- 1 -              Rev-x 911/2015-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 911/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika Općine N., zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici u Č., protiv tuženika – protutužitelja 1. N. P., N., OIB: ..., kao nasljednice R. P., N., 2. M. M., N., i 3. D. P., N., svih zastupanih po punomoćniku G. R., odvjetniku u Č., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika – protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gžx-19/2015-2 od 16. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-711/13-106 od 22. prosinca 2014., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tuženika – protutužitelja kao neosnovana.

 

              Trošak odgovora na reviziju tužiteljici – protutuženici se ne dosuđuje.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja kojim su tražili isplatu iznosa od 1,251.305,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 1999. do isplate. Ujedno je tuženicima – protutužiteljima naloženo tužitelju – protutuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 282.029,58 kn u roku 15 dana.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika – protutužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnose tuženici – protutužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatila žalba i preinačila prvostupanjska presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti. Predlažu podredno da se prihvati revizija i nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traže i troškove revizije.

 

              Budući da je prvotuženik – protutužitelj R. P. preminuo ..., a nakon donošenja drugostupanjske presude i podnošenja revizije, parnični je postupak preuzela njegova supruga kao nasljednica N. P. na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Čakovcu broj O-1538/18-7 od 20. prosinca 2018.

 

              Na reviziju tuženika – protutužitelja tužitelj kao protutuženik je odgovorio smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije, a tuženike kao protutužitelje obveže na naknadu parničnog troška odgovora na reviziju tužitelju – protutuženiku.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskog razloga.

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ovo stoga jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja, zbog čega se ona može ispitati.

 

              I materijalno pravo je u postupku pravilno primijenjeno kada je protutužbeni zahtjev nađen neosnovanim, zbog čega je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je protutužbeni zahtjev odbijen.

 

              Naime, u ovom postupku tuženici kao protutužitelji traže isplatu svojih ulaganja u objekt tužitelja - protutuženika, jer su na temelju sklopljenog ugovora o zakupu s tužiteljem adaptirali objekt tužitelja, koristili ga, ali je zakupni odnos prestao zbog više sile, budući da je došlo do požara 15. rujna 1999., nakon čega se zakupni odnos nije nastavio jer je bilo potrebno objekt ponovno adaptirati i urediti, na što tužitelj – protutuženik nije pristao.

 

              Tuženici kao protutužitelji smatraju da imaju pravo na povrat svih svojih ulaganja u adaptaciju objekta tužitelja – protutuženika izvršenu prije požara, a zbog toga što je zakupni odnos prestao ranije, pa priznavajući da je objekt uništen u požaru za koji nijedna strana ne snosi krivnju, ipak smatraju tužitelja – protutuženika odgovornim za nastalu štetu tuženicima – protutužiteljima jer im tužitelj – protutuženik nije htio omogućiti ni o njihovom trošku sanaciju poslovnih prostorija izgradnjom poslovnih prostorija na način kakve su one bile prije požara.

 

              Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da nakon što je predmet zakupa propao zbog požara, u smislu da se više ne može upotrebljavati u svrhu za koju je bio zaključen zakupni odnos 1993., da tužitelj – protutuženik nije bio dužan pristati na zahtjeve tuženika – protutužitelja da ponovno saniraju njegov uništeni objekt.

 

              Prema tome, tužitelj - protutuženik ne snosi odgovornost za propast stvari tj. predmeta zakupa jer između stranaka i nije sporno da je do propasti došlo na način za koji ne odgovara ni zakupodavac ni zakupnik, zbog čega tuženici – protutužitelji nemaju pravo na naknadu nastale im štete u onoj visini koja predstavlja visinu njihovih ulaganja u zakupljeni objekt nakon sklapanja ugovora o zakupu, a do prestanka zakupnog odnosa uslijed požara, a sve pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 - dalje: ZOO), jer tužitelj – protutuženik nije prouzročio štetu tuženiku – protutužitelju.

 

              Pravilan je utoliko zaključak nižestupanjskih sudova da bi tuženici – protutužitelji imali pravo na naknadu onih ulaganja tuženika – protutužitelja u nekretninu tužitelja – protutuženika, a koja nisu uništena u požaru, te na naknadu onog iznosa za koliko je povećana vrijednost nekretnine tužitelja – protutuženika zbog tih ulaganja, a vodeći računa o amortizaciji i činjenici da su tuženici – protutužitelji određeno vrijeme do požara (od 1993. do 1999.) koristili nekretninu tužitelja – protutuženika, a za koju nisu plaćali zakupninu jer je ona bila obračunata kroz iznos njihovih ulaganja.

 

              Pravilan je stoga zaključak da tuženici – protutužitelji nemaju pravo na naknadu za sva svoja ulaganja, nego samo na naknadu iznosa koji odgovaraju visini povećane vrijednosti nekretnine tužitelja – protutuženika, a sve sukladno odredbi iz čl. 210. st. 3. ZOO.

 

              Provedenim dokazima u postupku, posebno vještačenjima i to kako vještakinje Đ. D. koja je knjigovodstveno-financijske struke, ove se okolnosti nisu mogle utvrditi jer je ona govorila o financijskim vrijednostima, a ne o građevinskim, što je potvrdio i vještak D. M. u svojem nalazu i mišljenju, a čiji nalaz i mišljenje tuženici – protutužitelji, iako se radilo o građevinskom vještačenju, isto tako nisu prihvaćali. Nije se moglo utvrditi ništa od onoga odlučnog za ovo presuđenje po protutužbenom zahtjevu, osim što se utvrdila vrijednost ulaganja u cijeli objekt u visini od 1,004.668,00 tadašnjih DEM, i na temelju tog, iznos zakupnine koja bi se tuženicima – protutužiteljima obračunavala kroz vrijeme od 23 godine počam od sklapanja ugovora o zakupu 1. lipnja 1993. da zakup nije prestao zbog požara 15. rujna 1999. (vještak D. B.).

 

              Stranke u postupku nisu željele provedbu građevinskog vještačenja na okolnosti odlučne za ovo presuđenje, a posebno tuženici – protutužitelji na kojima leži teret dokaza njihovih tvrdnji da imaju pravo na isplatu zatraženog iznosa s osnove ulaganja i nakon što je stvar zakupa propala uslijed požara, tj. više sile.

 

              Slijedom navedenog sud je bio ovlašten odlučiti o postavljenom protutužbenom zahtjevu primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP. Navedenom odredbom zakona propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

              Prvostupanjski sud je zato primjenom pravila o teretu dokazivanja, a jer tuženici – protutužitelji nisu dokazali odlučne činjenice da bi se osnovanost protutužbenog zahtjeva mogla ocijeniti, pravilno postupio kada je odbio njihov protutužbeni zahtjev, a utoliko je i drugostupanjski sud pravilno odbio žalbu tuženika – protutužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

              Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju jer tuženici – protutužitelji uglavnom ponavljaju sve one navode koje su isticali i tijekom postupka, pa i u žalbenom postupku, što su sve sudovi prilikom donošenja svojih odluka, posebno pobijane odluke, cijenili i imali u vidu.

 

              Valjalo je zato reviziju tuženika – protutužitelja odbiti kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

              Trošak odgovora na reviziju tužitelju – protutuženiku nije dosuđen jer podnošenje odgovora nije bilo neophodno, a sve sukladno odredbi iz čl. 166. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.