Broj: Rev-x 1173/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja N. P., II-tužiteljice J. J. i III-tužiteljice M. M. S., svi iz Australije, svi zastupani po punomoćniku N. D., odvjetniku u Š., protiv I-tužene H. P. iz Š., II-tužene S. K. iz Š., obje zastupane po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. iz Š., III-tuženika D. K. iz Š., i IV-tužene V. B. rođ. L. pok. M. iz Š., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž x-20/2013-2 od 6. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku broj P-3148/12 od 21. prosinca 2012., u sjednici održanoj 11. veljače 2014.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja protiv pobijane presude odbija se kao neosnovana.

Revizija tužitelja protiv rješenja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Šibeniku broj P-3148/12 od 21. prosinca 2012. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su oni suvlasnici svaki za po 1/3 dijela nekretnina upisanih u K.O. S.: čest. zem. 761 zemlja zvana „P.“, čest. zem. 762/1 i 761 zvana „D. L.“, čest. zem. 739/1 zvana „G. L.“, čest. zem. 484/2 i 484/11 zvana „D. g.“, čest. zem. 553/3 i 553/4 zvana „D. d.“ i čest. zgr. 256 kuća u S. i naloženo tužiteljima solidarno isplatiti tuženicima ad.1. i 2. iznos 1.562,50 kn na ime parničnih troškova, utvrđeno da je povučena tužba u odnosu na čest. zem. 569/3 zvana „L.“ i čest. zem. 584/2 i 557/2 zvana „D. k. b.“, K.O. S., ukinuta privremena osiguranja određena rješenjem tog suda broj P-529/88 od 12. studenoga 1998. zabranom otuđenja određeno navedenih nekretnina u K.O. S., te je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku po pravomoćnosti tog rješenja izvršiti upis brisanja te privremene mjere na nekretninama iz tog rješenja.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž x-20/2013-2 od 6. kolovoza 2013. potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.

Protiv drugostupanjske odluke tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno određeno pravno pitanje smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda, te rješenje o ukidanju privremene mjere i upisa njegovog brisanja u zemljišnim knjigama općinskog suda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija protiv pobijane presude nije osnovana, dok revizija protiv pobijanog rješenja nije dopuštena.

Osporavajući zakonitost pobijane presude i rješenja tužitelji podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) tzv. izvanrednu reviziju, očito smatrajući da zbog u tužbi označene vrijednosti predmeta spora u iznosu 4.500.000,00 dinara u ovoj pravnoj stvari ne bi bila dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, tzv. redovna revizija, a koja je sada dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 25. ožujka 1988.

U to vrijeme je, a prema noveliranoj odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a („Službeni list SFRJ“, broj: 74/87) revizija bila dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude je prelazila iznos tadašnjih 800.000,00 dinara.

Kako su tužitelji vrijednost predmeta ovog spora u tužbi označili u iznosu tadašnjih 4.500.000,00 dinara, ima se smatrati da su tada njihova legitimna očekivanja bila da će u ovoj pravnoj stvari i dalje ostvarivati pravo na reviziju, neovisno o dužini trajanja ovog spora i bez obzira na u međuvremenu zakonske izmjene vrijednosti predmeta spora kao kriterija za dopuštenost podnošenja revizije. Zato se ima smatrati da tužitelji i dalje u ovoj pravnoj stvari su zadržali pravo na podnošenje revizije (tzv. redovne revizije) bez obzira što vrijednost predmeta spora označena u tužbi ne zadovoljava vrijednosni minimum za dopuštenost revizije u smislu sadašnje odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. Zato bez obzira što su tužitelji podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a ista se ima smatrati revizijom iz stavka 1. toč. 1. tog članka Zakona.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama u razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući zakonitost pobijane presude i baš ukazivanjem na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 7. ZPP-a, a držeći da sudovi nisu izveli sve po tužiteljima predložene dokaze na okolnost njihovih tužbenih navoda, sadržajno se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome međutim tužitelji gube iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj je propisano da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i  brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pa kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, a iz kojih ne proizlazi da bi sporne nekretnine bile kupljene novcem tužitelja i za njihov račun u vrijeme kada je već bila prestala suvlasnička zajednica prednika stranaka, već naprotiv da su predmetne nekretnine kupovane od strane njihovih prednika sredstvima ovih i kao takve bile predmetom razvrgnuća suvlasničke zajednice među njima pravomoćno provedene u predmetu P-419/79 Općinskog suda u Šibeniku, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, a sve na temelju odredbe čl. 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91), a čije odredbe se imaju primijeniti na ovaj spor.

Stoga je u tom dijelu reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Podnesenom revizijom tužitelji pobijaju i rješenje kojim je ukinuta izdana privremena mjera. U smislu odredbe čl. 12. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12 – dalje: OZ) protiv rješenja kojim je odlučeno o privremenoj mjeri dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredna revizija.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji, a vezano za rješenje o ukidanju privremene mjere tužitelji nisu određeno označili pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli niti su izložili razloge važnosti istog, što znači da u tom dijelu podnesena revizija ne ispunjava minimum zakonom propisanih pretpostavki za njezinu dopuštenost u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Stoga je u tom dijelu reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392. b) st. 2. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. veljače 2014.