- 1 -              Revr 103/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 103/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. H. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda L. M. i V. M. sa sjedištem u U., protiv tuženika H. (H.) d.o.o. K., OIB: …, kao pravni sljednik H. d.o.o. N., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva I. i C. sa sjedištem u P., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika A. Z. d.d. kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji stranaka protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R - 786/2016-4 od 11. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Bujama - Buie broj Pr - 8/2015-47 od 16. rujna 2016., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

1. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Prihvaća se revizija tužitelja, pa se u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja po osnovu popravljanja štete, te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, ukida drugostupanjska i prvostupanjska presuda i u ovom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja i tuženik obvezan isplatiti tužitelju 54.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 28. lipnja 2011. do isplate (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). U više traženom zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan (izreka pod t. II. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka, svaka stranka i umješač snose svoj trošak (izreka pod t. III. prvostupanjske presude).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja, tuženika, te umješača na strani tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je pod t. I. izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za iznos od 30.525,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, u t. II. izreke, i odbijajućem dijelu iz t. III. izreke u odnosu na tuženika i umješača na strani tuženika. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena je odluka o parničnom trošku iz t. III. izreke na način da je tuženik obvezan naknaditi tužitelju iznos od 12.137,80 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 16. rujna 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. Odbijen je zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj i tuženik. Tužitelj drugostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i to u dijelu kojim nije prihvaćen njegov tužbeni zahtjev, te u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te u ovom dijelu preinači pobijanu presudu shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženik revizijom iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) drugostupanjsku presudu pobija u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja. Predlaže da se presuda preinači shodno navodima iznijetim u reviziji.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika je nedopuštena, dok je revizija tužitelja dopuštena i osnovana.

 

S obzirom na reviziju tuženika treba reći da prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: - ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te – ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392.b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

 

Tuženik se u reviziji poziva da su nižestupanjske odluke donijete uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te iznosi razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok pritom određeno ne naznačuje pravno pitanje zbog kojeg je podnio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. S druge strane, shodno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose. Tako ovaj sud povodom revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pobijanu presudu izvan u reviziji određeno naznačenog pitanja. Kada bi se revizijskim navodima tuženika i mogao pridati značaj određeno postavljenog pravnog pitanja, još uvijek revizija tuženika nije dopuštena, jer ista ne sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da bi određeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema daljnjim revizijskim navodima tuženika koji se odnose na troškove parničnog postupka treba reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbi čl. 392.b st. 1. i 2. ZPP-a revizija tuženika odbačena kao nedopuštena.

 

Povodom revizije tužitelja pobijana presuda ispitana je u okvirima odredbi čl. 392.a ZPP-a (samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za popravljanje štete koju trpi posljedicom ozljede na radu iz štetnog događaja od 20. prosinca 2010.

 

U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da je tužitelj kao radnik tuženika 20. prosinca 2010. pretrpio ozljedu na radu, - da je tužitelj ozlijeđen obavljajući poslove svog radnog mjesta vozača kamiona – dempera za koje je bio i osposobljen za rad na siguran način, - da je s trenutkom ozljede tužitelj obavljao transport mineralne sirovine kamionom – demperom s nivoa treće etaže, kada je u međuvremenu obilazio i pregledavao demper i kada se u trenutku nailaska drugog utovarnog dempera poskliznuo na zaleđenoj šljunčanoj površini, te nogama dospio pod zadnje gume nailazećeg dempera.

 

Cijeneći da je šteta tužitelju nastupila u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću, nižestupanjski sudovi su prihvatili odgovornost tuženika za nastalu štetu temeljem odredbi članka 103. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09), te utvrdili doprinos tužitelja nastanku štete u omjeru od 25% u skladu s odredbom čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) oslobodivši u tom dijelu tuženika odgovornosti za nastalu štetu. Pritom su kod ocjene doprinosa tužitelja nižestupanjski sudovi imali u vidu da je tužitelj s trenutkom nezgode postupao nepažljivo, jer je usprkos zaleđenom tlu po kojem se kretao i činjenici prolaska drugog teretnog vozila dempera u neposrednoj blizini, upravo u trenutku prolaska tog dempera se odlučio vratiti u svoj kamion prolazeći preblizu nailazećem demperu, kada se poskliznuo i kada ga je zahvatio kotač tog nailazećeg dempera.

 

Međutim, riječ je o ozljedi na radu koja se dogodila 20. prosinca 2010., pa se odgovornost tuženika sagledava prema posebnom pravnom uređenju Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09, u daljnjem tekstu: ZZR). Prema odredbi čl. 15. ZZR-a, poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu (stavak 1.), a iznimno poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (stavak 2.).

 

U primjeni ove odredbe ovaj sud izrazio je shvaćanje (Revr – 794/16 – 2 od 30. svibnja 2017.) da navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opće obveznopravne propise specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kada naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kada ne sadrže cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi radom, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz članka 1067. ZOO-a.

 

Međutim, do odgovarajuće primjene općih propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu dolazi samo u dijelu kojim to nije drukčije regulirano posebnim pravnim uređenjem ZZR-a. Kako je to prethodno navedeno, odredbom čl. 15. st. 2. ZZR-a posebno je uređeno da se poslodavac iznimno može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Upravo u smislu ovog posebnog pravnog uređenja treba cijeniti okolnosti iznijete tijekom postupka: - da je do ozljeđivanja tužitelja došlo tijekom odvijanja redovitog procesa rada, - da su zbog prethodnih padalina snijega, niskih temperatura i zaleđene podloge s trenutkom nastanka nezgode bili neprikladni uvjeti rada, - da su radnici tuženika zbog tih uvjeta obavijestili poslovođu (D.), ali i o činjenicama da demperi proklizavaju, te da tužitelju blokira kočnica dempera (dakle, upozorili su tuženika na opasnost rada u takvim uvjetima), dok je poslovođa tuženika inzistirao da se u navedenim prilikama nastavi s radom, a što su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili učiniti.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava navedene odlučne okolnosti u ovoj pravnoj stvari ostale su nepotpuno utvrđene pa ne postoje uvjeti za preinačenje nižestupanjskih presuda (čl. 395. st. 2. ZPP-a). Zbog navedenog je reviziju tužitelja trebalo prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pri čemu će se odlučiti i o troškovima parničnog postupka. U nastavku postupka prvostupanjski sud će raspraviti sva sporna pitanja ukazana ovim rješenjem, a zatim će donijeti novu presudu.

 

S obzirom da je ovaj sud ukinuo nižestupanjske presude, o troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.