- 1 -              Revr 1215/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1215/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Lj. iz R., zastupane po punomoćnici L. B., odvjetnici u R., protiv tuženika Grada Rijeke, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J.1 & J.2 iz R., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2228/2012-2 od 12. studenoga 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2489/11 od 22. srpnja 2011., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

II. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2228/2012-2 od 12. studenoga 2014. u st. I. i III. izreke i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2489/11 od 22. srpnja 2011. u toč. I. izreke, u toč. II. izreke za iznos od 56.307,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i toč. IV. izreke za iznos od 11.211,84 kn i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos s danom 1. kolovoza 1995.

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu u iznosu od 56.307,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 11.211,84 kn."

 

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 56.613,87 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Utvrđuje se da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos s danom 01. kolovoza 1995.g.

 

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati naknadu u iznosu od 185.180,68  kn sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 22% godišnje do 07. svibnja 1996.g., a od 08. svibnja 1996.g. do 10. rujna 1996.g. po stopi od 24%, a od 11. rujna 1996.g. do 30. lipnja 2002.g. po stopi od 18% godišnje, od 01. srpnja 2002.g. po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007 godine,a od 01. siječnja 2008 godine  pa nadalje po stopi od 14% godišnje, odnosno , po stopi utvrđenoj primjenom odredbe čl. 29.st.2 Zakona o obveznim odnosima  i to na obračunate iznose:

- 3.077,89 kn od 10. rujna 1995.g.

- 3.006,90 kn od 10. listopada 1995.g.

- 3.066,10 kn od 10. studenog 1995.g

- 3.077,37 kn od 10. prosinca 1995.g.

- 4.072,21 kn od 10. siječnja 1996.g.

- 3.317,21 kn od 10. veljače 1996.g.

- 3.317,26 kn od 10. ožujka 1996.g.

- 3.336,29 kn od 10. travnja 1996.g.

- 3.357,97 kn od 10. svibnja 1996.g

- 3.824,63 kn od 10. lipnja 1996.g.

- 3.376,92 kn od 10. srpnja 1996.g.

- 3.417,13 kn od 10. kolovoza 1996.g

- 3.417,10 kn od 10. rujna 1996.g.

- 3.405,34 kn od 10. listopada 1996.g.

- 3.403,95 kn od 10. studenog 1996.g.

- 3.972,21 kn od 10. prosinca 1996.g.

- 3.722,99 kn od 10. siječnja 1997.g.

- 3.674,02 kn od 10. veljače 1997.g.

- 3.736,92 kn od 10. ožujka 1997.g.

- 3.730,13 kn od 10. travnja 1997.g.

- 3.909,74 kn od 10. svibnja 1997.g.

- 4.321,95 kn od 10. lipnja 1997.g.

- 2.191,53 kn od 10. srpnja 1997.g

- 1.592,36 kn od 10. kolovoza 1997.g.

- 1.592,41 kn od 10. rujna 1997.g.

- 1.585,14 kn od 10. listopada 1997.g.

- 1.511,35 kn od 10. studeni 1997.g.

- 3.835,03 kn od 10. prosinca 1997.g.

- 2.492,89 kn od 10. siječnja 1998.g

- 2.098,47 kn od 10. veljače 1998.g.

- 2.938,07 kn od 10. ožujka 1998.g.

- 1.987,36 kn od 10. travnja 1998.g.

- 2.380,77 kn od 10. svibnja 1998.g.

- 3.005,11 kn od 10. lipnja 1998.g.

- 2.300,08 kn od 10. srpnja 1998.g

- 1.948,24 kn od 10. kolovoza 1998.g.

- 1.712,58 kn od 10. rujna 1998.g.

- 1.934,77 kn od 10. listopada 1998.g.

- 1.856,23 kn od 10. studeni 1998.g.

- 3.602,60 kn od 10. prosinca 1998.g.

- 2.380,84 kn od 10. siječnja 1999.g

- 2.111,59 kn od 10. veljače 1999.g.

- 2.210,00 kn od 10. ožujka 1999.g.

- 2.363,69 kn od 10. travnja 1999.g.

- 2.282,01 kn od 10. svibnja 1999.g.

- 2.165,43 kn od 10. lipnja 1999.g.

- 3.450,36 kn od 10. srpnja 1999.g

- 2.205,01 kn od 10. kolovoza 1999.g.

- 2.128,71 kn od 10. rujna 1999.g.

- 2.149,41 kn od 10. listopada 1999.g.

- 2.141,54 kn od 10. studeni 1999.g.

- 2.066,90 kn od 10. prosinca 1999.g.

