Poslovni broj 77 Gž R-7/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj 77 Gž R-7/2020-2

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Daniele Ukić, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Diane Preglej i Miljenka Pospiša, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz Ž., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. R. Š., odvjetnica u S., protiv tuženika O. b. d.d. S., OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u S., radi poništenja odluke, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-742/18 od 8. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-742/18 od 8. studenoga 2019.

 

              II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da Ugovor o radu zaključen dana 16. ožujka 2018. god. između M. D. kao radnika i tuženika kao poslodavca predstavlja Ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika u Splitu od 19. srpnja 2018. god. kojeg je tuženik dao tužiteljici ništava, nedopuštena i nezakonita.

II. Utvrđuje se da radni odnos tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavac nije prestao, te se nalaže tuženiku kao poslodavcu u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužiteljicu kao radnicu na radnom mjesto Savjetnik, a ukoliko to ne bi bilo moguće na poslove koji odgovaraju njenim stručnim znanjima, radnom iskustvu, radnom stažu i stručnoj spremi.

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici, parnični trošak sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri poena."

              U točki II. izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.

 

              Protiv navedene presude u cijelosti žali se tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljice, tuženik poriče žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

                           

Žalba je neosnovana.

 

              U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

              - da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. ožujka 2018. god. (s važenjem od 3. travnja 2018. do 30. rujna 2018. god.), na radnom mjestu savjetnika, u poslovnici tuženika Split 3,

- da je 19. srpnja 2018. tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog teške povrede radne obveze,

-  da je među strankama nesporno da je tužiteljica priznala počinjenje teške povrede radne obveze, i to pred nadležnim tijelom tuženika, dana 11. srpnja 2018. te da je tužiteljica 31. srpnja 2018. podnijela Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava,

- da je u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. srpnja 2018. navedeno da je dana 6. srpnja 2018. kod tuženika zaprimljena reklamacija klijentice B.., temeljem koje je izvršena analiza i sačinjen izvještaj dana 10. srpnja 2018.; da je provjerom u bitnome bilo utvrđeno da su sve gotovinske isplate bile provedene pod korisničkim imenom tužiteljice M. D. pa je poslodavac dana 11. srpnja 2018. pozvao tužiteljicu na pisano iznošenje obrane, kojom prilikom je tužiteljica učinila nespornom tešku povredu radne obveze; da je prije donošenja odluke tuženik kao poslodavac proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom, koji se nije očitovao o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu, a s obzirom da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz ugovora o radu (što nije poricala) te nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih strana, više nije moguć, to je tuženik donio Odluku o otkazu,

- da tužiteljica u stranačkom iskazu nije poricala da je izvršila nekoliko transakcija sa računa klijentice B.., da je znala da takvo postupanje nije dozvoljeno i da predstavlja grubo kršenje radne obveze, ali da se u tom trenutku nalazila u teškim životnim okolnostima, zbog čega da je tako postupila te da se nadala da će novac odmah vratiti; da ju je dana 3. srpnja 2018. (utorak) nazvala kolegica B.., rekavši joj da je kolegijalno obavještava što se u banci na šalteru dogodilo sa klijenticom Bašić, pa je istog dana zbog stresa i neugode otvorila bolovanje, a 6. srpnja 2018. (petak) da ju je nazvala M. Đ., rekavši joj da je suspendirana.

 

Nadalje, po mišljenju prvostupanjskog suda računanje roka za donošenje sporne odluke je bio baš dan 6. srpnja 2018., kada je voditelj poslovnice kao osoba ovlaštena za sudjelovanje u donošenju Odluke o otkazu saznao o postupanju tužiteljice, tj. kada je isti zaprimio pisanu reklamaciju klijentice B.. te od navedenog dana teče rok u kojem je tuženik bio dužan donijeti odluku o otkazu koju je i donio unutar zakonskog roka i to baš dana 19. srpnja 2018.

 

Tužiteljica osporava pravilnost ocjene prvostupanjskog suda da je rok za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu počeo teći 6. srpnja 2018., smatrajući da početak roka treba računati od 2. srpnja 2018. kada je klijentica V. B. bila na šalteru kod tuženika te je tada utvrđeno da nešto nije u redu s njezinim računom.

 

Opisani žalbeni navodi su neosnovani jer danom saznanja za odlučne činjenice na kojima se temelji otkaz smatra se dan kad je osoba ovlaštena za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa s velikom stupnjem izvjesnosti mogla zaključiti o postojanju takve povrede.

