju katastarska čestica za koju se uspostavlja drugačiji pravni status se izdvaja u zasebno zemljišnoknjižno tijelo i upisuje u drugi zemljišnoknjižni uložak u kojem opet svi njegovi dijelovi imaju isti pravni status. Međutim, ukoliko se želi provesti postupak otpisivanja i pripisivanja nekog fizičkog (geometrijski odijeljenog) dijela zemljišta tj. katastarske čestice, uvijek je potrebno prethodno provesti postupak diobe te čestice, parcelacijom formirati nove čestice, te tako za određenu česticu dobivenu diobom provesti postupak otpisivanja i pripisivanja.

 

              U konkretnom slučaju, tužitelj na činjeničnoj osnovi stečenog prava vlasništva nekretnine na temelju zakona (dosjelošću), prema materijalnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, zahtijeva zaštitu tako stečenog vlasništva. Prema navodima u tužbi ne radi se o stečenom pravu vlasništva cijelog pojedinačno određenog zemljišta koje shodno sada važećoj odredbi čl. 5. st. 1. ZV može biti objektom prava vlasništva, već o geometrijski odijeljenom dijelu za kojeg prethodno parcelacija nije potvrđena od nadležnog područnog ureda za katastar, te u odnosu na kojeg se zahtjev tako postavlja prema parcelacijskom elaboratu koji nije potvrđen od strane nadležnog ureda za katastar, ali je u tužbi predloženo mjerničko vještačenje radi postavljanja određenog zahtjeva kojim će tada biti jasno određen predmet vlasničke zaštite, te koji će biti sastavni dio zahtjeva.

 

              U ovom slučaju tužitelj svoj zahtjev zahtijeva na činjeničnoj osnovi na temelju zakona već stečenog prava vlasništva na fizički (materijalno) odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar - species (u čl. 5. st. 1. ZV). Ovaj geometrijsko odijeljeni dio faktično će biti individualiziran, on sada kao takav egzistira u naravi (parkiralište, sjeveroistočni dio pločnika stubište i prostor ispred stubišta na dijelu k.č.br. 7502/1 k.o. C.). Ispravno postavljeni zahtjev trebao bi glasiti u odnosu na zemljište koje je shodno odredbi čl. 5. st. 1. ZV može biti objektom stvarnih prava (parcelacijom valjanom izdvojenu katastarsku česticu). Međutim, ukoliko se radi o stečenom pravu vlasništva na fizički odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja već predstavlja pojedinačno određenu stvar, kao dopušten i određen zahtjev treba prihvatiti i zahtjev vlasničke zaštite kojim se taj faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno kao prema eventualnom parcelacijskom elaboratu koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite, a što tužitelju nije omogućeno postaviti, provođenjem mjerničkog vještačenja na očevidu, obzirom na ranije navedene pogrešne stavove sudova.

 

              Kasnije, u slučaju pravomoćno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, stjecatelj je ovlašten zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva (pa i u pretpostavkama iz odredbe čl. 161. st. 1. toč. 3. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13) te dalje (ukoliko su ispunjene i sve pretpostavke) otpisom nastale čestice u zemljišnim knjigama (čl. 145. do čl. 162. ZZK), upis vlasništva na svoje ime (čl. 130. st. 1. ZV), čime je odluka provediva.

 

              Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog i prvostupanjskog suda propušteno je provesti dokaze predložene po tužitelju, među kojima očevid i mjerničko vještačenje, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

 

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP reviziju trebalo prihvatiti, ukinuti presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pri čemu će se odlučiti i o troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Pri tome, sud će voditi računa, da u vrijeme za koje tužitelj tvrdi da je njegov pravni prednik na nekretnini koja je predmet spora dosjelošću stekao pravo raspolaganja, kao jednu od sastavnica društvenog vlasništva, društvenopravne osobe, niti tada, nisu mogle steći pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na svim nekretninama u društvenom vlasništvu. Tako ova prava, ni onda, se nisu mogla steći na nekretninama u društvenom vlasništvu koja su bila opća i javna dobra u općoj upotrebi.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.