Broj: Gž-1587/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                        Županijski sud u Slavonskom Brodu, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda IRENE DIKANOVIĆ TERZIĆ kao predsjednice vijeća, te ZDRAVKA ŠKALABRIN kao suca izvjestitelja i predsjednika suda ZLATKA MIRKOVIĆ kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz S. B., zastupani po Zajedničkom odvjetničkom uredu M. B. i K. B. iz S. B., protiv tuženika Grada S. B., zastupan po punomoćniku L. K., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 15. lipnja 2012. godine, broj P-1678/11-11., u sjednici vijeća održanoj dana 31. siječnja 2014. godine,

p r e s u d i o   j e

                        I. O d b i j a       se žalba tužitelja D. G. kao neosnovana i     p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 15. lipnja 2012. godine, broj P-1678/11-11,

                        II. O d b i j a   se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe i zahtjev tuženika Grada S. B. za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

                        Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 11694 k.o. S. B., kč.br. 1239/160 gradilište u ulici F. C. sa 236 m2 , te na južnom dijelu u površini od 250 m2 nekretnine upisane u z.k. ul. broj 11773 k.o. S. B., kč.br. 1239/170 oranica A. M. K. od 380 m2 , na jugozapadnom dijelu nekretnine u površini od 100 m2 kč.br. 1239/171 oranica A. M. K. ukupne površine 369 m2 , upisane u z.k. ul. broj 11773 k.o. S. B. i jugozapadnom dijelu u površini od 300 m2 dijela kč.br. 1239/151 oranica A. M. K. ukupne površine 435 m2 , upisane u z.k. ul. broj 11773 k.o. S. B., što je tuženik dužan priznati, dozvoliti cijepanje nekretnina i izdati tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja na navedenoj nekretnini koju će u protivnom zamijeniti presuda.

                        Istom presudom tužitelju je naloženo da tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 kn.

                        Protiv presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili preinači i tužbeni zahtjev usvoji. Traži trošak sastava žalbe.

                        U odgovoru na žalbu tuženik predlaže da se žalba odbije. Traži trošak odgovora na žalbu.

                        Žalba nije osnovana.

                        Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 – dalje: ZPP), na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema čl. 365. st . 2. ZPP-a.

                        Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio pobijanu presudu. Izvedeni su svi važni dokazi za donošenje odluke u ovom predmetu, koji su pravilno ocijenjeni.

                        Opravdano je odbijen dokazni prijedlog tužitelja da se izvrši identifikacija čestica po geodetskom vještaku i odredi očevid radi utvrđenja izgrađenosti čestica, jer su izvedenim dokazima utvrđene sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

                        Navodima žalbe nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

                        Stoga je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg je izjavljena žalba.

                        Tužitelj u ovoj parnici traži da se utvrdi vlasnikom nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 11694 k.o. S. B. i z.k. ul. broj 11773 k.o. S. B., pobliže označenih u izreci presude, a vlasništvo je stekao dosjelošću i građenjem.

                        Provedenim dokazima je utvrđeno da su roditelji tužitelja J. i M. G. došli na predmetne nekretnine 1969. godine, a 1970. godine su na njima izgradili kuću, štalu i pušnicu. Roditelji tužitelja su ušli u posjed zemljišta bez valjane pravne osnove, a kuću i pomoćne zgrade su izgradili bez građevinske dozvole. Na ovim nekretninama je u zemljišnoj knjizi uknjižen kao vlasnik tuženik.

                        Iz iskaza svjedoka M. G. proizlazi da je njezin suprug odmah čim su došli na sporno zemljište, a i kasnije u više navrata, tražio od Grada (ranije općina S. B.) da se nekretnine prepišu na njega, ali su njegovi zahtjevi uvijek bili odbijeni. To proizlazi i iz iskaza tužitelja.

                        Da se otac tužitelja obraćao tuženiku radi rješavanja prava vlasništva na spornim nekretninama i da je odbijen sa svojim zahtjevima proizlazi i iz Zaključka poglavarstva Grada S. B. od 26. srpnja 1996. i 15. listopada 2002. godine, Dopisa Upravnog odjela Grada S. B. od 1. srpnja 2002. godine, Dopisa Upravnog odjela Grada S. B. od 25. svibnja 2012. godine, a Rješenjem ministarstva od 31. listopada 2011. godine tužitelju je naređeno uklanjanje stambene i gospodarske zgrade (staje).

                        Za donošenje odluke u ovom predmetu mjerodavno pravo su odredbe čl. 380. st . 2. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 – dalje: ZOV) u vezi čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92, 77/92 – dalje: ZOVO) i paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), obzirom da su roditelji tužitelja stupili u posjed zemljišta 1969. godine, a kuću i gospodarske zgrade izgradili 1970. godine.

                        Prema čl. 28. st . 2. i 4. ZOVO savjesni i zakonit posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću pretekom 10 godina, a samo savjesni posjednik protekom 20 godina.

                        Posjed spornih nekretnina tužitelja i njegovih prednika nije zakonit jer se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi za stjecanje prava vlasništva.

                        Savjestan (pošten) posjed postoji kada posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (čl. 72. st . 2. ZOVO), dakle kada posjednik opravdano vjeruje da je stvar pribavio od vlasnika. Savjesnost posjeda mora postojati čitavo vrijeme dosjelosti, a časom nastupa nesavjesnosti prekida se dosjedanje.

                        Roditelji tužitelja, a ni tužitelj, nisu savjesni posjednici spornih nekretnina jer su znali da zemljište koje su uzeli u posjed nije njihovo, na što ukazuje činjenica su u više navrata od općine S. B. i kasnije G. S. B. tražili da im se prizna pravo vlasništva na zemljištu – da se stanje legalizira, ali si ti zahtjevi uvijek bili odbijeni.

                        Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je da posjed bude barem savjestan. Ako posjed nije savjestan na njemu se ne može steći pravo vlasništva dosjelošću bez obzira na trajanje posjeda.

                        Kako posjed tužitelja i njegovih prednika nije savjestan na spornom zemljištu tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću.

                        Prema paragrafu 418. OGZ ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta.

                        Gotovo istovjetna odredba sadržana je u čl. 25. st . 1. ZOVO.

                        Budući tužitelj, odnosno njegovi roditelji, nisu bili pošteni graditelji jer su znali da grade na tuđem zemljištu, a čemu se tuženik protivio i čak naredio rušenje izgrađenih objekata, prednici tužitelja, odnosno tužitelj nisu mogli steći pravo vlasništva građenjem na spornim nekretninama.

                        Prednici tužitelja i tužitelj nisu mogli steći pravo vlasništva građenjem na spornim nekretninama ni prema odredbi čl. 153. ZOV, na koju se tužitelj poziva u žalbi, jer nisu bili pošteni graditelji.

                        Budući tužitelj nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću ni građenje, a što su pravni osnovi tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

                        Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st . 1. ZPP-a. 

                        Stoga je žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno čl. 368. st . 1. ZPP-a.

                        Tužitelj je odbijen s zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe jer sa njom nije uspio, a tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice, sukladno čl. 166. st . 1. u vezi čl. 154. st . 1. i čl. 155. st . 1. ZPP-a.                      

                        Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Slavonskom Brodu, 31. siječnja 2014. godine