Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 P-138/2018-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Mariji Levanić-Škerbić, u pravnoj stvari tužitelja
Z. z.m.o., Z., OIB: …, Područni ured u V., , kojeg zastupa punomoćnica J.J., dipl.iur., u radnom odnosu kod tužitelja, protiv tuženika E.O. d.d. Z., OIB: …, Podružnica V., kojeg zastupa punomoćnik K.F.Š., odvjetnik iz OD G & P iz Z., radi naknade štete u iznosu od 110.483,93 kuna, nakon zaključene glavne rasprave dana 7. svibnja 2020. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 19. svibnja 2020.,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku E.O. d.d. Z., OIB: …, isplatiti tužitelju ZAVOD z.m.o., Z., OIB: … iznos od 23.832,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 3.788,60 kn od 2. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 7.636,18 kn od 17. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 7.779,63 kn od 28. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 4.627,97 kn od dana podnošenja tužbe sudu 27. srpnja 2018. do isplate,

prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu
stopu utvrđuje HNB, sve u roku 8 (osam) dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za iznos od 86.651,55 kn
zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od

11.503,75 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete, pozivom na
čl. 161. i čl. 162. u svezi čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br.
157/13).

U tužbi se navodi da je osiguranik tuženika Z.C. 24. ožujka 2004. Skrivio prometnu nesreću u kojoj je osiguranica tužitelja Ana Plantak zadobila ozljedu na radu (distenziju vratne kralježnice, kontuziju glave, potres mozga, kontuziju nosa, otalgiju i dorzolateranli prolaps diska u segmentu C6-C7). Osiguranica je bila na bolovanju do 2006.
nakon čega je upućena na vještačenje radne sposobnosti. Prema nalazu i mišljenju vještaka, a
koje je potvrđeno mišljenjem stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o
invalidnosti kod osiguranice tužitelja nastupila je profesionalna nesposobnost za rad, a koja je
u cijelosti uzrokovana ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći od 24. ožujka 2004.
Rješenjem tužitelja od 25. srpnja 2006. A.P. priznato je pravo na invalidsku mirovinu
zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu.

Isplaćivanjem invalidske mirovine za tužitelja je nastala šteta koju je tuženik u
cjelokupnom iznosu podmirio i to do zaključno 31. prosinca 2014., a koja šteta je za to
razdoblje bila obračunata u razmjernom dijelu, a prema odredbama čl. 160. st. 1. i st. 5. u vezi
čl. 163. st. 1. i 7. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 102/98, 127/00,
59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 130/10, 61/11,
114/11, 76/12 i 133/13, dalje u tekstu: ZOMO/98).

Za nastavno razdoblje od 1. siječnja 2015. do zaključno 30. lipnja 2018. tužitelj u
ovome postupku potražuje naknadu štete s naslova isplaćene invalidske mirovine u punom
iznosu i to za 2015. godinu u iznosu od 30.308,82 kn, za 2016. godinu u iznosu od 30.544,74
kn, za 2017. godinu u iznosu od 31.118,52 kn, te za razdoblje od 1.1.2018. do 30.06.2018.
iznos od 18.511,85 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 110.483,93 kn, koliko je isplatio
isplaćivanjem invalidske mirovine, te se poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju
koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovine ("Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15,
93/15 i 120/16).

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da priznaje nastanak štetnog događaja kao i
odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu prometnu nezgodu, međutim osporava
uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i opće nesposobnosti za rad Ane Plantak,
tvrdeći da ozljede koje je zadobila A.P., nakon provedenog liječenja i rehabilitacije,
ne rezultiraju općom radnom ili profesionalnom nesposobnošću za rad. Nadalje, tuženik
osporava tužbeni zahtjev tvrdeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti čl. 27. Zakona o
obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13,
152/14, dalje u tekstu: ZOOP) prema kojoj obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji
samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguranici HZMO-a bio
veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na
radu, pa budući da je u ovome slučaju riječ o invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu ovdje
ne postoji nikakva razlika u visini invalidske mirovine, zbog čega je po stavu tuženika tužbeni
zahtjev neosnovan. Osim toga, tuženik prigovara visini zatražene naknade štete, tvrdeći da
tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete u punom iznosu mirovine iz razloga što suprotno
stavu tužitelja ovdje ne primjenjuje novi Zakona o mirovinskom osiguranju, već ZOOP koji u
čl. 27. st. 3. propisuje da obveza tuženika može biti jedino naknada razmjernog iznosa
mirovine.

