- 1 -              Rev-x 1239/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1239/2015-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i  Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik u S., protiv I-tuženika C. o. d.d. Z., Filijala S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica R. G., diplomirana pravnica kod I-tuženika i II-tuženika P. d.o.o. S., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici dr. sc. D. P. i K. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu j.t.d. u S., radi naknade štete, odlučujući o revizijama I- i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1128/15 od 16. srpnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-24/13 od 26. ožujka 2015., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaćaju se revizije I-tuženika i II-tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1128/15 od 16. srpnja 2015. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-24/13 od 26. ožujka 2015. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Dužni su tuženik pod 1 i tuženik pod 2 u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno isplatiti tužitelju iz osnove izmakle dobiti zbog nemogućnosti bavljenja dopunskom sportskom djelatnošću održavanja mečeva u borilačkim sportovima kunsku protuvrijednost iznosa od 67.359,86,00 EUR-a prema prodajnom tečaju HNB-a važećem na dan isplate, sve zajedno s kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 20.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1988. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 10.225,83 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 20.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1989. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 10.225,83 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 20.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1990. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 10.225,83 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 20.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1991. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 10.225,83 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 40.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1992. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 10.225,83 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 40.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1993. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 10.225,83 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

s time da kamate na navedene iznosu teku od dospijeća pa do 31. prosinca 2005.god. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u odnosnoj valuti, položene po viđenju, od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007.god. zakonske zatezne kamate po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. god. pa do isplate po stopi prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu 5 postotnih poena.

II. Dužan je tuženik pod 2 u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iz osnove izmakle dobiti zbog nemogućnosti bavljenja dopunskom sportskom djelatnošću održavanja mečeva u borilačkim sportovima preostali iznos štete u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 116.705,11 EUR-a prema prodajnom tečaju HNB-a važećem na dan isplate, sve zajedno s kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 28.255,46 DEM počev od 1. siječnja 1993. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 14.446,78 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 40.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1994. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 20.451,66 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 40.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1995. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 20.451,66 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 40.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1996. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 20.451,66 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 40.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1997. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 20.451,66 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

-na iznos od 40.000,00 DEM počev od 1. siječnja 1998. g. pa do 28. veljače 2002.g., a potom na iznos od 20.451,66 EUR-a, a od 1. ožujka 2002.g. pa sve do isplate,

s time da kamate na navedene iznosu teku od dospijeća pa do 31. prosinca 2005.god. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u odnosnoj valuti, položene po viđenju, od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007.god. zakonske zatezne kamate po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. god. pa do isplate po stopi prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu 5 postotnih poena.

Dužni su tuženici pod 1 i 2, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno tužitelju naknaditi troškove parbenog postupka u iznosu od 525.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima, primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila  zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu 5 postotnih poena, a koje teku od 26. ožujka 2015.god. pa do isplate.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbijaju se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Px-24/13 od 26. ožujka 2015.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja I-tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka I-tuženiku.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio i II-tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih u postupku pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud uvaži reviziju i preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužitelj u odgovoru na revizije predlaže revizije I-tuženika i II-tuženika odbiti kao neosnovane.

 

Revizije I-tuženika i II-tuženika su osnovane.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na navode I-tuženika da je u postupku pred drugostupanjskim sudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika valja navesti da donošenjem pobijane presude drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer drugostupanjska presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete u obliku izgubljene zarade zbog nemogućnosti bavljenja dopunskom sportskom djelatnošću održavanja mečeva u kick boksu koju tužitelj trpi kao posljedicu prometne nezgode koja se dogodila 24. rujna 1986.

