- 1 -              Rev-x 588/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 588/2018-2

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, suca izvjestitelja i člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Geodetski inženjerski ured vl. N. F., iz S., zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika J. Š., iz S., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2099/2017-6 od 1. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4104/16 od 28. travnja 2017., u sjednici održanoj 19. svibnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2099/2017-6 od 1. veljače 2018., te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik isplati tužitelju 425.560,00 kuna sa zateznom kamatom počev od 10. veljače 2012., do isplate, te mu nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 33.987,50 kuna, dok je za više zatraženim tijekom kamata odbijen zahtjev tužitelja.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio reviziju i dopunu revizije pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a opreza radi podnosi i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, te predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari dopuštena je redovna revizija pa je pobijana presuda ispitana u okviru revizijskih navoda iz podnesene redovne revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija i dopuna revizije tuženika su osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za izvršene geodetske i druge usluge koje je tužitelj pružio tuženiku.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji, prema odredbi čl. 386. ZPP-a, stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno jesu li stranke o obavljanju predmetnih usluga zaključile ugovor prema kojem će tuženik tužitelju naknadu za navedene usluge namiriti time što će mu prodati stan veličine cca 100 m2, u zgradi koju će tuženik sagraditi na čest. zem. 652/1 K.O. S., po povoljnijoj (građevinskoj) cijeni stana, te je li tuženik tužitelju namirio utuženu tražbinu isplatama u gotovini.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj za tuženika obavio geodetske radove na više lokacija, a uz te i druge poslove, vezano za povrat nekretnina, te da stranke o obavljanju navedenih usluga nisu zaključile ugovor u pisanoj formi, da je između stranaka postignut dogovor da će tuženik tužitelju naknadu za te usluge namiriti time što će mu prodati stan veličine cca 100 m2, u zgradi koju će tuženik sagraditi na čest. zem. 652/1 K.O. S., po povoljnijoj cijeni stana, i to po građevinskoj cijeni m2, da je tužitelj 23. rujna 2003., protiv tuženik podnio tužbu radi sklapanja ugovora o kupoprodaji stana i u toj tužbi dao ponudu tuženiku po kojoj se on može osloboditi te obveze ako mu isplati 425.560,00 kuna, da tuženik nije sagradio zagradu u kojoj se trebao nalaziti stan iz dogovora stranaka, da je tužitelj 10. veljače 2012. preinačio tužbu na način da je umjesto sklapanja ugovora postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 425.560,00 kuna, da tuženik ne raspolaže potvrdama o isplati tužitelja za predmetne usluge, odnosno da nije dokazao da bi u gotovini isplatio tužitelju naknadu za izvršene geodetske i druge usluge, koje su predmet ovog postupka.

 

Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud smatra da je neosnovan, jer s obzirom na sporazum stranaka o načinu plaćanja izvršenih usluga smatra da predmetna tražbina tužitelja dospijeva u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji stana, odnosno kada je postojala mogućnost zaključenja toga ugovora, te trenutkom kada je stan, kao nova stvar, nastala, a kako radovi na zgradi nisu izvršeni i kako ta nova stvar nije ni nastala, nisu ispunjene pretpostavke za zaključenje kupoprodajni ugovora pa ugovor nije ni zaključen, zbog čega zastarijevanje nije ni moglo početi teći dok tužitelj svoj tužbeni zahtjev nije uredio i usmjerio na isplatu, zbog čega je zastarijevanje tužiteljeve tražbine počelo teći 10. veljače 2012, kada je uređen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U odnosu na prigovor ništavosti utvrđuje da tuženik glede dogovora stranaka o plaćanju usluga nije dokazao elemente zelenaškog ugovora iz odredbe čl. 141. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), da dogovor ne sadrži nemoguću činidbu iz čl. 47. ZOO-a, te odbija prigovor ništavosti istog.

 

U odnosu na visinu zahtjeva prihvaća po tužitelju dostavljenu specifikaciju radova koje je obavio za tuženika, te utvrđuje da je prema podacima D.-c. građevinska vrijednost stana cca 100 m2, na predmetnoj lokaciji, u vrijeme1997-2000., iznosila 1.000,00 E. s PDV-om, a tržišna vrijednost 3.000,00 Eura, dok iz obavijesti Hrvatske komore ovlaštenih inženjera geodezije od 3. srpnja 2015., utvrđuje da ne postoji službeni cjenik za stručne geodetske poslove vezane uz izradu parcelacijskih elaborata, kao ni za druge stručne geodetske poslove, slijedom čega, na te okolnosti odbija provesti po tuženiku predloženo vještačenje, već glede visine zahtjeva poklanja vjeru navodima tužitelja da je za tuženika izvršio radove u utuženoj vrijednosti, prema dostavljenoj specifikaciji, cijeneći da su stranke o tome postigle dogovor i zaključile sporazum, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a potvrđuje prvostupanjsku presudu, ocjenjujući da je prvostupanjski sud o odlučnim činjenicama (glede visine zahtjeva, načina plaćanja kompenzacijom), dao valjane i uvjerljive razloge, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, ne odgovarajući pri tome ni na jedan bitni žalbeni navod tuženika.

