Broj: Pž-3249/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. d.d. u stečaju, R., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., protiv tuženika GRAD R., R., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u R., radi utvrđenja vlasništva i predaje stvari, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-307/07-52 od 2. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2014.

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-307/07-52 od 2. ožujka 2009.

Obrazloženje

           Pobijanom presudom, u točki I. njezine izreke, odbijen je u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da je tužitelj stekao građenjem vlasništvo jedne polovine dijela zemljišta i zgrade upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci kao k.č.br. … iz zk.ul. … k.o. T.-S. (u naravi prvi i drugi kat zgrade u R.,), slijedom čega je tuženik dužan tužitelju predati u posjed prvi i drugi kat zgrade u R. ulici označene kao broj …, površine ukupne oko 296 m2 , koji su izgrađeni nad tuženikovim prizemnim objektom upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci kao k.č. br. … iz zk. ul. … k.o. T.-S., na način da otvori prolaze na prvom i drugom katu između prostorija nalazećih se nad označenom česticom i hodnika i prostorija na prvom i drugom katu zgrade u R. ulici broj … upisanoj u zemljišnim knjigama kao č.č. br. … i … iz zk. ul. … iste k.o. kao vlasništvo tužitelja, te zatvori novoizgrađeni vertikalni prolaz između prizemlja i prvog i drugog kata, u roku od 30 dana pod prijetnjom ovrhe". Točkom II. izreke navedene presude određeno je da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 129.442,00 kn u roku od osam dana.

           Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je utvrdio da je G. P. R. (u daljnjem tekstu: G. R.) valjano steklo pravo raspolaganja spornom nekretninom dogradnjom na nekretnini u društvenom vlasništvu, ali tužitelj nije dokazao pravni slijed iza tog poduzeća niti uslijed statusnih promjena, a niti neprekinuti niz stjecanja raspolaganjem pravnim poslom. Stoga, neovisno o činjenici da je sporna nekretnina ušla u tužiteljev temeljni kapital u postupku pretvorbe, kao i činjenici da se u konkretnom slučaju tuženik ne može pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige, sud je utvrdio da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva pretvorbom prava korištenja, upravljanja i raspolaganja u smislu odredbe čl. 364. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01; u daljnjem tekstu: ZV). Zbog toga je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje prava vlasništva. Kako je, dakle, utvrdio da tužitelj nije niti zemljišnoknjižni niti predmnjevani vlasnik, to je sud utvrdio i da nema pravo niti na vlasnički zahtjev za predaju stvari u smislu odredaba čl. 162. i 166. ZV-a, zbog čega je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se zahtijeva predaja sporne nekretnine i uspostava ranijeg posjedovnog stanja. Odluku o trošku sud je donio na temelju odredaba iz čl. 154. st . 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 17/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst; dalje: ZPP).

           Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi u bitnome navodi: da je tuženik bez pravne osnove ušao u posjed sporne nekretnine, a da sud nije postavio pitanje kad i kako je tuženik ušao u taj posjed; da je tužitelj zbog određenih okolnosti bio u nepovoljnoj situaciji što se tiče prikupljanja dokaza u vezi s predmetom ovog spora; da je postojala politička odluka da se dio radnika i dio imovine G. R. (ali bez da je to vidljivo u sudskom registru) pripoji tužitelju (pa tako iskazuje i svjedok G.); da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci ukazao na nužnost provedbe dokaza koji se odnose na ugovore o prijenosu nekretnine označene kao k.č.br. … iz z.k.ul. … k.o. T.-S. kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci, a kako bi se utvrdilo da li su tim ugovorima Z. P. i I. te pravni prednik prvotuženika, disponirali i spornom nekretninom; da je sud pogrešno zaključio kako predmetna građevina ne predstavlja tužiteljevu imovinu jer je u postupku pretvorbe utvrđeno da je sporna nekretnina imovina tužitelja prije stečaja te je procijenjena i ušla je u njegov društveni kapital. Stoga da sud pobijanom presudom zapravo negira valjanost pretvorbe tužiteljevog statusnopravnog prednika prije stečaja. Ističe da je tijekom postupka dokazao da je upravljao, koristio i raspolagao spornom nekretninom, da ju je vlastitim sredstvima izgradio, da su to radili radnici G. K. sa vlastitom opremom te da je izgrađeno odnosno dovršeno ono što je započelo poduzeće G. R., a osim toga, da je kontinuirano koristio spornu nekretninu sve do 1999/2000. te pri tome plaćao sva davanja kao njezin korisnik. Konačno, pobija odluku o troškovima postupka navodeći da se tuženik djelomično naplatio ovrhom nakon pravomoćnosti prijašnje presude.