 

Tuženik ističe i prigovor zastare.

 

Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u dokumentaciju u spisu i to izvadak iz
baze podataka Hrvatskog ureda za osiguranje (list 11 spisa), ispunjeni obrazac od strane A.P.

(list 12-13 spisa), prijava o ozljedi na radu (list 14-15 spisa), rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 25. srpnja 2006., 26. srpnja 2006. i 8. ožujka 2007. (list 16-18 spisa), izvješće Doma zdravlja Varaždinske županije s nalazom i mišljenjem liječnika od siječnja 2006. (list 19-22 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 14. Veljače 2006. (list 23-24 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o
invalidnosti od 20. veljače 2006. (list 25 spisa), dopisi tužitelja upućeni tuženiku od 7. travnja 2009., 11. svibnja 2016., 30. svibnja 2017., 7. ožujka 2018., 8. lipnja 2018., 26. srpnja 2017. i 27. lipnja 2016. (list 26, 34-36, 38-40 spisa), dopisi tuženika upućeni tužitelju od 7. svibnja 2009., 15. svibnja 2009., 14. svibnja 2010.. 15. travnja 2011., 15. veljače 2012, 15. Srpnja 2013, 3. srpnja 2014. (list 27-33 spisa), preslike dostavnica (list 37 spisa). potvrda HZMO-a o isplaćenim mirovinskim primanjima korisnici A.P. (list 41-42 spisa), kartica glavne knjige HZMO-a za korisnicu A.P. (list 58 spisa). U svrhu dokazivanja postojanja uzročno posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja A.P. proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji K.L.L. koja je sačinila pisani nalaz i mišljenje (list 84-90 spisa), kojeg je usmeno iznijela na ročištu 12. prosinca 2019.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 110.483,93 kn na ime invalidske mirovine koju je tužitelj platio svojoj osiguranici A.P., a koja mirovina joj je priznata zbog ozljeda koje je zadobila u prometnoj nezgodi od 24. ožujka 2004., koja ozljeda joj je priznata kao ozljeda na radu. Ozljedu je prouzročio vozač vozila osiguranog kod
tuženika.

Između parničnih stranaka nije sporno da je tužiteljeva osiguranica stradala u
prometnoj nezgodi 24. ožujka 2004. za vrijeme radnog vremena (ozljeda na radu), te
odgovornost osiguranika tuženika za navedeni štetni događaj. Nije sporno ni da je
pravomoćnim rješenjem tužitelja broj spisa 95660 od 25. srpnja 2006. osiguranici tuženika
priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu (100%) i da joj je u razdoblju od

1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2018. tužitelj na ime invalidske mirovine isplatio ukupni iznos
od 110.483,93 kn.

Sporno je nastupanje zastare, visina štete, odnosno postojanje uzročno-posljedične
veze između ozljeda koje je tužiteljeva osiguranica zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi
i njezinog prava na invalidsku mirovinu, odnosno predstavlja li predmetna ozljeda na radu
zadobivena u predmetnoj prometnoj nezgodi utvrđeni uzrok invalidnosti za 100%.

U odnosu na primjenu prava

Po ocjeni ovog suda, neosnovano tuženik navodi da bi ovdje trebalo primijeniti
odredbu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj
151/05, 36/09 i 75/09; dalje: ZOOP) kao lex specialis. Naime, i prema pravnom shvaćanju
VTS RH prihvaćenom na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 5. prosinca

2016., osnovanost zahtjeva HZMO za naknadu štete na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine njegovu osiguraniku ili obiteljske mirovine isplaćene članovima osiguranikove obitelji prema društvu za osiguranje, ocjenjivat će se primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju. Stoga ovaj sud smatra da se konkretan pravni odnos ima prosuđivati sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, budući da je svrha i Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu naknada pretrpljene štete, a u čl. 27. tog Zakona je istaknuto da se Zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju.