 

Tuženik se u reviziji poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, tvrdeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama, ali i na onu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom, te na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a. Obrazlažući navedene tvrdnje navodi da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnoj činjenici na koji je način utvrđena cijena za obavljene usluge, odnosno da nema razloga o prigovoru tuženika vezano za visinu tužbenog zahtjeva, zašto glede visine zahtjeva nije proveden predloženi dokaz vještačenjem, nego je glede te činjenice prihvatio tvrdnju tužitelja i sadržaj podataka od građevinske tvrtke o građevinskoj vrijednosti stana. Nadalje navodi da nije jasno zašto sud dosuđuje tužitelju troškove i za radnje iz 1996., iako je sam u iskazu tvrdio da je prva radnja koju je poduzeo bila sastavljanje podneska od 27. ožujka 1997., niti je jasno, kada u spisu postoje samo dva parcelacijska elaborata sačinjena po tužitelju, zašto je tužitelju dosuđena naknada za sve elaborate, pa i one nakon prekida suradnje između stranaka sačinjene po drugim osobama, time što nije odgovoreno zašto je tužitelju priznat PDV na utuženi iznos iako on nije dokazao da je obveznik plaćanja PDV-a.

 

Glede pitanja zastare, navodi da u drugostupanjskoj presudi u obrazloženju nema nikakvog obrazloženja toga prigovora i žalbenih navoda tuženika u odnosu na taj prigovor. Smatra da je tužitelj, sukladno odredbi čl. 314. ZOO-a, mogao odmah, odnosno najkasnije u trenutku tužbe (2003.) zahtijevati isplatu naknade umjesto sklapanja ugovora, pa pogrešnim smatra shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem zastarijevanje nije moglo početi teći prije nego je tužitelj svoj tužbeni zahtjev usmjerio na isplatu u novcu, te da je iznošenjem takvog shvaćanja ostalo nejasno kakve veze ima preinaka tužbe s rokom dospijeća iz čl. 314. i čl. 361. st. 1. ZOO-a, kada je tužitelj već 2003. imao pravo postaviti tužbeni zahtjev za isplatu, što nije učinio već je uz zahtjev na sklapanje ugovora dao ponudu tuženiku (facultas alternativa) za oslobođenje obveze na sklapanje ugovora o prodaji stana isplatom novčanog iznosa, koji je tek 2012. postavio kao tužbeni zahtjev. Tvrdi da je konkludentnim radnjama stranaka došlo do raskida ugovora o plaćanju naknade za pružene usluge, svakako prije 2003., pa bi u tom trenutku i dospio tužiteljev zahtjev za isplatu a da ni o tome prigovoru tuženika drugostupanjski sud nije dao nikakve razloge.

 

U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, vezano za visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi da nižestupanjski sudovi nisu primijenili odredbu čl. 623. st. 1. i 2. ZOO-a, jer su cijene za geodetske usluge bile određene Pravilnikom o cijenama usluga ("Narodne novine" broj 85/99), a što proizlazi iz dopisa Hrvatske komore ovlaštenih inženjera geodezije od 3. srpnja 2015., suprotno utvrđenjima sudova, pa smatra da su sudovi naknadu bili dužni utvrditi vještačenjem uz primjenu kriterija iz navedenih odredbi.

 

Nadalje navodi da nije primijenjena ni odredba čl. 307. st. 1. i čl. 348. st. 1. ZOO-a, ističući da je tužitelj jedino mogao tražiti ispunjenje obveze prodajom stana, a ne i nečim drugim, kada je utvrđeno postojanje takvog sporazuma stranaka, te je zbog toga trebalo odbiti tužbeni zahtjev na isplatu, ali i zbog toga što je došlo do novacije obveze tuženika jer je umjesto isplate dogovoreno ispunjenje obveze tuženika isporukom stana.

 

Osnovano tuženik tvrdi da drugostupanjski sud nije u obrazloženju pobijane presude odgovorio ni na jedan žalbeni navod odlučan za odluku u sporu već se samo pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a, te je stoga pred tim sudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju revident ukazuje, ali i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama.

 

Kako su pred drugostupanjskim sudom počinjene navedene bitne povrede postupka bilo je nužno ukinuti drugostupanjsku presude temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka drugostupanjski sud će vodeći računa o svemu navedenom, ponovno ocijeniti sve iznesene prigovore tuženika i donijeti novu i zakonitu presudu.

 

Odluka o troškovima postupka je, temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, ostavljena za konačnu odluku.

Zagreb, 19. svibnja 2020.