 

Odredba čl. 116. st. 1. ZR-a propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

U ovoj pravnoj stvari je potpuno činjenično stanje o počinjenoj povredi bilo poznato tek iz izvještaja sačinjenog dana 10. srpnja 2018., a Odluka o otkazu je donesena 19. srpnja 2018., slijedom čega je ista nedvojbeno donesena u zakonskom roku. 

 

Naime, u izvještaju od 10. srpnja 2018., opisanom u Odluci o otkazu (list 7-8 spisa), je navedeno kako su u travnju 2018. provedene tri gotovinske isplate s računa klijenta V. B. u ukupnom iznosu od 4.816,30 kn, a gotovinske isplate su provedene pod korisničkim imenom djelatnice D. M., kao i da je dana 14. lipnja 2018. napravljen prijenos sredstava u iznosu od 10.000,00 kn s deviznog računa klijenta J. V. u korist tekućeg računa B. V., a transakcija prijenosa je provedena pod korisničkim imenom djelatnice D. M..

 

S obzirom da je tužiteljica počinila tešku povredu obveze iz radnog odnosa na način da je obavljala neovlaštene transakcije s računa klijenata tuženika, zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, a Odluku o izvanrednom otkazu je tuženik donio u propisanom zakonskom roku, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a te je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se pobija Odluka o otkazu, traži utvrđenje da radni odnos nije prestao te zahtijeva tužiteljicu vratiti na radno mjesto Savjetnik ili neko drugo radno mjesto koje odgovara njezinim stručnim znanjima, radnom iskustvu, radnom stažu i stručnoj spremi.

 

U odnosu na dio pobijane presude u kojem je sud prvog stupnja odbio dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da Ugovor o radu zaključen 16. ožujka 2018. između M. D. kao radnika i tuženika kao poslodavca predstavlja Ugovor o radu neodređeno vrijeme, uz obrazloženje da sud o tome ne može odlučivati, osnovano žaliteljica ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Naime, o takvom zahtjevu tužiteljice je sud prvog stupnja ovlašten odlučivati, ali je i taj dio zahtjeva neosnovan iz drugih razloga.

 

No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio slijedeće.

 

Sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZR-a ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.

 

U konkretnom slučaju su tužiteljica i tuženik zaključivali sukcesivne Ugovore o radu na određeno vrijeme, pri čemu je prvi Ugovor sklopljen 26. svibnja 2014. (s početkom rada 2. lipnja 2014.), a posljednji Ugovor dana 16. ožujka 2018. (s početkom rada 3. travnja 2018.), s time da je u razdoblju od 16. rujna 2014. do 30. lipnja 2015. tužiteljica sklopila dva uzastopna Ugovora o radu na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika D. Š., u razdoblju od 1. travnja 2016. do 30. lipnja 2016. je tužiteljica sklopila Ugovor o radu na određeno vrijeme s tuženikom iz razloga zamjene privremeno nenazočne radnice D. M., a u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. siječnja 2018. je tužiteljica sklopila pet uzastopnih Ugovora o radu zbog zamjene radnice A. B., koja se nalazila na rodiljnom dopustu.

 

S obzirom da je su Ugovori o radu na određeno vrijeme sklapani između stranaka u razdoblju od više od tri godine zbog zamjene privremeno nenazočnih radnika, uzastopno trajanje tih Ugovora je smjelo biti duže od tri godine te u ovoj situaciji nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 12. st. 7. ZR-a da bi se moglo smatrati da je Ugovor o radu od 16. ožujka 2018. sklopljen između stranaka na neodređeno vrijeme pa je i u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

 

Također je pravilna odluka o naknadi parničnih troškova tuženiku, donesena sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te odredbi Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14 i 118/14).

 

Slijedom navedenoga te na osnovi odredaba čl. 368. i čl. 373.a ZPP-a je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

Budući da tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbiti zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i odlučiti kao u točki II. izreke.

 

Na kraju, sudu prvog stupnja skreće se pozornost na odredbu čl. 62. st. 6. Sudskog poslovnika ("Narodne novine", br. 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18 i 81/19 – dalje: SP) prema kojoj se u gornjem desnom kutu u svim odlukama stavlja poslovni broj spisa i podbroj pod kojim je donesena odluka, a koju odredbu je sud primijenio samo djelomično jer na pobijanoj presudi nedostaje podbroj.

             

 

U Zagrebu, 19. svibnja 2020.

 

 

Predsjednik vijeća:

Daniela Ukić, v.r.