U ovome postupku sporna je visina naknade štete, a koja, između ostalog, ovisi o
primjeni pravnog propisa, odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu utuženog iznosa prema
odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15,
93/2015 i 120/16, dalje u tekstu skraćeno: ZOMO/13) koji je bio na snazi u razdoblju isplate
mirovine na koju se odnosi tužbeni zahtjev, ili prema odredbama Zakona o mirovinskom
osiguranju ("Narodne novine" br. 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01,147/02, 117/03, dalje
u tekstu skraćeno: ZOMO/98) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja.

Prema shvaćanju ovoga suda tužitelju pripada pravo na naknadu štete u visini koja se
utvrđuje prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne zakon
koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (tako i VS RH broj Rev-x 436/10-2
od 2. veljače 2011., te broj Rev-x 1262/11-2 od 22. listopada 2014., kao i VTS RH Pž-
2954/2016-2 od 19. siječnja 2018.).

Predmetna šteta tužitelju je nastala sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine,
pa je svaka isplata za tužitelja predstavljala novu štetu, te se zbog toga visina naknade te štete
treba utvrđivati na temelju zakona koji je važio u vrijeme njezina nastanka.

Predmet spora je naknada štete u visini invalidske mirovine isplaćene u razdoblju od

01.01.2015. do zaključno 30.06.2018. kada je važio ZOMO/13, te tužitelj temeljem čl. 161. i
čl. 164. toga Zakona ima pravo od tuženika zahtijevati naknadu štete u punoj svoti isplaćene
mirovine.

Člankom 161. st. 1. ZOMO/13 propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu
štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje
isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a stavkom 3.
istog članka je propisano da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu
štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se
odnosi na određeno razdoblje.

Člankom 164. st. 1. ZOMO/13 propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu
štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod
kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu
(izvorno pravo na naknadu štete), dok je u st. 5. istoga članka propisano da su za utvrđivanje
visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. toga članka mjerodavne odredbe toga
Zakona.

Prema tome, kako su za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu štete
mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplate
invalidske mirovine, zato za utuženo razdoblje od 01.01.2015. do zaključno 30.06.2018.
tužitelju bi, pod uvjetom da budu ispunjene i ostale pretpostavke, sukladno odredbama
ZOMO-a pripadalo pravo na puni iznos invalidske mirovine.

U odnosu na prigovor zastare

Tuženikov prigovor zastare je osnovan.

Predmetno je riječ o naknadi štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika na
temelju ZOMO-a, a koja proizlazi iz novčane obveze tužitelja koju on ima prema korisniku
mirovine, u smislu odredbe čl. 161. st. 2. tog Zakona. O tuženikovu prigovoru zastare stoga je
ovdje odlučeno primjenom odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a, kojom je za tražbine naknade štete
propisan trogodišnji zastarni rok (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni
broj Pž 1404/2018-4 od 29. kolovoza 2019.).

Tužitelju šteta nastaje tek isplatom invalidske mirovine (tada mu je imovina umanjena)
i tim trenutkom nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu.
Prema tome, za pojedina davanja isplaćena nakon konačnosti rješenja kojim je tužiteljevom
osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, zastara počinje teći prvog dana poslije
dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze u smislu odredbe čl. 215. st. 1.
ZOO-a, a to je dan kada je izvršena isplata svakog pojedinog davanja.

Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 27. srpnja 2018. primjenom trogodišnjeg
zastarnog roka iz čl. 230. st. 1. ZOO-a proizlazi da su potraživanja tužitelja po osnovi isplata
izvršenih ranije od 27. srpnja 2015. zastarjela.

Iz podataka u spisu nije bilo moguće utvrditi kojih su datuma izvršene pojedine
mjesečne isplate naknade za 2015. godinu te nije bilo moguće utvrditi koji su iznosi zastarjeli,
radi čega je sud rješenjem od 19. ožujka 2020. (list 118 spisa) ponovno otvorio glavnu
raspravu kako bi raspravio ovu spornu a odlučnu činjenicu.

Na ročištu 7. svibnja 2020. punomoćnica tužitelja navela je da se sve isplate iz
mirovinskog osiguranja vrše unatrag, odnosno da se isplaćuju slijedeći mjesec i to do 12-tog u
mjesecu za prethodni mjesec, da je tako bilo i 2015., te da se radi o općepoznatom
dugogodišnjem postupanju tužitelja prilikom isplata iz mirovinskog osiguranja.