- 2.237,57 kn od 10. siječnja 2000.g

- 2.129,62 kn od 10. veljače 2000.g.

- 1.830,62 kn od 10. ožujka 2000.g.

- 2.223,13 kn od 10. travnja 2000.g.

- 2.206,80 kn od 10. svibnja 2000.g.

- 2.080,99 kn od 10. lipnja 2000.g.

- 3.744,39 kn od 10. srpnja 2000.g

- 2.047,66 kn od 10. kolovoza 2000.g.

- 2.045,27 kn od 10. rujna 2000.g.

- 2.096,54 kn od 10. listopada 2000.g.

- 2.112,27 kn od 10. studeni 2000.g.

- 4.941,28 kn od 10. prosinca 2000.g.

- 2.198,00 kn od 10. siječnja 2001.g

- 2.459,67 kn od 10. veljače 2001.g.

- 2.624,47 kn od 10. ožujka 2001.g.

- 2.730,36 kn od 10. travnja 2001.g.

- 2.709,33 kn od 10. svibnja 2001.g.

sve to u roku od 8 dana.

 

III S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do  iznosa od 278.762,52 kn  s pripadajućom kamatom, tužiteljica se odbija

 

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 38.315,13 kuna, u roku od 8 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2489/11 od dana 22. srpnja 2011. god. u toč. I. izreke te u toč. II. izreke za iznos od 56.307,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u presudi suda prvog stupnja za razdoblje od kolovoza 1995. s dospijećem 10. rujna 1995. god. od studenog 1996. god. s dospijećem 10. prosinca 1996. god., te za mjesec prosinac 1996. god. s dospijećem 10. siječnja 1997. god. za iznos od 1.861,00 kn, sve do isplate te u toč. IV. izreke za iznosa od 11.211,84 kn.

 

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  s e citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu  toč. II. izreke za iznos od 128.873,20 kn ( preko iznosa od 56.307,48 kn do iznosa od 185.180,68 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od 1.861,00 kn za mjesec prosinac 1996. god. s dospijećem 10. siječnja 1997. god. te na ostale pojedinačne iznose za razdoblje od siječnja 1997. god. s dospijećem 10. veljače 1997. god. od travnja 2001. god. s dospijećem 10. svibnja 2001. god., sve do isplate,  kao i u dijelu toč. IV. izreke za iznos od 27.103,29 kn (preko iznosa od 11.211,84 do iznosa od 38.315,13 kn), te se odbija taj dio tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 1.801,90 kn u roku 15 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspjela u postupku reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu u st. II. izreke te predmet vratiti na ponovno postupanje, podredno pobijanu presudu u dijelu s kojim nije tužiteljica uspjela u postupku preinačiti. Tužiteljica je zatražila trošak revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspio u postupku reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška tuženiku uvećano za sastav revizije 3.750,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 862,50 kn te za sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 5.000,00 kn.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužiteljice je neosnovana, dok je revizija tuženika osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tužiteljica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja da je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom time što je isti propustio odlučiti o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjske presude u toč. III. izreke (kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 278.762,50 kn s pripadajućom kamatom). Naime, prema shvaćanju ovoga suda, iako je točno da je u odnosu na taj dio drugostupanjski sud propustio donijeti odluku, a jer tužiteljica nije u smislu odredbe čl. 377.a ZPP podnijela prijedlog za donošenje dopunske odluke, time nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tužiteljica (tako i ovaj sud u Rev 2007/13-2 od 26. rujna 2017.). Osim toga, pobijana presuda suprotno navodima tužiteljičine revizije nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP).

 

Tuženik u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP. Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu u kojem već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, a tuženik takovo što u reviziji i ne tvrdi. Prema tome, tako istaknuti revizijski razlog nije osnovan.

 

Neosnovano tuženik ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 196. st. 2. ZPP. Naime, prema shvaćanju ovoga suda, u okolnostima konkretnog slučaja kada je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Prs-434/09 od 25. studenoga 2009. dopuštena preinaka tužbe na sada tuženika Grad Rijeku koje rješenje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1405/10 od 12. travnja 2010. (revizija protiv navedenog drugostupanjskog rješenja je odbačena kao nedopuštena rješenjem ovog suda poslovni broj Revr 1410/10-2 od 9. rujna 2010.) sada u reviziji nije moguće s uspjehom isticati da tužbu nije bilo moguće preinačiti (proširiti) na tuženika Grad Rijeku.

 

Neosnovano tuženik ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 83. i čl. 281. ZPP budući iz sadržaja rezultata postupka ne proizlazi da je sud trebao intervenirati u smislu navedenih odredbi ZPP.