Žalba nije osnovana.

           Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st . 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

           Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva stečenog građenjem 1961. i predaju u posjed nekretnine pobliže označene u izreci pobijane presude.  

           Uvidom u spis proizlazi da je u ovom predmetu ranije donesena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1769/03 od 13. studenoga 2003. (list 48. do 52. spisa) potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Pž-698/04 od 30. kolovoza 2005. (list 60. do 63. spisa), a kojom je bio odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev upravljen na vraćanje u posjed predmetne nekretnine. Međutim, povodom tužiteljeve revizije rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-150/06-2 od 31. listopada 2006. (list 73. do 75. spisa) obje te presude su ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

           Vrhovni sud Republike Hrvatske je pritom utvrdio da je stjecanje vlasništva građenjem bilo moguće i 1961. godine na temelju odredaba Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (Sl. list SFRJ br. 16 i 48/59) koje propisuju da onaj koji je dao sredstva za izgradnju stječe pravo raspolaganja na tako izgrađenom posebnom dijelu zgrade (čl. 32. st . 2.), kao i trajno pravo korištenja idealnog dijela zemljišta na kojem se zgrada nalazi (čl. 6.), a vlasnik tako stečenog posebnog dijela zgrade ima pravo taj dio otuđiti, dati u zakup (čl. 9.), dakle, ima vlasnička prava koja prelaze i na pravne sljednike (čl. 34.). Nadalje, kako je odredbom čl. 372. st . 2. ZV-a propisano stjecanje prava vlasništva nadogradnjom, dogradnjom i prigradnjom nekretnine koje je izvršeno do stupanja na snagu tog Zakona na temelju valjanog odobrenja nadležne vlasti i o svom trošku, dana je uputa da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi jesu li se ispunile navedene pretpostavke, odnosno, da li je tužitelj ili njegov pravni prednik imao valjano odobrenje nadležne vlasti za nadogradnju i da li je tu nadogradnju izvršio o svom trošku. 

           Stoga je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku trebao utvrditi odlučne činjenice, a tužitelj dokazati:

           1. da je dao sredstva za dogradnju odnosno da je dogradnju izvršio o svom trošku te da je za to imao valjano odobrenje nadležne vlasti, ili, da je pravni sljednik osobe koja je ispunjavala te uvjete odnosno koja je imala odobrenje nadležne vlasti za dogradnju i koja je dogradnju izvršila o svom trošku,

            2. da je sporna nekretnina, konkretno drugi i treći kat zgrade sagrađene na k.č. br. … upisane u zk. ul. … k.o. T.-S., unesena u društveni kapital tužitelja u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, budući da se propisi o pretvorbi ranijih prava na društvenom vlasništvu u pravo vlasništva primjenjuju samo u tom slučaju, a kako je to propisano odredbom čl. 390. ZV-a. 

           Navedene pretpostavke morale su biti kumulativno ispunjene kako bi se moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu u konkretnom slučaju, a iz spisa proizlazi da one nisu ispunjene.