 

U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno pitanje da li bi tužitelj, da kojim slučajem nije bilo štetnog događaja, bio u mogućnosti i nakon listopada 1986., odnosno u utuženom razdoblju uspješno se baviti kick boksom te ostvarivati zaradu održavanjem boks mečeva i ostvarivati uspjehe u tom sportu, uz redoviti posao s punim radnim vremenom i obiteljske obveze, a sukladno tome ostvaruje li tužitelj pravo na naknadu izgubljene koristi i u kojoj visini.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće činjenice, a navedena činjenična utvrđenja prihvatio je kao pravilna i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj doživio prometnu nezgodu 24. rujna 1986. koju je skrivio M. I., vozač autobusa II-tuženika, osiguranog kod I-tuženika te da je za štetu iz predmetnog događaja utvrđena odgovornost tuženika,

 

- da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja u predmetu broj IP-160/89 od 16. svibnja 1996. tužitelju dosuđena, između ostalih i naknada materijalne štete s naslova redovnog rada od 1. listopada 1986. do 1. travnja 1996. te renta po istoj osnovi od 1. travnja 1996. nadalje, obzirom da je utvrđeno da bi tužitelj bio primljen u radni odnos u Brodogradilište S. u svojstvu inženjera pomorsko-strojarskog smjera te da bi ostvarivao zaradu po osnovi rada da nije bilo predmetne prometne nezgode,

 

- da je u ovom postupku tužitelju presudom od 19. prosinca 2000. tužitelju dosuđen iznos od 10.000,00 DEM s pripadajućom zateznom kamatom s naslova izmakle dobiti zbog nemogućnosti bavljenja dopunskom sportskom djelatnošću i to iz razloga jer je tužitelj zbog posljedica prometne nezgode propustio ostvariti zaradu u navedenom iznosu u već ranije dogovorenom susretu kao izazivač europskog prvaka u T. u listopadu 1986.,

 

- da se tužitelj sredinom 80-tih godina natjecao 2-3 puta godišnje u profesionalnim mečevima u kick boksu te da je prema iskazima svjedoka B. C. i M. G.-Č. u to vrijeme kick boks bio poluprofesionalan sport, a zarade sportaša da su bile znatno niže nego u današnje vrijeme kao i da je vrhunski kick boksač po jednom meču mogao zaraditi oko 10.000,00 DEM, a već krajem 1980-godina da se zarada povećala po meču na 100.000,00 DEM-200.000,00 DEM, s time da bi kick boksač imao godišnje tri do četiri profesionalna nastupa, a kako se zarađeni iznos dijelio na tri dijela između boksača, menadžera i trenera, to da je boksač mogao ostvariti prihod od borbi u razdoblju od 1987. do 1990. godine između 20.000,00 DEM-33.000,00 DEM,

 

- da iz iskaza svjedoka B. C., sportskog kolege tužitelja, proizlazi da je svjedok bio zaposlen kao izbacivač u disco klubovima u noćnim satima, nakon čega je jedno vrijeme bio zaposlen u jednoj firmi gdje su mu određeno vrijeme dopuštali odlaziti na treninge koji su se odvijali dva do tri puta dnevno po dva do tri sata, ali kako se više nije mogao baviti sportom i paralelno raditi, posvetio se isključivo profesionalnom kick boksu te je prema njegovim navodima nemoguće biti vrhunski profesionalac i uz to se baviti nekom drugom profesijom,

 

- da iz iskaza svjedoka M. G.-Č. proizlazi da je kroz cijelu svoju karijeru u borilačkim sportovima bio zaposlen u tvrtki C. T. u marketingu te da je trebalo trenirati dva puta dnevno kako bi se postigli dobri rezultati, s time da su dnevni treninzi trajali 4-5 sati, a svjedok je svoje treninge obavljao u dva termina dnevno, jutarnji trening od 05-07 sati, a popodnevni u slobodno vrijeme,

 

- da je svjedok M. J., koji se aktivno bavio sportom i bio višestruki prvak Republike Hrvatske i viceprvak bivše SFRJ, iskazao da je bio zaposlenik Brodogradilišta S. za vrijeme aktivnog bavljenja sportom te da je imao i mogao koristiti beneficije glede radnog vremena, međutim, da ih nije koristio zbog specifičnosti sporta kojim se bavio, ali da mu je poznato da su neki drugi zaposlenici u Brodogradilištu, kao pok. V. R., poznati vrhunski plivač, tražili i dobivali od Brodogradilišta S. slobodne dane za natjecanja i treninge te da je takav odnos Brodogradilišta Split prema sportašima i zaposlenicima bio uobičajen,

