- 1 -              Rev 2771/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2771/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević, u pravnoj stvari tužitelja P., Kompanija za spoljnotrgovinski i unutrašnji promet i financijsko posredovanje a.d. iz S., B., , kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M.&B. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-8441/13-2 od 23. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10181/08-21 od 15. svibnja 2013., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja P., Kompanija za spoljnotrgovinski i unutrašnji promet i financijsko posredovanje a.d., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10181/08-21 od 15. svibnja 2013., odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev (toč. I. izreke) koji glasi:

 

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju P. a.d. na ime naknade materijalne štete 7.500.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10. rujna 2007. do plateža, kao i nadoknaditi mu parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.“

 

Rješenjem iz toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 437.500,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-8441/13 od 23. travnja 2014., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. čl. 382. st. 1. toč. 1. i čl. 388. Zakona o parničnom postupku, navodeći kao revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tužitelju te uz naknadu troška za sastav revizije, odnosno, podredno, da ukine pobijanu presudu drugostupanjskog suda te predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tužitelj navodeći kako  je navedena povreda učinjena u postupcima pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom jer obje nižestupanjske presude imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

              Nedostatak u prvostupanjskoj presudi, prema navodima tužitelja, očituje se u tome što je u cijelosti bez razloga o odlučnim činjenicama s obzirom na to da sud u obrazloženju uopće ne navodi koje je činjenice utvrdio tijekom postupka, odnosno koja činjenica bi bila sporna, odnosno nesporna, te temeljem čega smatra da su navodi tužitelja neosnovani.

 

Nadalje, prigovara tužitelja da je bez razloga o odlučnim činjenicama i odluka drugostupanjskog suda s obzirom na to da se „(…) sud protivno odredbama čl. 338. st. 4. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP uopće nije očitovao niti o jednom istaknutom žalbenom razlogu obzirom se obrazloženje drugostupanjske presude u odnosu na meritum sastoji doslovce od dvije rečenice kojima sud samo paušalno konstatira kako je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari obzirom isti nije pravni slijednik pravne osobe o čijem je pravu vlasništva na predmetnim nekretninama odlučeno presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu posl. br. P-3631/91 od 16.04.1991.“

 

              Suprotno revizijskim tvrdnjama tužitelja u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao ni ranije u prvostupanjskoj, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer po ocjeni ovoga suda obje nižestupanjske presude imaju dostatne, razložne i neproturječne razloge i to: a) prvostupanjska presuda - o činjenicama koje je sud utvrdio  kao i razloge o tome zašto i kako ih je utvrdio; o tome koje dokaze je izvodio i kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o tužbenom zahtjevu ili prigovorima protivne strane i b) drugostupanjska presuda – o tome zašto je odlučeno odbiti žalbu kao neosnovanu, odnosno zbog čega taj sud smatra da je pravilna i zakonita prvostupanjska odluka kojom je odbijen zahtjev tužitelja.

 

Pritom, ovaj sud smatra potrebnim navesti kako tužitelj pogrešno smatra da je drugostupanjski sud kod odlučivanja o žalbi stranaka dužan obrazložiti svaki žalbeni prigovor. Pravo stranke na obrazloženu odluku o postavljenom zahtjevu  istovremeno predstavlja odnosno obvezu suda da jasnim i neproturječnim razlozima obrazloži svoju odluku. U protivnom je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Međutim, obveza obrazlaganja odluke (niti u smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, niti Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu) ne znači obvezu podrobnog odgovora na svaku tvrdnju predočenu pred sudom već pretpostavlja pravo stranke u postupku da njezini navodi budu pažljivo ispitani. Kada je riječ o drugostupanjskim odlukama kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, jer u protivnom čini povredu postupka (tako, primjerice, u presudi ovoga suda Revt 390/15-3 od 8. lipnja 2016. -  u vezi s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III/2097/2007 i U-III/2494/2008, te praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučajevima Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske).

 

U tom smislu, obrazloženje pobijane drugostupanjske odluke u kojem je otklonjena (aktivna) legitimacija tužitelja u odnosu na postavljeni zahtjev i u kojem je obrazloženo na temelju čega je sud donio takav zaključak, dostatna je za ocjenu zakonitosti te odluke. Naime, u slučaju kada se zaključak suda o (ne)osnovanosti zahtjeva, odnosno  o (ne)osnovanosti pravnog lijeka temelji na jednoj ili dvije utvrđene i za odluke relevantne činjenice, sud se nije dužan baviti drugim za odluku irelevantim činjenicama i žalbenim prigovorima (u tom smislu ovaj sud u odluci Revt 164/16-2 od 10. srpnja 2018.).

 

Stoga je, po ocjeni ovoga suda, obrazloženje prvostupanjske presude potpuno i pravilno, a obrazloženje drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi dostatno za ispitivanje zakonitosti odluke u povodu predmetne revizije, pa nisu ostvarene bitne povrede na koje tužitelj ukazuje.

 

              Nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete zbog neosnovano oduzete imovine koja se sastoji od četrdeset garažnih boksova, zapadni dio prve etaže garaže izgrađene na k.č.br. 3241/2 k.o. R., N. R., površine 1017 m2, za koje tužitelj tvrdi da su ih stekle treće osobe valjanim pravnim poslovima i postupajući s povjerenjem u javne knjige. Tužitelj potražuje naknadu štete u visini vrijednosti ove imovine prema cijenama u vrijeme podnošenja tužbe, smatrajući da mu na to pripada pravo sukladno Aneksu G Ugovora o pitanju sukcesije između država slijednica bivše SFRJ ("Narodne novine" broj 16/93 - u daljnjem tekstu: ZPUPS).