S obzirom na navedene tvrdnje tužitelja (a koje tuženik ničim nije doveo u pitanje niti
osporio) proizlazi da su do 27. srpnja 2015. od strane tužitelja izvršena plaćanja mjesečne
invalidske mirovine za prvih šest mjeseci 2015. godine, pa kako je za cijelu 2015. godinu
tužitelj isplatio naknadu punog iznosa invalidske mirovine od 30.308,82 kn, u zastari je
polovica toga iznosa odnosno iznos od 15.154,41 kn.

Prema tome, od ukupnog iznosa od 110.483,93 kn koji je predmet ovoga spora, zastara
je nastupila za iznos od 15.154,41 kn, odnosno nije nastupila za iznos od 95.329,52 kn, koji se odnosi na puni iznos isplaćene invalidske mirovine osiguranici tužitelja A.P. i to za drugu polovicu 2015. g., cijelu 2016., cijelu 2017. i prvu polovicu 2018. godine.

U odnosu na postojanje uzročno-posljedične veze između ozljeda koje je tužiteljeva osiguranica zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi i njezinog prava na invalidsku mirovinu:

Kao što je navedeno, u konkretnom slučaju je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj spisa 95660 od 25. srpnja 2006. osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, a tuženik je u ovome postupku osporio istinitost tužiteljeve tvrdnje da je
invalidnost osiguranice tužitelja u potpunosti (100%) izravna posljedica ozljeda zbog
prometne nezgode. Stoga je za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari predmetna
činjenica odlučna.

Naime, točno je, kako to tvrdi i tužitelj tijekom postupka, da sud u parničnom
postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom
postupku kojom je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, budući da je
o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Hrvatski zavod za mirovinsko
osiguranje.

Međutim, parnični sud u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za
mirovinsko osiguranje od osiguratelja kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog
vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret
mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u smislu članaka

160. - 167. ZMO-a nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru
tih uzroka nastanku profesionalne nesposobnost za rad i posljedično tome priznatom pravu na
invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u
Pž-8413/2015-2 od 13. travnja 2017.).

Stoga je sud na prijedlog tužitelja proveo dokaz medicinskim vještačenjem koje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji za područje medicina rada, ocjene invaliditeta i opće radne sposobnosti K.L.L. kojoj je naloženo analizirati postojanje uzročno posljedične veze između predmetne prometne nesreće od 24.3.2004. i umirovljenja
osiguranice tužitelja A.P.

Stalna sudska vještakinja u svom je pisanom nalazu i mišljenju (listovi 84-90 spisa),
kojeg je usmeno iznijela na ročištu 12. prosinca 2019. (listovi 105-108 spisa), na temelju
analize medicinske dokumentacije koja se odnosi na dosadašnje bolesti, ozljede, te
profesionalne bolesti osiguranice tužitelja A.P., prikazala njezinu cjelokupnu
anamnezu (počevši od 1980. do 2006.), te dala mišljenje da je tijekom vještačenja radne
sposobnosti po vještacima HZMO nepravilno utvrđena uzročno-posljedična povezanost u
iznosu 100% s ozljedama koje su priznate kao ozljeda na radu: natučenja glave, potres mozga,
istegnuće vratne kralješnice, bol u uhu, natučenja nosa, kao posljedica predmetne prometne
nesreće 24.03.2004. Vještakinja smatra da se time negira činjenica da je osiguranica tužitelja
bila bolesna prije štetnog događaja, kao i da se bolesti koje su postojale ranije mogu pogoršati
ili se može ubrzati njihov nepovoljni tijek. Ozljeda na radu djelovala je kao okidač za
pogoršanje bolnih simptoma značajno degenerativno promijenjene vratne kralješnice (bolesti)
koje je zahtijevalo operacijsko liječenje 9 mjeseci nakon prometne nesreće do kada se
provodilo konzervativno liječenje. Vještakinja je u nalazu istaknula da se na temelju podataka
o liječenju zaključuje da je primarno bolničko liječenje nakon prometne nesreće trajalo kratko
- 3 dana, što potvrđuje da je u prometnoj nesreći došlo do ozljeda funkcionalne naravi, a nije
došlo do akutnog težeg ozljeđivanja vratne kralješnice tipa prijeloma ili nestabilnosti koje
obično nastaju pri većim brzinama vozila u prometnoj nesreći. Stanja degenerativne promjene
vratne kralješnice koja su opisana u otpusnom pismu operacijskog liječenja vratne kralješnice
u prosincu 2004. smatraju se bolestima degenerativne etiologije, a prometna nesreća je bila
okidač za pogoršanje ranije bolesti koje je zahtijevalo operacijsko liječenje koje bi se bez
ekspozicije traumi dogodilo kasnije u budućnosti. Vještakinja procjenjuje da je postotak
umanjenja radne sposobnosti koji se uzročno-posljedično može povezati sa predmetnom
prometnom nezgodom 25%.