           U odnosu na prvu pretpostavku, prvostupanjski sud je uvidom u građevinsku dozvolu izdanu od Narodnog odbora Općine S., Odjel za komunalne poslove broj … od 26. listopada 1961. (list 81. i 82. spisa), ovjerenu presliku rješenja o odobrenju Idejnog projekta "Nadogradnja …" Narodnog odbora K. R. broj … od 24. studenoga 1960. (list 83. i 84. spisa) te list 1. do 3. Projekta (list 85. – 88. spisa), utvrdio da je G. R. kao investitoru odobrena nadogradnja na nekretnini koja je predmet ovog spora pa da je stoga G. R. posjedovalo valjano odobrenje nadležne vlasti za dogradnju. Nadalje, a što se tiče građenja o svom trošku, iz iste građevinske dozvole prvostupanjski sud je utvrdio da je gradnju kao investitor vršilo G. R. o svom trošku, a što potvrđuju i iskazi svjedoka M. G. i R. H. koji su u skladu s građevinskom dozvolom i projektnom dokumentacijom. Stoga je utvrđeno da je G. R., a ne tužitelj, steklo pravo raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu u odnosu na dograđeni dio budući da je posjedovalo odobrenje nadležnog tijela vlasti (građevnu dozvolu) te je dogradnju financiralo svojim sredstvima.

           U odnosu na pitanje pravnog sljedništva iza osobe koja je posjedovala odobrenje nadležnog tijela vlasti i dogradnju financirala svojim sredstvima, iz spisa proizlazi da tužitelj tijekom postupka nije sporio da nije univerzalni pravni sljednik G. R., već je tvrdio da je pravni sljednik G. R. bilo G. J. uslijed statusne promjene pripajanja (što je i prvostupanjski sud utvrdio uvidom u rješenje o odobrenju pripajanja broj … Narodnog odbora Općine R. od 29. lipnja 1962. - list 91. spisa te uvidom u prijavu pripajanja tadašnjem registru Okružnog privrednog suda Rijeka poslovni broj Fi-600/62-1 od 21. srpnja 1962. - list 92. spisa, a tako su iskazali i svjedoci M. G. i R. H.), a da je G. J., nakon što mu je pripojeno G. R., prenijelo na tužitelja dio imovine bivšeg G. R. s pripadajućim pravima i obvezama, između ostalog i spornu upravnu zgradu s investicijama u toku za koje je postojala građevinska dozvola. Takve tužiteljeve navode prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim jer je uvidom u Ugovor od 18. srpnja 1963. (list 96. spisa) utvrdio da je tim ugovorom G. J. prenio na G. K. pravo korištenja i upravljanja nekretninama upisanim u zk.ul. … i … k.o. dok se nekretnina koja je predmet ovog spora nalazi u k.o. T.-S. zk.ul. … odnosno …(izvatci iz zemljišnih knjiga - list 4. i 33.-38. spisa), a iz čega je zaključio da tim ugovorom nije preneseno pravo korištenja upravljanja i raspolaganja spornom pa da tužitelj nije dokazao da je do sukcesije došlo temeljem pravnog posla. Osim toga, tužitelj je pravno sljedništvo iza G. R. dokazivao i Ugovorom od 28. kolovoza 1962. (list 122. spisa) zaključenim između Z. P.. i T.S.Z. i G. K., a kojim ugovorom je tadašnji vlasnik zemljišta Z. P.. i T.S.Z. dala G. K. to zemljište na besplatno korištenje u svrhu izgradnje poslovne zgrade odnosno proširenja svojih poslovnih prostorija dok se G. K. obvezao u prizemlju poslovne zgrade izgraditi skladište Z. P. bez prava na naknadu, te je pritom dogovoreno da Z. P. upravlja dijelom zgrade u prizemlju koje čini skladište, a da ostalim dijelom zgrade upravlja G. K. koji se u tom ugovoru označava kao pravni sljednik bivšeg G. R.. U odnosu na taj ugovor, prvostupanjski sud je također utvrdio da se ne radi o spornoj čestici k.č.br. ... i objektu sagrađenom na toj čestici, ali da sve i da je tome tako (na što ukazuju iskazi svjedoka koji su opisivali upravo takav dogovor između G.K. i tadašnjeg vlasnika zemljišta), da se iz tog ugovora može jedino zaključiti da je tadašnji korisnik zemljišta smatrao tužitelja pravnim sljednikom G.R. i da je bio suglasan s njegovim posjedovanjem drugog i trećeg kata zgrade pa da je tužitelj bio savjesni posjednik, što nije dokaz o njegovom pravnom sljedništvu i nije relevantno za stjecanje prava raspolaganja dogradnjom. Stoga je utvrđeno da tužitelj nije dokazao niti univerzalno niti singularno pravno sljedništvo u odnosu na G.R. odnosno da nije dokazao neprekinuti niz stjecanja prava korištenja, raspolaganja i upravljanja nadograđenim objektom.

