- 1 -              Rev 849/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 849/2018-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. T. iz D., koju zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u O. društvu J. i partneri j.t.d. u D., protiv tuženika D. T. iz Južnoafričke Republike, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-1588/16-2 od 12. listopada 2017., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1588/16-6 od 13. prosinca 2017., kojom je  preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-304/14-27 od 7. srpnja 2016., u sjednici održanoj 20. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o    j e :

 

I/              Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1588/16-2 od 12. listopada 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1588/16-6 od 13. prosinca 2017.  te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II/              Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da u ostavinu iza pok. D. T. ne ulazi ½ dijela čest. zgr. 502/2, ½ dijela čest. zem. 1147/3 i 1150/4 te 1/8 dijela čest. zgr. 502/1, sve k.o. D., budući te nekretnine u navedenom suvlasničkom omjeru predstavljaju bračnu stečevinu pok. M. T. (stavak I. izreke); a tuženiku je naloženo nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 24.885,00 kn s kamatama od 8. srpnja 2016. do isplate (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je  odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da u ostavinu iza pok. D. T. ne ulazi ½ dijela čest. zgr. 502/2, ½ dijela čest. zem. 1147/3 i 1150/4 te 1/8 dijela čest. zgr. 502/1, sve k.o. D. te je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 17.500,00 kn.

 

Protiv te presude tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, s prijedlogom da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio istu odbaciti, kao nepravodobnu.

 

Revizija je pravodobna i osnovana.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.

 

Prema dostavnici koja prileži poleđini lista 172 spisa proizlazi da je drugostupanjska presuda tužiteljici dostavljena po punomoćniku 13. studenoga 2017., dok je tužiteljica reviziju podnijela poštom preporučeno 12. prosinca 2017.

 

S obzirom na to da je odredbom članka 113. stavak 2. ZPP propisano da se u slučaju kada je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom, dan predaje pošti smatra danom predaje sudu kojemu je upućen, onda je revizija tužiteljice predana sudu 12. prosinca 2017. podnesena u roku propisanom člankom 382. stavak 4. ZPP i kao takva je pravodobna.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. tog članka, one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Na temelju stavka 3. tog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji tužiteljica u bitnome postavlja pitanje učinka pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju u odnosu na imovinu koja nije bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku iako se znalo da pripada ostavini, odnosno pitanje dužnosti suda da kod raspoređivanja naknadno pronađene imovine utvrđuje je li strankama prilikom utvrđenja sastava ostavine (koja je obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) bila poznata ta (naknadno pronađena) imovina.

 

Uz određeno navođenje mjerodavnih propisa, revidentica ističe da se i u teoriji i u praksi sudova predmnijeva da je istinito ono što je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno o tome tko je nasljednik određenog ostavitelja, na kojem je pravnom temelju on to postao, koliki dio subjektivnog nasljednog prava ima svaki od nasljednika, je li ono opterećeno kakvim zapisima ili rokovima, je li ograničeno kakvim uvjetima ili rokovima. Međutim, u pogledu sastava ostavine ne predmnijeva se da je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju potpuno, pa je dopušteno sastav ostavine naknadno proširivati rješenjem o naknadno pronađenoj imovini. Pritom upućuje na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-3127/93-2 od 22. veljače 1995., prema kojem se naknadno pronađenom imovinom smatra sva ona ostavinska imovina koja nije obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske rasprave znalo da ona postoji ili ne.

