Poslovni broj: 67 Pž-6031/2018-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-6031/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i dr. sc. Jelene Čuveljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š., OIB ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz S., protiv 1. tuženika F. d.o.o. u likvidaciji, OIB ..., S., i 2. tuženika L. V., OIB ..., iz S., , koje zastupaju punomoćnici S. Č. V. i N. V., odvjetnici iz M., radi isplate iznosa od 501.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-548/2013 od 6. rujna 2018., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-548/2013 od 6. rujna 2018. u točki I. njene izreke i dijelu točke II. njene izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi prvo i drugo tuženiku parnični trošak u iznosu od 56.358,50 kn.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvo i drugo tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-548/2013 od 6. rujna 2018. odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu 501.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate (točka. I. izreke), te je tužitelju naloženo da prvo i drugo tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 56.358,50 kn, dok je zahtjev prvo i drugo tuženika za dio tražene naknade troškova parničnog postupka od 26.141,50 kn odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj, a u smislu odredbe članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) uzeto je da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točka I. i dio točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženicima parnični trošak). Presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da je preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

Odgovor na žalbu podnijeli su prvo i drugo tuženik predlažući da ovaj sud odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 6.250,00 kn.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenog iznosa od 400.000,00 kn koje je prema navodima tužitelja preplatio tuženiku za izvođenje građevinskih radova, zahtjev za isplatu iznosa od 90.000,00 kn na temelju naknade štete koju je pretrpio zbog nekvalitetno izvedenih radova i iznos od 10.000,00 kn na temelju povrede prava osobnosti.

U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio kako između stranaka nije sporno da su se nalazile u ugovornom odnosu po Ugovoru o građenju broj 04/2011 od 28. travnja 2011. i Anexu tog Ugovora broj 1/2011 od 28. travnja 2011. na temelju kojega je tužitelj kao naručitelj povjerio, a tuženik kao izvoditelj preuzeo rekonstrukciju, izgradnju i nadogradnju na građevinskom zemljištu u vlasništvu tužitelja u mjestu P. na otoku B.. Također je utvrđeno da je tužitelj sa trgovačkim društvom P. i P. d.o.o., S. sklopio Ugovor broj 08/11 o stručnom nadzoru od 16. svibnja 2011. te je dopisom od 16. svibnja 2011. imenovan V. P., dipl. ing. građ. kao nadzorni inženjer na predmetnom objektu. U odnosu na zahtjev za povrat razlike preplaćenog iznosa od 400.000,00 kn prvostupanjski sud je utvrdio kako je cijena radova sporazumno utvrđena u iznosu od 1.415.848,52 kn, a prema tužiteljevim navodima prvotuženiku je isplatio cca iznos od 1.160,000,00 kn, dok je prema navodima prvotuženika isplaćen iznos od 864.663,62 kn.
Budući da tužitelj nije uplatio predujam za izvođenje dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokaza ocijenio da tužitelj nije dokazao kako je preplatio 400.000,00 kn i odbio je tužbeni zahtjev u tom dijelu. U odnosu na dio zahtjeva koji tužitelj potražuje navodeći kako tuženik nije izveo cca 35-40% ugovorenih radova, prvostupanjski sud je utvrdio da iz elaborata sastavljenog u sudskom postupku osiguranja dokaza proizlazi kako tuženik nije izveo sve radove, ali iz te isprave nije moguće zaključiti u kojem obimu su radovi ostali neizvedeni. Također je prvostupanjski sud ocijenio da zapisnik o primopredaji objekta nema značaj obavijesti o nedostacima izvedenih radova, nego utvrđenje o izvedenim i neizvedenim radovima, a tužitelj nije detaljno ni opisao u čemu se sastoje nedostaci, pa prvostupanjski sud nije mogao izvesti nedvojben zaključak o činjenici je li tuženik izveo ugovorene radove, u kojem obimu, je li bilo reklamacije, jesu li one otklonjene i kolika bi bila vrijednost reklamiranih nedostataka, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev i u tom dijelu. Budući da je odbio tužiteljeve zahtjeve za povrat preplaćenog iznosa naknade štete, prvostupanjski sud je zaključio da ne postoji osnova ni za pravo na naknadu neimovinske štete s osnove prava osobnosti.

Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako pobijana presuda ne daje konkretne, odlučujuće i valjane razloge na niti jednu odlučnu okolnost za donošenje pobijane odluke te da je obrazloženje proturječno činjenicama koje su utvrđene u postupku, da se u obrazloženju navode svakojake stvari koje predstavljaju slobodnu interpretaciju sutkinje i proizvoljne i neuvjerljive zaključke te je puno proturječnosti o tome koje činjenice su utvrđene, a koje nisu. Smatra da je prvostupanjski sud propustio pravilno utvrditi činjenično stanje i da je svoje tvrdnje potkrijepio građevinskim vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku građevinske struke u postupku osiguranja. U odnosu na obaviještenost tuženika o nedostacima ističe da iz dokumentacije, a posebno iz zapisnika od 30. listopada 2012. proizlazi da su tuženici bili obaviješteni o svim nedostacima na predmetnom objektu. Ističe da je neispravna tvrdnja tuženika da je tužitelj isplatio samo 864.663,62 kn, jer su tuženici primili 1.160.000,00 kn.
Osporava i odluku o trošku postupka navodeći kako je tuženicima za sva ročišta priznata nagrada od 100% tarife, kao i za sve podneske.

Ovaj sud nije utvrdio da bi u postupanju prvostupanjskog suda bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi izneseni u obrazloženju pobijane presude su jasni i nisu međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se pravilnost i zakonitost presude može ispitati.

Tužbeni zahtjev kako po osnovi povrata iznosa od 400.000,00 kn tako i po osnovi naknade štete u iznosu od 91.000,00 kn prvostupanjski sud je odbio primjenom odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika i članka 221.a Zakona o parničnom postupku prema kojem ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Suprotno žalbenim navodima, iz isprava privijenih spisu i izvedenih dokaza nije moguće utvrditi vrijednost radova koje je za tužitelja obavio prvotuženik. Stranke nisu sačinile okončani obračun. Iz iskaza svjedoka V. P. kojeg je tužitelj angažirao za obavljanje stručnog nadzora gradnje (str. 155. spisa), proizlazi da je vrijednost radova koje je izveo prvotuženik u jednom izvješću bila utvrđena u iznosu od 1.060,000,00 kn. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka iznio tvrdnju kako je tuženicima uplatio iznos od 1.160.000,00 kn, od čega je 400.000,00 kn preplaćeno. Budući da su činjenicu plaćanja tuženici osporili (tuženici tvrde kako je uplaćen iznos od 864.663,62 kn), prvostupanjski sud je odredio izvođenje dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. S obzirom na to da nakon višekratnih poziva nije uplaćen predujam za izvođenje dokaza prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 153. stavka 3. Zakona o parničnom postupku odustao od izvođenja tog dokaza. Naime, navedenom odredbom je predviđeno kako će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi, a u tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

Kako ni prema shvaćanju ovog suda na temelju izvedenih dokaza i privijenih isprava nije moguće sa sigurnošću utvrditi vrijednost izvedenih radova ni visinu uplaćenih sredstava, pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev.
Teret dokaza utvrđenja činjenice da je uplatio određeni iznos, kao i vrijednost izvedenih radova leži na tužitelju koji je te tvrdnje iznio i koje mu idu u prilog.

Također, i u odnosu na iznos koji tužitelj potražuje po osnovi nedostataka izvedenih radova, pravilno je prvostupanjski sud taj dio tužbenog zahtjeva ocijenio neosnovanim. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da je nedostatke izvedenih radova reklamirao u roku i da to proizlazi iz zapisnika o primopredaji radova (str. 34.-39. spisa), ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kako je tim zapisnikom utvrđeno koji su ugovoreni radovi izvedeni, a koji nisu (između stranaka nije ni sporno kako tuženik nije izveo sve ugovorene radove u vrijednosti od 1.415.848,52 kn), ali ne sadrži utvrđenje o nedostacima izvedenih radova te ne predstavlja dokaz o obavijesti o nedostacima u zakonom određenim rokovima. Budući da naručitelj koji nije uredno obavijestio izvođača da obavljeno djelo ima neki nedostatak ne može zahtijevati od njega da nedostatak otkloni (arg. iz članka 608. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15), primjenom pravila o teretu dokaza tužiteljev zahtjev je u tom dijelu pravilno odbijen.

Također, s obzirom na to da nije uplaćen predujam za knjigovodstveno vještačenje, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da nije moguće utvrditi ni visinu iznosa koje je tužitelj navodno plaćao trećim osobama za otklanjanje nedostataka, pa ni zbog toga nije bilo moguće prihvatiti tužbeni zahtjev upravo u visini koju tužitelj potražuje.

Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95 i 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst). Neosnovano tužitelj u žalbi navodi kako je tuženicima prvostupanjski sud priznao nagradu za sastav svih podnesaka po punoj tarifi, jer je tuženicima priznat trošak sastava samo jednog podneska i to odgovora na tužbu u skladu s tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Neosnovan je i navod da je tuženicima za sva ročišta priznat trošak po tbr. 9. t. 1. Tarife, jer je za zastupanje na ročištima 16. travnja 2014., 6. lipnja 2014., 18 ožujka 2016. i 9. veljače 2018. tuženicima trošak dosuđen u skladu s odredbom tbr. 9. t. 2. Tarife.

Slijedom navedenog, razlozima svoje žalbe, žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Tuženicima nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 19. svibnja 2020.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko