- 1 -              Rev 771/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 771/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud, članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Goranke Barač Ručević, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. S. V., odvjetnica iz I. G., protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u I. G., 2. P. b. Z. d.d. iz Z., koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik iz Z., 3. A. Z. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica iz Z. i 4. Z. B. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-326/13 od 11. prosinca 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu, poslovni broj P-553/05 od 22. rujna 2010., u sjednici vijeća održanoj  20. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja P. V. protiv presude Županijskog suda Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-326/13 od 11. prosinca 2013, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o    j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja P. V. protiv presude Županijskog suda Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-326/13 od 11. prosinca 2013., u odnosu na troškove postupka, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu, poslovni broj P-553/05 od 22. rujna 2010. suđeno je:

 

"I. U odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku, II-tuženika P. b. Z. d.d. i III-tuženika A. Z. d.d. odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Tuženici Republika Hrvatska (za ministarstvo) zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel, Z., P. b. Z. d.d., Z., A. Z. d.d., Z., i B. Z., Z., sada na izdržavanju kazne zatvora u Okružnom pritvoru Remetinec, dužni su solidarno tužitelju V. P. iz Z., isplatiti iznos od 70.000,00 EUR-a zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u visini stope koju na deviznu štednju građana u EUR plaća P. d.d. sve to u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju P. d.d. na dan plaćanja, zatim isplatiti daljnji iznos od 44.393,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% prema čl. 277 Zakona o obveznim odnosima i čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine a od 01. siječnja 2008. godine do isplate temeljem čl. 29 Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu s uvećanjem za 5 postotnih poena, i to na iznos od 4.393,00 kuna počam od dana 6.9.2003. godine do isplate, a na iznos od 40.000,00 od 18.4.2005. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

Tuženici su dužni solidarno tužitelju isplatiti parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% prema čl. 277 Zakona o obveznim odnosima i čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine a od 01. siječnja 2008. godine do isplate temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu s uvećanjem za 5 postotnih poena od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana."

 

II. U odnosu na IV-tuženika B. Z. djelomice se kao neosnovan odbija tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 70.000,00 Eura u protuvrijednosti u domaćoj valuti prema prodajnom tečaju P. b. Z. d.d. na dan plaćanja, kao i za iznos od 40.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od 18. travnja 2005. godine do isplate.

 

III. U odnosu na IV-tuženika B. Z. odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama na taj trošak.

 

IV. Nalaže se IV-tuženiku B. Z. da tužitelju u roku od 15 dana isplati zakonske zatezne kamate na glavnicu od 70.000,00 Eura po stopi koju na deviznu štednju građana isplaćuje P. b. Z. d.d. u protuvrijednosti u domaćoj valuti prema prodajnom tečaju P. b. Z. d.d. na dan plaćanja tekućom počev od dana donošenja ove presude 22. rujna 2010. godine do isplate, kao i iznos od 4.393,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% temeljem čl. 277 Zakona o obveznim odnosima i čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine a od 01. siječnja 2008. godine temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu s uvećanjem za 5 postotnih poena, tekućom počev od 06. rujna 2003. godine do isplate.

 

V. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana I-tuženici Republici Hrvatskoj naknadi trošak postupka u iznosu od 34.140.00 kn.

 

VI. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana II-tuženiku P. b. Z. d.d. naknadi trošak postupka u iznosu od 42.014,34 kn.

 

VII. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana III-tuženiku A. Z. d.d. naknadi trošak postupka u iznosu od 9.454,00 kn."

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-326/13 od 11. prosinca 2013. suđeno je:

 

"I. Odbija se žalba tužitelja P. V. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu posl. br. P-553/05-90 od 22. rujna 2010. u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke, pod stavkom II. izreke za iznos od 40.000,00 kn te pod stavkom V., VI. i VII. izreke.

 

II. Odbija se  žalba  IV. tuženika Z. B. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod stavkom IV. izreke.

 

              III. Preinačava se  navedena presuda pod stavkom II. izreke za iznos od 70.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna i pod stavkom III. izreke i za navedeno sudi:

 

"Tuženik Z. B. dužan je tužitelju P. V. isplatiti iznos od 70.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju P. b. d.d. na dan isplate, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 55.486,12 kn sa zateznom kamatom prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od 22. rujna 2010. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu u cijelosti u odnosu da na 1. do 3. tuženike te predmet vratiti na ponovno postupanje. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tužitelj.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude (prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda) odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju tužitelj ukazuje u reviziji.

 

Nadalje, zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

Stoga ovaj sud smatra korisnim ponoviti kako je pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), odnosno (u pravilu) za prvostupanjski sud, kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP.