 

Konačno, tužba u ovom predmetu podnesena je preporučenom poštom 9. listopada 1995. (pogrešku u pisanju prvostupanjske presude moguće je ispraviti u skladu s čl. 342. st. 1. ZPP), pa suprotno navodima tužbe nije nastupila "prekluzija", već je tužba podnesena u zakonskom roku od  30 dana u smislu odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnih odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89 i 42/99 – dalje: ZOPRO), a odredba kojeg zakona se ima primijeniti na konkretan slučaj, kako je to sve pravilno ocijenio i drugostupanjski sud.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos s danom 1. kolovoza 1995. te posljedično tomu zahtjev za isplatu naknade plaća u iznosu 278.762,52 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica 9. kolovoza 1995. dobila obavijest od Filharmonijske dramske ustanove R. (dalje: FDU) da joj 31. srpnja 1995. prestaje radni odnos u Hrvatskom kulturnom domu (dalje: HKD), a radi brisanja istog iz sudskog registra, da je FDU singularni sukcesor HKD, da je Grad Rijeka osnivač ustanove FDU, da je Grad Rijeka donio odluku 16. prosinca 1996. o prestanku s radom FDU od kada ista nije poslovala, da je u ovom postupku nakon brisanja FDU iz sudskog registra 25. travnja 2001. postupak u odnosu na ranijeg tuženika FDU obustavljen na temelju čl. 215. st. 1. ZPP, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos jer da bi tužiteljica po redovnom tijeku stvari da nije bilo  nezakonitog prestanka radnog odnosa bila u radnom odnosu kod FDU prema shvaćanju prvostupanjskog suda do brisanja ustanove iz sudskog registra do 25. travnja 2001. pa da joj do tada pripada pravo na naknadu plaće u dosuđenom iznosu kao u toč. II. izreke prvostupanjske presude, dok je drugostupanjski sud shvaćanja da tužiteljici zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa pripada naknada plaća do 16. prosinca 1996. kada je Grad Rijeka kao osnivač donio odluku o prestanku rada FDU. Pritom se nižestupanjski sudovi pozivaju na odredbu čl. 59. Zakona o ustanovama ("Narodne novine", broj 76/93 i 29/97 - dalje: ZU).

 

Prema shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev djelomično prihvatili.

 

Prema odredbi čl. 11. ZU koji se zakon ima primijeniti u konkretnom slučaju, propisano je da se pravni status zaposlenih u ustanovama, uvjeti za stupanje u službu i ostala pitanja u vezi s njihovim radom uređuju općim propisima o radu ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Odredbom iz čl. 59. st. 2. ZU propisano je u stavku 1. da ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom, dok je u st. II. propisano da osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obveze.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, te imajući na umu navedene zakonske odredbe kao i odredbe ZOPRO i Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 65/02 – dalje: ZRO) na koje se pozivaju nižestupanjski sudovi za zaključiti je da svoja prava tužiteljica kao radnica može ostvariti prema svom poslodavcu.

 

Ustanova HKD, a potom i ustanova FDU, dok su postojale imale su status pravnih osoba i bile su poslodavac tužiteljice. Tuženik Grad Rijeka to nije bio, već je imao status osnivača. Prema tome, tuženik Grad Rijeka nije u tadašnjem statusnom radnopravnom odnosu s tužiteljicom, jer na to ne upućuje niti jedna odredba zakona koja se obzirom na vrijeme prestanka radnog odnosa tužiteljice ima primijeniti na konkretni slučaj (tako i ovaj sud u Revr 166/04-2 od 15. ožujka 2005.).

 

Dakle, u takvoj situaciji nije bilo moguće prihvatiti zahtjev tužiteljice da joj je nezakonito prestao radni odnos 1. kolovoza 1995. u odnosu na tuženika Grad Rijeku koji nije bio poslodavac tužiteljice, a posljedično tome neosnovan je i zahtjev tužiteljice za isplatu plaće.

 

Prema tome, pogrešno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu čl. 59. st. 2. ZU djelomično prihvatili tužbeni zahtjev jer slijedom izloženog tuženik Grad Rijeka nije pasivno legitimiran u ovom predmetu, a kako je to tijekom postupka isticao tuženik.