 

- da je svjedok M. F., vrhunski sportaš jedriličar kroz razdoblje od deset godina, od 1970.-1980., naveo da je mogao i koristio beneficije u Brodogradilištu S. pri bavljenju sportom i to u vidu korištenja redovitog godišnjeg odmora, jednog mjeseca plaćenog godišnjeg odmora temeljem Statuta sportskog saveza bivše države te jednog mjeseca neplaćenog godišnjeg odmora koji je odobravao tadašnji radnički savjet Brodogradilišta S. u slučaju održavanja većih sportskih natjecanja,

 

- da je svjedok I. Č., koji se bavio kick boksom, iskazao da je postigao vrhunske rezultate u sportu kojim se bavio, bio je prvak Europe i svijeta te da je glede odnosa sa Brodogradilištem S. prema njemu kao sportašu uvijek imao povlastice vezano za dobivanje slobodnih dana potrebnih za bavljenje sportom kao i da je prije održavanja europskih i svjetskih prvenstava i drugih većih natjecanja dobivao 15-20 slobodnih dana radi  priprema,

 

- da je svjedok I. Z., trener u karate klubu S. i trener tužitelja, naveo da je kroz cijelo vrijeme bavljenja trenerskim poslom radio u E. i da je u toj tvrtki dobivao slobodne dane ili plaćeni dopust kada mu je trebalo za odlazak na različita  natjecanja,

 

- da je svjedok D. R., saslušan ne kao sportaš već kao inženjer u Brodogradilištu S., iskazao da, iako se nije aktivno bavio sportom, bilo mu je poznato da je u Brodogradilištu S. bilo zaposlenih sportaša koji su imali i koristili beneficije u vidu izlazaka s posla za vrijeme radnog vremena radi bavljenja treninzima i natjecanjima,

 

- da je tužitelj, saslušan kao parnična stranka, naveo da se nakon predmetne prometne nezgode oženio, brak je trajao godinu i pol dana te je za vrijeme trajanja braka rođeno dijete o kojem se tužitelj skrbi cijelo vrijeme kao i brak i obitelj ne bi negativno djelovali na njegovu profesionalnu sportsku karijeru već naprotiv, kao oženjen i obiteljski čovjek bio bi kompletnija osoba, zadovoljniji i s više motivacije za treninge i postizanje sportskih uspjeha,

 

- da je potraživanje tužitelja prema I-tuženiku ograničeno preostalom svotom limita osiguranja,

 

- da I-tuženik tužitelju prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-434/07 isplaćuje mjesečnu rentu u iznosu od 4.424,46 kuna te da je limit osiguranja I-tuženika na dan 1. ožujka 2014. iznosio 571.764,38 kuna, dok je na dan zaključenja glavne rasprave 1. veljače 2015. (umanjeno za ukupno 12 mjesečno dospjelih iznosa rente od 1. ožujka 2014. do 1. veljače 2015.) iznosio 518.670,86 kuna, a što prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan zaključenja glavne rasprave prema tečaju 7,70 kuna za jedan Euro predstavlja protuvrijednost iznosa od 67.359,86 Eura.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev i dosudio tužitelju zatraženi iznos ocjenjujući da bi se tužitelj uz redovno zaposlenje s punim radnim vremenom mogao poluprofesionalno, odnosno profesionalno baviti kick boksom, obavljati treninge, nastupati na natjecanjima i postizati vrhunske rezultate, obzirom da bi u Brodogradilištu S., u kojem je tužitelj trebao raditi da nije doživio prometnu nezgodu, imali razumijevanja za potrebe njegovih treninga i nastupa na mečevima (odobravanjem korištenja slobodnih dana, a i ta tvrtka bila je poznata kao sponzor i podupiratelj raznih sportaša, pa i onih koji nisu bili zaposleni u toj tvrtki te sportskih klubova).

 

Naime, navedeno da potvrđuju iskazi svjedoka vrhunskih sportaša koji su također bili zaposleni u Brodogradilištu S. i to M. J., I. Č. i M. F. te M. G.-Č. koji je cijelo vrijeme svoje sportske karijere kick boksača bio zaposlen i radio na poslovima marketinga u tvornici C.

