- 1 -              U-zpz 2/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 2/2017-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja B. B., vlasnika ugostiteljskog obrta „C. G.“, O., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u O. društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., protiv tuženika Ministarstva, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak iz Z., radi koncesijske naknade, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-124/2016-4 od 2. veljače 2017. pravomoćne presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI-179/15-8 od 17. listopada 2016., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Upravnog suda u Rijeci broj UsI-179/15-8 od 17. listopada 2016. poništeno je rješenje tuženika Klasa: UP/II-471-02/13-01/676, Urbroj: 513-04/14-2 od 28. studenoga 2014. i rješenje Ministarstva financija, Uprave za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, Klasa: UP/I-042-01/13-01/39, Urbroj: 513-08-04-01-13-1 od 29. svibnja 2013. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.

 

Rješenjem Ministarstva financija Klasa: UP/I-042-01/13-01/39, Urbroj: 513-08-04-01-13-1 od 29. svibnja 2013. tužitelju je utvrđena obveza naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 29. studenoga 2012., i to obveza za stalni dio naknade za koncesiju i zatezne kamate zbog nepravovremene uplate stalnog dijela naknade za koncesiju obračunate od dana dospijeća, te obveza za promjenjivi dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru i kamate zbog nepravovremene uplate promjenjivog dijela naknade za koncesiju obračunate od dana dospijeća obveze; za 2009. godinu 87.818,88 kn, za 2010. godinu 79.568,05 kn, za 2011. godinu 74.046,62 kn te za 2012. godinu 66.658,16 kn, odnosno ukupno 308.091,71 kn. Istim rješenjem naloženo je tužitelju platiti tako utvrđenu obvezu, a ujedno mu je naloženo da sam obračuna daljnje kamate na iznose predmetnih obveza do dana uplate i iste uplati u korist proračuna Grada Opatije, te da nakon uplate provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

 

Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/13-01/676, Urbroj: 513-04/14-2 od 28. studenoga 2014. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana.

 

Protiv presude Upravnog suda u Rijeci kojom su navedena rješenja poništena, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud prihvati zahtjev te preinači pobijanu presudu Upravnog suda u Rijeci.

 

Tužitelj nije dostavio odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

 

Prema odredbi čl. 78. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZUS) zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama, pri čemu ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti na inicijativu stranke u upravnom sporu, ali i po službenoj dužnosti. U smislu odredbe čl. 78. st. 1. ZUS stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona predložiti Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

 

U smislu odredbe čl. 78. st. 6. ZUS pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

Predmet spora kod upravnih tijela je naplata koncesijske naknade za korištenje ugostiteljskog objekta na pomorskom dobru u O.

 

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 29. studenoga 2012. za obavljanje ugostiteljske djelatnosti koristio prostor luke (Lučke kapetanije) ukupne površine 135,88 m2, u gradu Opatiji,

- da u navedenom razdoblju tužitelj nije imao sklopljen ugovor o koncesiji za korištenje pomorskog dobra,

- da je tuženik proveo financijski nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesije na pomorskom dobru za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 29. studenoga 2012.,

- da je prvostupanjskim rješenjem upravnog tijela tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade za koncesiju na pomorskom dobru kao i kamate zbog nepravodobne uplate naknade za koncesiju za sporno razdoblje.

 

Upravni sud u Rijeci u pobijanoj presudi zauzima pravno shvaćanje da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, pa kako tužitelj u spornom razdoblju nije imao sklopljen ugovor o koncesiji tuženik mu za to razdoblje nije mogao naložiti plaćanje koncesijske naknade.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća takvo pravno shvaćanje jer je čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 – dalje: ZPDML) propisano da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Nadalje, odredbom čl. 16. ZPDML propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Također je navedenom odredbom ZPDML određeno da opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra se uređuju odlukom ili ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ZPDML i propisa donesenih na temelju ZPDML. Odredbom čl. 25. ZPDML propisano je da se na osnovi odluke o koncesiji sklapa ugovor o koncesiji između davatelja koncesije i ovlaštenika te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja ovlaštenika koncesije.

 

Prema odredbi čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj 125/08) ugovor o koncesiji sastavlja se u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabrani najpovoljniji ponuditelj, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji. Člankom 28. st. 1. Zakona o koncesiji propisano je da je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

 

Stoga nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji i nije moguće primijeniti odredbu čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13). Takvo pravno shvaćanje ovaj sud je izrazio u svojim ranijim odlukama, primjerice U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020. i U-zpz 9/2019-5 od 11. veljače 2020.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbiti kao neosnovan temeljem odredbe čl. 78. st. 8. ZUS i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.