           Takvo utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da nije ispunjena prva pretpostavka o kojoj ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva ovaj sud u cijelosti prihvaća jer nije proturječno sadržaju isprava u spisu i zapisnika o iskazima danim u postupku.

           U odnosu na drugu pretpostavku, prvostupanjski je sud utvrdio da je sporna nekretnina procijenjena u vrijednost tužiteljevog društvenog kapitala prilikom pretvorbe, a što je utvrđeno uvidom u rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa UP…. Ur. br. … od 3. prosinca 1997. (list 8. do 10. spisa) iz kojeg proizlazi da je u postupku pretvorbe procijenjena upravna zgrada i to stari i novi dio, te uvidom u vještački nalaz u vezi procjene objekta upravne zgrade tužitelja iz travnja 1994. (list 203. do 210. spisa) iz kojeg proizlazi da je procijenjen stari i novi dio, s time da je stari dio izgrađen 1900., a novi 1961. te mu je bruto površina 313,54 m2 . Da je tome tako, prvostupanjski sud je utvrdio i iz iskaza svjedoka R. H..

            Međutim, predmet ovog spora je nekretnina upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci pod k.č. br. ..., z.k.ul. …., k.o. T.-S., u naravi prvi i drugi kat zgrade u R., (konačno specificirani tužbeni zahtjev - list 108. spisa)

           Uvidom u rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (list 8. do 10. spisa), ne proizlazi da je tim rješenjem obuhvaćena predmetna nekretnina, već proizlazi da je u vrijednost društvenog kapitala tužiteljevog prednika procijenjena nekretnina upisana kao k.č. br. …, z.k.ul. ..., k.o. T., koja se nalazi u R. na adresi …(T.), a tužitelj nije u spis dostavio nikakve dokaze da bi se radilo o istoj nekretnini iz tužbenog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je sporna nekretnina procijenjena u vrijednost tužiteljevog društvenog kapitala prilikom pretvorbe. Kako, dakle, tužitelj nije dokazao da je sporna nekretnina procijenjena u vrijednost njegovo društvenog kapitala, to je tužbeni zahtjev u svakom slučaju valjalo odbiti neovisno od činjenice da tužitelj nije dokazao pravno sljedništvo iza G.R..

           Naime, prema odredbi čl. 360. st . 1. ZV-a pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava vlasništvo one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, a koja stvar je podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. istog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu tog Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu tog Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

           No odredbom čl. 390. st . 1. ZV-a propisano je da se odredbe čl. 360. do 365. tog Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

           Također, prema odredbi čl. 390.a ZV-a trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su, po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga i prema toj zakonskoj odredbi trgovačko društvo koje je pravni sljednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnikom nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je dakle nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.

           Imajući u vidu sve navedeno, kao i pravno shvaćanje revizijskog suda o pravilnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev, pravilno je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

Isto tako, zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st . 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a). Što se tiče žalbenih navoda da je tuženik troškove djelomično naplatio ovrhom nakon pravomoćnosti prijašnje presude, valja kazati da to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka gdje se gleda da li su dosuđeni troškovi bili potrebni za vođenje parnice i da li je njihova visina pravilno odmjerena, već može biti od utjecaja u eventualnom novom ovršnom postupku ako bi tuženik u tom postupku opet tražio prisilnu naplatu troškova koje je već naplatio od tužitelja. 

           Slijedom svega navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a nisu utvrđene niti povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe iz čl. 368. st . 2. ZPP-a.

U Zagrebu 4. veljače 2014.