 

Kako je Brodogradilište S. svojim zaposlenicima koji su se bavili sportom u periodu od sredine 1980-ih do sredine 1990-ih godina, tijekom radnog odnosa izlazilo u susret na način da bi im se dopuštao povremeni izostanak s posla radi održavanja priprema za sportska natjecanja te za vrijeme samih natjecanja, sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj imao mogućnosti da uz rad trenira, sudjeluje u natjecanjima i postiže rezultate, pa i vrhunske u sportu kojim se bavio te da priskrbi određena novčana sredstva, s time da sklapanje braka i zasnivanje obitelji ne bi negativno djelovalo na tužiteljevu mogućnost da se uz bračne i obiteljske obveze i uz redoviti posao profesionalno bavi sportom.

 

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja, uzimajući u obzir iskaze svjedoka B. C. i M. G. Č., sportskih kolega tužitelja, o visini zarade boksača u utuženom periodu, ocjenjuje da su iznosi koje je tužitelj zatražio (kako u razdoblju od 1987. do 1990. u visini od 20.000,00 DEM godišnje tako i u razdoblju od 1991. do 1997., kada se ta zarada zbog popularizacije sporta znatno povećala, u iznosu od 40.000,00 DEM godišnje) osnovani, obzirom da su zatraženi iznosi s naslova izgubljene zarade znatno manji od onih koje su zaradili sportaši podjednake tužiteljeve vrijednosti.

 

Imajući na umu da je potraživanje tužitelja prema I-tuženiku ograničeno preostalom svotom limita osiguranja u visini od 67.359,86 Eura, to je sud prvog stupnja naložio I- i II-tuženiku solidarno isplatiti tužitelju iznos od 67.359,86 Eura (131.744,54 DEM) u kunskoj protuvrijednosti (za razdoblje od 1987. do 1992.), dok je preostali dio iznosa pretrpljene štete s naslova izmakle dobiti zbog nemogućnosti bavljenja dopunskom sportskom djelatnošću u iznosu od 116.705,11 Eura (228.255,46 DEM) u kunskoj protuvrijednosti (za razdoblje od 1992. do 1997.), sud naložio platiti II-tuženiku prema kojem tužiteljevo potraživanje nije ograničeno limitom osiguranja.

 

U odnosu na prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, kojeg su istaknuli tuženici, sud ocjenjuje prigovor neosnovanim imajući na umu da je šteta počinjena kaznenim djelom (za koje je pravomoćno osuđen vozač II-tuženika), a kako je za kazneno djelo (teško djelo protiv sigurnosti javnih prometa) propisan dulji rok zastare (10 godina) u smislu odredbe čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO), to zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona, a to je u ovom slučaju 24. rujna 1996. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 12. listopada 1992., to je podnesena unutar zastarnog roka, zbog čega da nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja prema tuženicima.

 

Sud drugog stupnja povodom žalbi tuženika u cijelosti je potvrdio presudu suda prvog stupnja prihvaćajući pri tome zaključak prvostupanjskog suda da bi se tužitelj uz redovno zaposlenje s punim radnim vremenom mogao poluprofesionalno odnosno profesionalno baviti kick boksom i ostvarivati zaradu.

 

Drugostupanjski sud prihvaća kao valjanu ocjenu prvostupanjskog suda da bi u Brodogradilištu S. imali razumijevanja za potrebe tužiteljevih treninga i nastupa jer je utemeljena na iskazima svjedoka vrhunskih sportaša koji su bili zaposleni u toj tvrtki, M. J., I. Č. i M. F. te M. G.-Č. koji je cijelo vrijeme svoje sportske karijere kick boksača bio zaposlen i radio na poslovima marketinga u tvornici „C.“ kao i dio iskaza svjedoka B. C. (da je u početku svoje karijere boksača radio kod poslodavca koji mu je dopuštao da odlazi na treninge, a kasnije se posvetio isključivo profesionalnom sportu), dok dio iskaza navedenog svjedoka u kojem je naveo da je nemoguće biti vrhunski sportaš i baviti se nekom drugom profesijom, sud ocjenjuje suprotan iskazima svih drugih saslušanih svjedoka.