 

Odlučujući o zahtjevu za utvrđenje da u ostavinu iza pok. D. T. (oca stranaka) ne ulazi suvlasništvo nekretnina u omjeru koji predstavlja udio pok. M. T. (ranije preminule majke stranaka) u bračnoj stečevini nje i pok. D. T., prvostupanjski je sud zauzeo shvaćanje da je tužiteljica vezana pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. M. T. samo u odnosu na onu ostavinu koja je obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Kako sporne nekretnine tim rješenje nisu obuhvaćene, nema zapreke da sud u ovom postupku (u kojem je postao sporan sastav ostavine pok. D. T.) utvrdi da su te nekretnine zajednički stečena imovina roditelja stranaka u kojoj svaki ima udio u ½ dijela, pri čemu udio majke u istoj predstavlja njezinu naknadno pronađenu imovinu, bez obzira na to je li se za vrijeme vođenja ostavinskog postupka iza pok. M. T. za nju znalo ili ne.

 

Preinačavajući presudu suda prvog stupnja, drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzima shvaćanje da je naknadno pronađena imovina, u smislu odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 42/65, 52/71, 52/73, 47/78 i 56/00 – dalje: ZN), samo ona imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju nije znalo da pripada ostavini. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica za te nekretnine znala, a propustila ih je prijaviti u ostavinu iza pok. majke (zbog čega iste nisu ušle u sastav ostavine kao udio u bračnoj stečevini nje i sada pok. D. T.), tužiteljicu veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. majke u odnosu na njime utvrđen sastav ostavine i ona sada ne može s uspjehom tvrditi da ta imovina predstavlja naknadno pronađenu imovinu iza pok. M. T., jer je za postojanje te imovine znala ranije.

 

Revizijski sud ocjenjuje da je postavljeno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, jer je riječ o pitanju o kojemu je ovaj sud već zauzeo shvaćanje, ali je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Naime, prema odredbi članka 232. stavak 1. ZN smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako te postoje li kakva prava na zapise i koja.

 

Nadalje, odredbom članka 232. stavak 5. ZN određeno je da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, ali ovo samo u odnosu na utvrđeni sastav ostavine odnosno imovinu koja je bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku.

 

Ona imovina koja nije obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, a bila je vlasništvo ili suvlasništvo ostavitelja, smatra se naknadno pronađenom imovinom i to bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske rasprave znalo da ona postoji i da je dio te ostavine.

 

S obzirom na to da je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku iza pok. majke M. T., ista je vezana pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iz tog postupka, ali samo u odnosu na imovinu koja je bila predmet raspravljanja u tom ostavinskom postupku.

 

Prema tome, odgovarajući na postavljeno pitanje valja reći da tužiteljicu pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. M. T. veže samo u pogledu sastava ostavine koja je utvrđena tim rješenjem. Dakle, neovisno o tome je li tužiteljica u vrijeme vođenja ostavinske rasprave iza pok. M. T. znala da bi ostaviteljici pripadalo pravo na udio u bračnoj stečevini nje i sada pok. D. T., ako ta imovina nije ušla u sastav ostavine iza pok. M. T. ista predstavlja njezinu naknadno pronađenu imovinu i nema zapreke da tužiteljica u ovoj parnici, na koju je upućena iz ostavinskog postupka iza pok. D. T., pravu tuženika, kao oporučnog nasljednika, suprotstavi svoj zahtjev da u ostavinu iza pok. D. T. ne ulaze nekretnine koje, kao udio u bračnoj stečevini, predstavljaju posebnu (naknadno) pronađenu imovinu iza pok. M. T..

 

Budući da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o učinku pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju u pogledu imovine koja nije bila obuhvaćena tim rješenjem, ali je nasljednicima bila poznata, izostala ocjena ostalih odlučnih žalbenih navoda (u pogledu udjela pok. M. T. u zajedničkoj imovini), nisu ispunjeni uvjeti za preinaku pobijane odluke.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski će sud, uvažavajući pravno shvaćanje na kojemu se temelji ova odluka, donijeti novu odluku o žalbi tuženika.

 

Valjalo je stoga, na temelju članka 395. stavak 2. ZPP, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje (stavak I. izreke).

 

Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a, za konačnu odluku, slijedom čega je riješeno kao pod stavkom II. izreke.

 

Zagreb, 20. svibnja 2020.