Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
- 1 - Revr 1211/2016-3
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća te Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa M. D. B. iz sindikata, protiv tuženika A. P. d.d. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad i isplate, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-191/15-3 od 31. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2868/12-41 od 25. rujna 2015., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja je suđeno:
„I Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, broj: 295/12 od 27. srpnja 2012. godine i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava tužitelja, broj: 338/12 od 27. kolovoza 2012. godine, nisu dopuštene te da radni odnos tužitelja nije prestao.
II Nalaže se tuženiku A. P. d.d., vratiti tužitelja D. J., na radno mjesto Operatera proizvodnje u RJ Z., odnosno na odgovarajuće radno mjesto sukladno tužiteljevoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i sposobnostima, u roku od 8 dana.
III Nalaže se tuženiku A. P. d.d., isplatiti tužitelju D. J. iznos od 223.954,98 kuna, na ime neisplaćene plaće od 02. kolovoza 2012. godine do 31. listopada 2014. godine, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na iznose od:
- na iznos od 8.395,02 kn od 16.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 7.609,70 kn od 16.10.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.627,88 kn od 16.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.425,46 kn od 16.12.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 7.981,05 kn od 16.01.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.662,88 kn od 16.02.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 7.868,43 kn od 16.03.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 7.981,05 kn od 16.04.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.321,97 kn od 16.05.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.769,42 kn od 16.06.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 7.640,14 kn od 16.07.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.662,88 kn od 16.08.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.458,94 kn od 16.09.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 7.981,05 kn od 16.10.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.662,88 kn od 16.11.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.209,34 kn od 16.12.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.355,45 kn od 16.01.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.697,89 kn od 16.02.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 7.777,11 kn od 16.03.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.013,01 kn od 16.04.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.355,45 kn od 16.05.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.492,43 kn od 16.06.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.013,01 kn od 16.07.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.697,89 kn od 16.08.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.241,31 kn od 16.09.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.355,45 kn od 16.10.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.697,89 kn od 16.11.2014. godine pa do isplate, sve u roku 8 dana.
IV Nalaže se tuženiku A. P. d.d., isplatiti tužitelju D. J., ukupni iznos od 1.900,00 kuna na ime regresa za 2012. godinu i 2013. godinu, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,tekućim na iznose:
- na iznos od 1.500,00 kn od 15.08.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 400,00 kn od 15.08.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 8 dana.
V Nalaže se tuženiku A. P. d.d., isplatiti tužitelju D. J., iznos od 400,00 kuna na ime božićnice za 2013. godinu, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2013. godine do isplate, po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.
VI Nalaže se tuženiku, A. P. d.d. isplatiti tužitelju D. J., iznos od 1.300,00 kuna na ime jubilarne nagrade za 15 godina radnog staža, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 1.siječnja 2014. godine do isplate, po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.
VII Nalaže se tuženiku, A. P. d.d. isplatiti tužitelju D. J., iznos od 400,00 kuna na ime uskrsnice za 2014. godinu, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 14.ožujka 2014. godine do isplate, po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2868/12-41 od 25. rujna 2015.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači presude suda drugog i prvog stupnja shodno navodima iznijetim u reviziji i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno iste ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.
Tužitelj je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, kao što tvrdi tuženik.
Tuženik u bitnome kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se revizija tuženika sadržajno iscrpljuje). Riječ je o pokušaju pobijanja presude suda drugog stupnja iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.
Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužitelj propustio rok za traženje sudske zaštite time što je konačan zahtjev o kojem je sud i odlučivao postavio tek u ožujku 2014., a odluku o otkazu ugovora o radu je primio 1. kolovoza 2012. pa da bi time bio prekludiran u svom pravu u smislu odredbe članka 108. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR).
Naime, da bi tužitelj mogao ostvariti pravo na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa on je bio dužan u roku iz članka 108. stavak 2. ZR zatražiti utvrđenje otkaza nedopuštenim, što je tužitelj učinio i tijekom postupka taj dio tužbenog zahtjeva nije povlačio.
S druge strane, zahtjev za vraćanjem na rad nije vezan za rok (tako i ovaj sud u Revr- 692/07 od 7. svibnja 2008.) pa stoga činjenica da je tužitelj tijekom postupka preinačio tužbeni zahtjev na način da je umjesto sudskog raskida ugovora o radu tražio vraćanje na rad, nije odlučno za pitanje pravovremenosti tužbe radi ostvarivanja sudske zaštite u dijelu kojim se traži vraćanje na rad. Slijedom navedenog ovaj revizijski prigovor tuženika nije osnovan.
Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. srpnja 2012., te posljedično tome zahtjev za vraćanje na posao i isplatu bruto plaće, kao i zahtjev za isplatu regresa za 2012. i 2013., božićnice za 2013., uskrsnice za 2014. i jubilarne nagrade.
Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe članka 108. stavak 1. ZR glede postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.
Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2007. na radnom mjestu Operater proizvodnje u Radnoj jedinici Poslodavca u Z.,
- da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 295/12 od 27. srpnja 2012. tuženik otkazao navedeni ugovor o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa koje da je tužitelj počinio 19. srpnja 2012. na način: (1) da nije koristio propisana osobna zaštitna sredstva; (2) da je samovoljno i bez dozvole nadređenog rukovoditelja napustio krug Radne jedinice Z.; (3) da je izričito odbio da se podvrgne alko-testiranju koje je od njega zahtijevao rukovoditelj zaštite na radu V. N. zbog sumnje da je tužitelj pod utjecajem alkohola, čime je ugrozio nesmetano odvijanje procesa proizvodnje u Radnoj jedinici Poslodavca, te prouzročio organizacijske probleme i ugrozio izvršenje preuzetih isporuka prema kupcima.