 

U konkretnom slučaju tužitelju raspravljanje o predmetu spora omogućeno time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni. Na okolnosti da nije prihvaćeno nešto (ili sve) od onog što je stranka u postupku predlagala  i što je time nezadovoljna, ne može se osnovano temeljiti tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi postupka. Stoga, kad je u ovom slučaju sud zaključio da je predmet spora dovoljno raspravljen i da se na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu te da nije potrebno provoditi još i dokaz grafološkim vještačenjem, nije počinjena bitna povreda postupka na koju tužitelj ukazuje.

 

U svojoj osnovi, revizijskim prigovorima koje tužitelj ističe u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takve prigovore, u smislu odredbe čl. 385. ZPP, u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno ispitivati.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja mu je nastala počinjenjem kaznenog djela (prevarom) tuženika Z. B. (dalje: četvrtotuženik), ali za koju smatra solidarno odgovornima i sve ostale tuženike, i to:

 

- da je Republika Hrvatska (dalje: prvotuženica) odgovorna "(…) zbog vlastitih propusta u organizaciji javne službe, koja odgovornost je javnopravna, a kauzalitet nije osporen (…)";

 

- da je P. b. d.d. (dalje: drugotuženica) odgovorna jer " (…) nije postupala s pažnjom dobrog stručnjaka (…) i

 

-da je A. o. d.d. (dalje: trećetuženik) odgovoran sukladno odredbi čl. 20. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti javnih bilježnika.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je sredinom lipnja 2003., u Z., tuženik Z. B., u namjeri da se okoristi, lažno se predstavljajući kao P. Č., od L. T. unajmio stan u vlasništvu njegove majke D. T. L. na adresi …;

 

- da je krajem kolovoza iste godine Z. B. objavio oglas za prodaju tog stana na koji se javio tužitelj kojemu se Z. B. prilikom razgledavanja stana lažno predstavio kao nećak vlasnice stana;

 

- da je Z. B. doveo u vezu tužitelja s nepoznatom ženskom osobom koja se predstavila kao vlasnica stana, D. T. L. pa je tužitelj, ništa ne sumnjajući, s njom 5. rujna 2003. sklopio kupoprodajni ugovor kojom prilikom joj je na ime kupoprodajne cijene isplatio 10.000,00 EUR, a preostali dio od 60.000,00 EUR uplatio je na devizni račun D. T. L. u P. b. d.d.;

 

- da je već slijedećeg dana ta ista nepoznata ženska osoba podigla uplaćeni iznos, čime je Z. B. zajedno s tom ženskom osobom stekao nepripadnu materijalnu dobit;

 

- da je zbog opisanog kaznenog djela prevare Z. B. oglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Ko-4556/2003 od 7. travnja 2004.;

 

- da je osobna iskaznica kojom se poslužila nepoznata ženska osoba u javnobilježničkom uredu (prilikom sastavljanja kupoprodajnog ugovora u formi javnobilježničkog akta) i u banci (prilikom otvaranja deviznog računa i podizanja novca) bila krivotvorena.

 

Na temelju utvrđenih činjenica, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev (u odnosu na prvo do trećetuženika) zaključivši:

 

- da ne postoji odgovornost tuženice Republike Hrvatske za rad javnih bilježnika, sukladno odredbi čl. 42. st. 2 Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09);

 

- da ne postoji odgovornost drugotuženika P. b. d.d. jer su službenici banke postupali sukladno odredbi čl. 18. st. 2. Zakona o obaveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i nisu dužni posjedovati specijalistička znanja kojima bi mogli prepoznati krivotvorinu;

 

- da ne postoji odgovornost A. Z. d.d. (trećetuženika) koji kao osiguravatelj javnog bilježnika Z. F., ne odgovora za predmetnu štetu tužitelja jer ne postoje razlozi koji bi upućivali na povredu službene dužnosti koju bi počinio javni bilježnik kao službena osoba.

 

Revizijskim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava.

 

S obzirom na to da revizijski prigovori u cjelini predstavljaju ponovljene žalbene prigovore o kojima se drugostupanjski sud vrlo razložno i detaljno izjasnio, to ovaj sud u svemu ostalom u cijelosti prihvaća razloge drugostupanjske presude , pa se tužitelj (umjesto ponavljanja razloga u ovom obrazloženju) upućuje na razloge drugostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP dano je ovlaštenje ovome sudu da se u slučaju kada odbija reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja, pozove na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske odluke. U tom je slučaju dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti i odluku na koju se poziva (čl. 396.a st. 2. ZPP).

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-326/13 od 11. prosinca 2013.

 

Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u presudi na temelju odredbe čl. 393. u vezi čl. 396.a ZPP.

 

Međutim, s obzirom na da se revizijom osporava i zahtjeva ukidanje i odluke o troškovima parnice, ovdje u odnosu na taj dio revizije (protiv odluke o troškovima postupka) treba navesti rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja  u dijelu protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.