 

Tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u podnesku od 5. rujna 2019. Naveo
je da ne prihvaća nalaz i mišljenje u pogledu utvrđenja da su ozljede koje je osiguranica
tužitelja A.P. zadobila u prometnoj nezgodi utjecale na umanjenje radne sposobnosti u omjeru

od 25%. Tužitelj prigovara da vještakinja u svom nalazu detaljno opisuje bolesti tegobe

prije prometne nesreće, a da od ozljeda iz predmetne prometne nesreće navodi samo
trzajnu ozljedu vratne kralježnice, zanemarujući druge ozljede iz predmetne prometne
nesreće, kao i druge zdravstvene probleme koji su posljedica nesreće. Tužitelj ističe da je na
temelju medicinskog vještačenja provedenog od strane ovlaštenih vještaka tužitelja tužitelj
utvrdio da je radna sposobnost osiguranice A.P. smanjena za više od polovice prema
tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste i slične naobrazbe, te je prema nalazu i mišljenju
vještaka tužitelja od 14.2.2006. utvrđeno da postoji profesionalna nesposobnost za rad, a
takav nalaz i mišljenje vještaka tužitelja je u postupku revizije potvrdilo Stručno povjerenstvo
za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti svojim mišljenjem od 20.2.2006. Dakle, ovlašteni
vještaci tužitelja utvrdili su da je radna sposobnost osiguranice tužitelja smanjena za više od
polovice, a da na njezinu tako utvrđenu invalidnost utječe ozljeda od 24.3.2004. kada je teško
ozlijeđena u prometnoj nesreći. Tužitelj ističe da je upravo prometna nesreća dovela do
pogoršanja niza zdravstvenih tegoba osiguranice tužitelja (koje su do tog trenutka držane pod
liječničkom kontrolom), te u konačnici do profesionalne nesposobnosti za rad. Tužitelj iznosi
primjedbu da je sudska vještakinja izvršila kontrolu ocjene nalaza i mišljenja ovlaštenih
vještaka tužitelja paušalno i pogrešno, primjenom metodologije koja suprotna propisanom
metodologiji vještačenja kod tužitelja. Vještakinja je utvrđivala utjecaj prometne nezgode na
smanjenje radne sposobnosti osiguranice tužitelja (te utvrdila da se to uzročno-posljedično
može povezati sa štetnim događajem u postotku od 25%), dok su ovlašteni vještaci tužitelja
utvrđivali invalidnost, tj. je li radna sposobnost osiguranice tužitelja trajno smanjena za više
od polovicu (te su utvrdili da je nastupila invalidnost i da su uzrok te invalidnosti teške
povrede iz predmetne prometne nesreće).