Takvo ponašanje tužitelja poslodavac ocjenjuje kao osobito tešku povredu radne obveze te je tužitelju otkazao ugovor o radu temeljem članka 108. ZR.
Nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljeva povreda obveze iz radnog odnosa ne opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu, s obzirom da tužitelj nije počinio osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili da bi postojale neke druge osobito važne činjenice, radi kojih, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć.
Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da je točno da je tužitelj prekršio obveze iz radnog odnosa, kada je 19. srpnja 2012. započeo obavljati poslove svog radnog mjesta bez zaštitne opreme (radnih cipela) jer je postupao suprotno odredbi članka 77. stavak 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96 i 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09 – dalje: ZZR), članku 43. stavak 1. Pravilnika o zaštiti na radu tuženika, članku 56. stavak 3. Pravilnika o organizaciji rada i unutarnjem redu tuženika te članku 73. Kolektivnog ugovora, kao i to što je bez dozvole nadređenog rukovoditelja napustio krug radne jedinice Z. i time povrijedio odredbe članka 61. stavak 2. i 3. Pravilnika o organizaciji rada i unutarnjem redu tuženika, međutim iste povrede radne obveze nisu osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koje bi opravdale davanje izvanrednog otkaza tužitelju.
Prema odredbi članka 108. stavak 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Spomenuta zakonska odredba propisuje najteži oblik prestanka radnog odnosa (bez poštivanja otkaznog roka), jer se odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu može donijeti samo u izuzetnom slučaju kada zbog grubog kršenja obveze iz radnog odnosa, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.
Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe članka 131. stavak 3. ZR mora dokazati poslodavac.
S time u vezi, a suprotno navodima tuženika u ovom konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da nisu postojali razlozi koji bi opravdali odluku koju je tuženik donio, jer tužitelj nije počinio nešto što bi se moglo smatrati osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala izvanredni otkaz ugovora o radu i to takvu povredu da nastavak tužiteljeva radnog odnosa kod tuženika više ne bi bio moguć.
Konačno, valja imati na umu da ocjena o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa koja onemogućava nastavak radnog odnosa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja (članak 108. stavak 1. ZR), a tu ocjenu čini ovisnim o uvažavanju svih okolnosti interesa dviju ugovornih strana, a u konkretnom slučaju odluka o izvanrednom otkazivanju tužiteljevog ugovora o radu nije bila opravdana sadržajem konkretnom postupka koji je tužitelju stavljen na teret.
Okolnost što je izgubio povjerenje tužitelja kao svog radnika, a budući nije dokazao da je za to imao opravdanih razloga, u konkretnom slučaju ne vodi zaključku da već i zbog toga nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć.
Obzirom da je ZZR u članku 65. stavak 2. propisan način utvrđivanja alkoholiziranosti odnosno propisan je način utvrđivanja da li je radnik pod utjecajem alkohola i to na način da se isti obavlja alkometrom ili drugim pogodnim aparatom ili postupkom, a što poslodavac u konkretnom slučaju nije učinio, opravdan je zaključak sudova kada tu odlučnu činjenicu u ovom predmetu tj. alkoholiziranost tužitelja, poslodavac nije na nedvojben način utvrdio, pa se ne uzima kao dokazanom (članak 221.a ZPP).
Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka 108. stavak 1. ZR kada su utvrdili da otkaz ugovora o radu nije zakonit i članak 116. stavak 1. ZR kada su tuženiku naložili vraćanje tužitelja na posao.
Tužitelj kod kojeg je utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu ima pravo na naknadu izgubljene plaće u visini koju bi redovito ostvario da nije bilo nezakonitog prestanka radnog odnosa, čija je visina utvrđena provedenim vještačenjem za razdoblje od 2. kolovoza 2012. do 31. listopada 2014. Pravilno su sudovi prihvatili drugu varijantu nalaza i mišljenja vještaka glede visine izgubljene zarade, koja je izračunata sa dodacima za rad u drugoj smjeni, za rad noću i nedjeljom, na bazi prosjeka posljednja četiri mjeseca rada tužitelja kod tuženika, s obzirom da je tužitelj prije otkaza ugovora o radu imao navedene dodatke na plaću, ostvarenim radom u drugoj smjeni, radeći noću i nedjeljom. Opravdano je za pretpostaviti da bi tužitelj, da mu tuženik nije nezakonito otkazao ugovor o radu, i u utuženom razdoblju radio u smjenama, noću i nedjeljom.
U odnosu na dio presude kojom su tužitelju dosuđena materijalna davanja po osnovi regresa za godišnji odmor, božićnice, uskrsnice i jubilarne nagrade, pravilno su sudovi zaključili da tužitelju ta materijalna davanja pripadaju na temelju odredbi Kolektivnog ugovora tuženika. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno je da su u utuženom razdoblju navedena materijalna prava isplaćivana i drugim radnicima tuženika, što tuženik u reviziji niti ne osporava, pa stoga i tužitelju pripadaju navedena davanja.
Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, te je odlučeno kao u izreci.
Mirjana Magud, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.