 

Pritom je za naglasiti da shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljičin  zahtjev za utvrđenje da joj nezakonito prestao radni odnos sadržajno predstavlja cjelinu sa zahtjevom za isplatu naknade plaće i u biti temelj za ostvarivanje prava na isplatu zbog čega da je neosnovan prigovor promašene legitimacije u odnosu na taj dio zahtjeva, nije moguće prihvatiti jer o nezakonitosti prestanka radnog odnosa nije moguće odlučiti kao o prethodnom pitanju, kako bi odluka o istom predstavljala "temelj" za isplatu naknade plaće koju tužiteljica potražuje od Grada Rijeke  kao osnivača ranijeg poslodavca.

 

Stoga navodima u obrazloženju da zahtjev tužiteljice za utvrđenje (usmjeren prema tuženiku Gradu Rijeci) da joj je nezakonito prestao radni odnos i da taj dio sadržajno predstavlja cjelinu sa zahtjevom za isplatu naknade plaće i temelj je za ostvarivanje prava na isplatu naknade plaće zbog čega da je neosnovan prigovor promašene legitimacije u odnosu na taj dio zahtjeva (za isplatu) drugostupanjski sud nije s uspjehom otklonio istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije.

 

Slijedom, izloženog valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti nižestupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos 1. kolovoza 1995. te u dosuđujućem dijelu glede naknade plaća, a s tim u vezi odbiti reviziju tužiteljice protiv drugostupanjske presude u odbijajućem dijelu.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u st. I. i II. izreke.

 

Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Odredbom čl. 166. st. 2. ZPP propisano je da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

 

Obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u sporu dosuđeni su mu troškovi postupka sukladno zatraženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: OT) i to za zastupanje na ročištu 28. prosinca 1995. prema Tbr. 9/4 OT 18,75 bodova, na ročištima 9. svibnja 1996. i 12. prosinca 1996., prema Tbr. 9/1 OT po 75 bodova za svako ročište, na ročištu 3. ožujka 1998. prema Tbrt. 9/4 OT-a 18,75 bodova, na ročištima 18. ožujka 1999., 21. svibnja 1999., 14. srpnja 1999., 17. rujna 1999., 20. srpnja 2000., 11. listopada 2000. i 16. studenoga 2000., po 75 bodova za svako ročište prema Tbr. 9/1 OT-a, za zastupanje na ročištima 23. siječnja 2001. i 1. ožujka 2001. za svako ročište prema Tbr. 9/2 OT-a 37,50 bodova, za ročišta od 10. rujna 2001., 9. listopada 2001., 4. prosinca 2001., 5. srpnja 2002., 9. rujna 2002., 18. listopada 2002., 3. prosinca 2002. i 25. siječnja 2005. po 75 bodova prema Tbrt. 9/1 OT, za ročište 25. svibnja 2005. i 13. lipnja 2005. prema Tbr. 9/1 OT 150 bodova za svako ročište, za ročište od 7. srpnja 2005. Tbrt. 9/2 OT 75 bodova, za ročište 19. srpnja 2005. prema Tbr. 9/1 OT-a 150 bodova, za ročište od 13. studenoga 2009., 9. rujna 2010. i 4. ožujka 2011. prema Tbr. 9/2 OT-a 75 bodova, za sastav podnesaka od 9. prosinca 1996., 17. prosinca 1996., 20. srpnja 1999., 9. srpnja 2001. i 14. studenoga 2001. prema Tbr. 8/1 OT-a 75 bodova, podneska od 22. kolovoza 2002. prema 8/3 OT-a 18,75 bodova, podnesaka od 14. listopada 2002., 28. siječnja 2005., 29. travnja 2005., 27. svibnja 2005. i 29. prosinca 2010. prema Tbr. 8/1 OT-a 75 bodova za svaki podnesak, za sastav žalbe prema Tbr. 10/1 OT 375 bodova te za sastav revizije prema Tbr. 10/3 OT-a 312,50 bodova (podnesak od 28. listopada 2010.), ukupno 3.593,75 bodova uz vrijednost boda od 10,00 kuna, ukupno 35.937,50 kuna uz porez na dodanu vrijednost od 8.984,37 kuna te pristojbu na žalbu u iznosu od 1.400,00 kuna i pristojbe na žalbu u iznosu od 2.852,25 kuna, ukupno 49.174,12 kuna.

 

Kako je tuženik u cijelosti uspio s podnesenom revizijom to mu je valjalo priznati trošak sastava revizije prema Tbr. 10/3 OT-a 375 bodova, odnosno 3.750,00 kuna, porez na dodanu vrijednost od 937,50 kuna te sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 2.752,25 kuna, dakle, ukupno 7.439,75 kuna.

 

Prema tome, naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove sveukupno u iznosu od 56.613,87 kn (49.174,12 + 7.439,75 kn) – st. III. izreke.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Hrastinski Jurčec, v. r.