- 1 -              Rev 646/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 646/2015-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Z. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Z. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. Z. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj Gž-1532/13-2 od 11. studenog 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Benkovcu broj P-137/2011-23 od 22. ožujka 2013., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zadru, broj Gž-1532/13-2 od 11. studenog 2014. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Utvrđuje se da je tužitelj D. Z. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnina oznake k.č.br. 2313 površine 1032 m2, k.č.br. 2340 površine 68 m2, k.č.br. 2344 površine 1045 m2, k.č.br. 2346 površine 4163 m2, k.č.br. 2776 površine 1597 m2, k.č.br. 2799 površine 5281 m2, k.č.br. 2800 površine 1292 m2, k.č.br. 2805/1 dio, površine 27 m2 i k.č.br 2883/1 površine 255 upisanih u katastarski posjedovni list br. 535 k.o. B.

 

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.800,00 kuna.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-137/2011 od 22. ožujka 2013. godine i sudi na način da se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, a koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj D. Z. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnina oznake k.č.br. 2313 površine 1032 m2, k.č.br. 2340 površine 68 m2, k.č.br. 2344 površine 1045 m2, k.č.br. 2346 površine 4163 m2, k.č.br. 2776 površine 1597 m2, k.č.br. 2799 površine 5281 m2, k.č.br. 2800 površine 1292 m2, k.č.br. 2805/1 dio, površine 27 m2 i k.č.br. 2883/1 površine 255 m2, upisanih u katastarski posjedovni list br. 535 k.o. B."

 

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.150,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev radi naknade parničnog troška odbija kao neosnovana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i vratiti predmet drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da stranke u izvanrednoj reviziji trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnina oznake k.č.br. 2313 površine 1032 m2, k.č.br. 2340 površine 68 m2, k.č.br. 2344 površine 1045 m2, k.č.br. 2346 površine 4163 m2, k.č.br. 2776 površine 1597 m2, k.č.br. 2799 površine 5281 m2, k.č.br. 2800 površine 1292 m2, k.č.br. 2805/1 dio, površine 27 m2 i k.č.br. 2883/1 površine 255 m2, upisanih u katastarski posjedovni list br. 535 k.o. B.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tuženik sa svojom majkom, sada pokojnom J. Z., sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju 8. svibnja 1989., na temelju kojeg je po njezinoj smrti stekao vlasništvo nekretnina, uključujući i izvanknjižno vlasništvo nekretnina koju su predmetom postupka označeno prema novim izmjerama k.č.br. 2313, k.č.br. 2340 površine 68 m2, k.č.br. 2344 površine 1045 m2, k.č.br. 2346 površine 4163 m2, k.č.br. 2776 površine 1597 m2, k.č.br. 2799 površine 5281 m2, k.č.br. 2800 površine 1292 m2, k.č.br. 2805/1 dio, površine 27 m2 i k.č.br. 2883/1 površine 255 m2,

 

- da je pred Općinskim sudom u Benkovcu 1993., povodom prijedloga tuženika, otvoren ostavinski postupak iza pok. J. Z. pod poslovnim brojem O-9/93, u kojem postupku je kao ostavinska imovina raspoređen osobni automobil, s time da je tužitelj u tom postupku bio zastupan po punomoćniku M. Z., koji je u njegovo ime dao nasljedničku izjavu da svoj zakonski nasljedni dio ustupa tuženiku,

 

- da je 1996. proveden postupak radi raspravljanja naknadno pronađene imovine navedene ostaviteljice i to nekretnina upisanih u zk. ul. 55, 346, 608 i 658, sve k.o. B., u kojem postupku je tužitelja zastupao punomoćnik J. Š., odvjetnik u Z., koji je u njegovo ime dao nasljedničku izjavu da se odriče nasljedstva,

 

- da je tužitelj u nazočnosti odvjetnice A. N., u B., dao 7. svibnja 1995. izjavu, kojom se odriče cjelokupne svoje pokretne i nepokretne imovine koje je on zemljišnoknjižni i izvan knjižni vlasnik u korist tuženika brata B. Z.,

 