 

Stoga drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda da je tužitelj u spornom razdoblju mogao uz redoviti posao baviti se vrhunskim sportom te ostvarivati zaradu kao i da je na pravilan način utvrđena visina zarade koju bi tužitelj ostvario baveći se kick boksom u utuženom razdoblju da nije bilo štetnog događaja.

 

Osnovano tuženici ukazuju na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zaključak nižestupanjskih sudova da bi tužitelj u spornom razdoblju, da nije bilo predmetnog štetnog događaja, bio u mogućnosti uz redoviti posao i obiteljske obveze, baviti se poluprofesionalno odnosno profesionalno kick boksom te ostvarivati zaradu s naslova natjecanja i održavanja mečeva, za sada, ne može prihvatiti ovaj sud.

 

Naime, prema odredbi čl. 189. st. 1. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, dok prema st. 3. istog članka pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

Izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku korist koja bi prema redovitom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim.

 

Sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke-da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redoviti tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila (tako i ovaj sud u odluci broj Rev-113/14-2 od 28. veljače 2018.).

 

 

Dakle, da bi oštećenik mogao zahtijevati određenu izmaklu korist, a koja je spriječena štetnikovom radnjom, potrebno je da oštećenik dokaže, osim da korist nije ostvarena i osnovu po kojoj bi bila ostvarena, da bi po redovitom tijeku stvari, dakle, uz veliki stupanj izvjesnosti odnosno s velikom izvjesnošću, ta korist bila ostvarena da nije bilo štetnikove radnje odnosno propuštanja.

 

Zaključak nižestupanjskih sudova da bi tužitelj da nije bilo štetnog događaja, bio u mogućnosti, uz redoviti posao i obiteljske obveze, baviti se poluprofesionalno i profesionalno kick boksom i ostvarivati zaradu, dakle, da bi ostvario određenu imovinsku korist nije utemeljen na ispunjenju navedene pretpostavke.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova nisu cijenjene okolnosti koje se odnose na zahtjevnost tužiteljeva redovnog posla odnosno kakav bi bio očekivani angažman tužitelja na radnom mjestu, kojeg bi on obavljao da nije bilo štetnog događaja te  u kojoj mjeri bi njegove radne obveze dopuštale bilo kakvu odsutnost s posla radi priprema i sudjelovanja na natjecanjima u borilačkom sportu kakav je kick boks, broj međunarodnih  natjecanja na kojima bi tužitelj mogao sudjelovati godišnje te visinu zarade koju bi mogao ostvariti sudjelujući na tim natjecanjima, imajući pri tome na umu i okolnosti koje se odnose na starosnu dob tužitelja i njegovu zdravstvenu sposobnost bavljenja borilačkim sportom u utuženom razdoblju. Pri tome je potrebno uzeti u obzir i činjenicu da je krajem 1980.- i početkom 1990.-tih godina (u kojem razdoblju tužitelj traži izgubljenu zaradu) došlo do velikih društvenih i socio-ekonomskih promjena uzrokovanih promjenom društvenog uređenja kao i da je riječ o specifičnom razdoblju u predratno i ratno vrijeme kada je bilo teško očekivati razumijevanje poslodavaca za odsutnost radnika s radnog mjesta radi potreba bavljenja sportom.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom donošenja odluke o zahtjevu tužitelja nisu cijenjene sve navedene okolnosti te s tim u vezi da li bi po redovitom tijeku stvari, da nije bilo štetnog događaja, s velikim stupnjem vjerojatnosti odnosno izvjesnosti u tužiteljevu imovinu ušla određena imovinska korist, a koju nije ostvario zbog tuženikove štetne radnje, a s tim u vezi i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja kojeg su istaknuli i I-tuženik i II-tuženik, to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti revizije tuženika, ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

S tim u vezi ukinuta je i odluka o troškovima postupka te je ostavljeno da se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.