 

Iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj u dokaz svojega vlasništva dostavio (samo) nepravomoćnu presudu na temelju priznanja Okružnog privrednog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3631/91 od 16. travnja 1991., kojom je nepravomoćno utvrđeno da je RO P., O. P.-A. iz B., temeljem kupovine i isplate te dosjelošću stekao pravo vlasništva na četrdeset garažnih boksova, zapadni dio - prve etaže garaže, izgrađene na kčbr. 3241/2 k.o. R. N. R. u Z., površine cca 1017 m2.

 

Medu strankama nije bilo prijepora o tome da se poslovna jedinica P. sa sjedištem u Z., sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 40/92), organizirala i pretvorila u društveno poduzeće U. d.o.o. Međutim, iz dokaza provedenih u postupka ne proizlazi da bi sporne nekretnine (četrdeset garaža) bila unijeta u temeljni kapital tog društva tijekom pretvorbe, niti da bi treće osobe u dobroj vjeri u međuvremenu stekle vlasništvo na njima.

 

Polazeći od ovih utvrđenja sudovi zaključuju da tužitelj nema legitimaciju za predmetni zahtjev, jer nije dokazao niti pravni slijed između njega i R. P., O. P. - A. iz B., ali ni vlasništvo te pravne osobe na prijepornih četrdeset garaža. Slijedom navedenog sudovi odbijaju kao neosnovan zahtjev tužitelja zaključujući kako nema osnove za naknadu vrijednosti predmetnih nekretnina sukladno odredbi čl. 2. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije i Aneksa G tog ugovora ("Narodne novine" broj 2/04 - dalje: Aneks G), jer da nije dokazano da su nekretnine bile na dan 31. prosinca 1990. utvrđene kao tužiteljevo vlasništvo (ili vlasništvo njegovih pravnih prednika), što je preduvjet za pravnu zaštitu u smislu navedene odredbe.

 

              Protivno revizijskim navodima, pravilno je u nižestupanjskim odlukama primijenjeno materijalno pravo kada tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

              Naime, tužitelj je i po shvaćanju revizijskog suda, da bi uspio u ovome sporu za isplatu utužene naknade trebao prije svega dokazati da su nekretnine na koje se zahtjev odnosi bile njegovo vlasništvo ili da se može smatrati njihovim predmnijevanim vlasnikom. No, tijekom parnice (niti u reviziji) tužitelj ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt koji mu (ili njegovim prednicima) priznaje pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

 

Neosnovano se tužitelj poziva i na Zakon o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije i Aneks G tog ugovora.

 

Revizijski sud je u pogledu pitanja domašaja, primjene i tumačenja Aneks G zauzeo shvaćanje u brojnim odlukama (Rev-x 1069/14-2 od 4. srpnja 2017., Rev-x 110/17-3 od 31. siječnja 2018., Rev-470/08 od 28. listopada 2009. i drugima) a identično takvo stajalište zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-5808/2013 od 20. 6. 2017; U-I-1777/2003 od 17. 3. 2009.) kao i EU sud za ljudska prava (Zahtjev br. 73035/14 – Mladost Turist A.D. protiv RH).

 

Iz navedenih odluka, u bitnom, proizlazi da ugovori o pitanjima sukcesije sadrže načelna rješenja o pitanjima sukcesije u skladu s Međunarodnim pravom i sporazumom stranaka te o načinu rješavanja eventualnih sporova oko tumačenja i primjene njegovih odredbi.

 

U odredbi čl. 7. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 2/04) propisano je kako taj ugovor zajedno sa svim kasnijim ugovorima za provedbu Aneksa G tom ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država slijednica u pogledu pitanja sukcesije obuhvaćenih tim ugovorom.

 

Prema navedenoj zakonskoj odredbi za provedbu Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije za bivšu SFRJ koji se odnosi na privatnu imovinu bit će potrebno sklopiti nove ugovore koji će s Ugovorom o pitanjima sukcesije riješiti sva prava i obveze država članica.

 

Nadalje, odredbama Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske propisano je da sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba s sjedištem na teritoriju R. S. i C. G., te autonomnih pokrajina K. i V., a koje se do dana stupanja na snagu Uredbe (26. lipnja 1992.) nisu organizirale u hrvatsko društveno poduzeće, sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, postaju vlasništvo Republike Hrvatske, kojim sredstvima upravlja fond.

 

U odredbi čl. 4. Aneksa G Ugovora propisano je da će države slijednice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela, prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje poslovnih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih državnih tijela.

 

Dakle, same odredbe Aneksa G Ugovora o pitanju sukcesije govore da su u njemu navedena samo načela, a koja da bi se primijenila treba sklopiti dodatne ugovore. Prema navedenom u Aneksu G Ugovora izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država slijednica.

 

Prema članku 2. st. 1. podst. a) Aneksa G prava na pokretnu i na nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 21. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava.

 

Prema odredbi st. 3. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu je nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova. Prema navedenom nadležno upravno tijelo treba odlučiti o tome ima li tužitelj pravo na naknadu za predmetnu imovinu ili ne.

 

              Slijedom svega navedenog ovaj je sud ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti, kao neosnovanu.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.