- da je tužitelj u nazočnosti odvjetnice A. N., u B., potpisao punomoć od 17. svibnja 1995., kojom ovlašćuje tuženika da ga zastupa u svim vrstama postupka pred sudom te tijelima uprave u Republici Hrvatskoj, kao i da u njegovo ime i za njegov račun, a radi zaštitite njegovih prava i interesa može poduzimati sve pravne radnje pred pravosudnim tijelima RH, raspolagati njegovom imovinom, davati nekretnine u zakup, prodavati i slično, koja punomoć je prenosiva na odvjetnika kojeg njegov punomoćnik izabere po svom izboru.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da izjava tužitelja od 7. svibnja 1995. nije dana u svrhu provedbe ostavinskog postupka, niti radi odricanja imovine, već radi zaštite imovine tužitelja, odnosno da je njegova volja bila izdavanjem punomoći 17. svibnja 1995. ovlastiti tuženika da štiti njegovu imovinu u B. nakon oslobođenja, a ne u svrhe ostavinskog postupka. Pored toga, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije izdao punomoć odvjetniku Š. za zastupanje u ostavinskom postupku koji se vodio 1996. pred Općinskim sudom u Benkovcu, niti ga je ovlastio da se odrekne nasljedstva u njegovo ime, zbog čega rješenje broj O-56/96 od 18. travnja 1996. prema tužitelju ne proizvodi pravne učinke. Konačno prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan ocijenivši da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju valjan u smislu odredbe čl. 122. st. 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 - dalje: ZN) slijedom čega je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva sukladno čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje: ZOVO).

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. točku 3. ZPP, i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pritom, drugačije od prvostupanjskog suda, zaključuje da izjava od 7. svibnja 1995. po svom sadržaju predstavlja nasljedničku izjavu u smislu odredbe čl. 139. st. 1. ZN, kojom tužitelj ustupa svoj nasljedni dio u korist tuženika, te da je tužitelj potpisao punomoć danu odvjetniku J. Š., koji ga je zastupao u ostavinskom postupku, zbog čega je ostavinsko rješenje valjano i proizvodi pravne učinke i prema tužitelju.

 

U izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude tužitelj je postavio sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Da li se nasljednik, za vrijeme važenja Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov. 52/71, 47/78), mogao zakonito odreći svog nasljedstva pismenom izjavom na kojoj njegovoj potpis nije ovjeren?,

 

2. Da li rješenje o nasljeđivanju, u kojem je specificirana ostavinska imovina i kojim je ta ostavinska imovina raspoređena na jednog od nasljednika, veže stranke i u odnosu na imovinu koja nije bila specificirana u rješenju o nasljeđivanju?“

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja revident se pozvao na odluke Vrhovnog suda Hrvatske broj Rev-1248/62 od 31. listopada 1962. i Rev-2154/60 od 8. prosinca 1960.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije vijeće je ocijenilo da je revizija dopuštena u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje koje je ujedno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odredbom čl. 221. st. 2. ZN propisano je da potpis na izjavi o primanju nasljedstva ili o odricanju od nasljedstva koja je pismeno podnesena sudu, kao i potpis na punomoći, moraju biti ovjereni.

 

U konkretnom predmetu drugostupanjski sud zaključuje da se izjavom o odricanju od nasljedstva ima smatrati izjava tužitelja od 7. svibnja 1995., kojom se on odriče cjelokupne svoje pokretne i nepokretne imovine koje je on zemljišnoknjižni i izvan knjižni vlasnik u korist tuženika. Isto tako drugostupanjski sud zaključuje da je punomoć izdana odvjetniku J. Š. potpisana od strane tužitelja, koji ga je zastupao u ostavinskom postupku, i koji se u njegovo ime odrekao nasljedstva u korist tuženika.

 

Međutim, drugostupanjski sud ispušta iz vida gore citiranu odredbu, prema kojoj je pretpostavka valjanosti izjave o odricanju od nasljedstva, kada se daje u pisanoj formi ili putem punomoćnika u ostavinskom postupku, da na takvoj izjavi, kao i na danoj punomoći, potpis davatelja mora biti ovjeren.

 

Budući da u konkretnom slučaju, a imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova iz kojih ne proizlazi da je potpis tuženika na izjavi od 7. svibnja 1995., odnosno na punomoći danoj odvjetniku za zastupanje u ostavinskom postupku, ovjeren, navedene isprave nemaju formu propisanu čl. 221. st. 2. ZN, stoga se ne može prihvatiti zaključak drugostupanjskog suda da je na temelju navedenih isprava došlo do odricanja od nasljedstva.

 

Zbog navedenog je revizija tužitelja prihvaćena u odnosu na prvo pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji pa je na temelju odredbe čl. 394. st. 4. ZPP odlučeno kao izreci ovog rješenja.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v. r.