Stalna sudska vještakinja saslušana je na ročištu 12. prosinca 2019. radi usmenog
iznošenja nalaza i mišljenja, te očitovanja na primjedbe tužitelja iz podneska od 5. rujna 2019.
U svom iskazu iznijela je da u cijelosti ustraje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, te dodatno
obrazložila da se prilikom izrade nalaza vodila kriterijima iz medicinskih tablica za procjenu
sposobnosti životne aktivnosti Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatskog društva za medicinska
vještačenja. Prema tim kriterijima proizlazi da su ozljede koje je osiguranica tužitelja zadobila
u predmetnoj prometnoj nesreći ozljede privremenog karaktera, te se radilo o lakim tjelesnim
ozljedama. Uobičajena je praksa da očekivano trajanje bolovanja nakon trzajne ozljede vratne
kralješnice iznosi okvirno 3 mjeseca. Nakon trzajne ozljede vratne kralješnice ne očekuju se
trajne posljedice, odnosno one su minimalne. Važan je moment da je trzajna ozljeda vratne
kralježnice utvrđena okidačem za pogoršanje tegoba značajno degenerativno promijenjene
vratne kralješnice prisutno od ranije. Vještakinja je ponovno naglasila da je u konkretnom
slučaju bitno da je prije štetnog događaja osiguranica tužitelja liječena od bolesti koje
umanjuju radnu sposobnost, te su stoga relevantne prilikom ocjene njene radne sposobnosti,
pa da se ocjenom utvrđenja invaliditeta, odnosno profesionalne nesposobnosti za rad sa 100%
uzročno-posljedičnom povezanošću s ozljeđivanjem u štetnom događaju te bolesti u
potpunosti zanemaruju.

Analizirajući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, vodeći računa o tužiteljevim
primjedbama na nalaz, te objašnjenjima vještakinje, ovaj sud zaključuje da je nalaz stručan,
dovoljno jasan (nakon dodatnih obrazloženja vještakinje s ročišta 12.12.2019.) i time pravilan,
te to primjedbe tužitelja nisu dovele u pitanje, budući da je vještakinja nalaz temeljila na

cjelokupnoj dostupnoj joj medicinskoj dokumentaciji koja prikazuje cjelokupnu anamnezu
osiguranice tužitelja (prijašnje bolesti, ozljede, profesionalne bolesti), analizirala je podatke o
liječenju i rezultate liječenja nakon ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi na
temelju otpusnog pisma (te je vidljivo da je uzela u obzir sve ozljede iz predmetne prometne
nesreće, a ne samo trzajnu ozljedu vratne kralježnice-kako to smatra tužitelj prigovarajući
nalazu), te je detaljno analizirale sve dijagnoze navedene u zdravstvenom kartonu osiguranice
tužitelja i na temelju svega iznijela svoje mišljenje o uzročno-posljedičnoj vezi između
ozljeda iz predmetne prometne nesreće i njezinog umirovljenja.

Stoga je sud, prihvaćajući mišljenje stalne sudske vještakinje, zaključio da na radnu
sposobnost osiguranice tužitelja, odnosno na nastupanje njezine profesionalne nesposobnosti
za rad (invalidnosti) nisu utjecale samo ozljede zadobivene u predmetnoj prometnoj nezgodi,
već i niz bolesti (detaljno opisanih u vještačkom nalazu-list 85 spisa) od kojih je osiguranica
tužitelja bolovala i prije ozljeđivanja u prometnoj nezgodi. Zaključuje se, a to tvrdi i tužitelj
tijekom postupka, da je trzajna ozljeda vratne kralješnice koja je nastala u predmetnoj
prometnoj nezgodi predstavljala okidač za pogoršanje niza zdravstvenih tegoba osiguranice
tužitelja (koje su do tog trenutka držane pod liječničkom kontrolom), te u konačnici i dovela
do profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, to ne znači da predmetna ozljeda na radu
zadobivena u predmetnoj prometnoj nezgodi predstavlja utvrđeni uzrok invalidnosti od 100%,
već su u konkretnom slučaju i ranije bolesti doprinijele nastanku profesionalne nesposobnosti
za rad, odnosno do priznanja prava na invalidsku mirovinu.

Prema tome, vodeći računa o navedenom, te prihvaćajući nalaz i miljenje stalne
sudske vještakinje o uzročno-posljedičnoj vezi između ozljeda iz predmetne prometne nesreće
i umirovljenja osiguranice tužitelja, ovaj sud je ocijenio da su uzrok nesposobnosti za rad
osiguranice tužitelja (uslijed koje je istoj priznato pravo na invalidsku mirovinu): - ozljeda na
radu, odnosno ozljede pretrpljene u predmetnoj prometnoj nesreći u omjeru 25% i - ranije
bolesti 75%.

Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 23.832,38 kn, koji čini 25% od
ukupnog iznosa isplaćene mirovine od strane tužitelja osiguranici A.P. u razdoblju od

srpnja 2015. do lipnja 2018. (uključujući i navedene mjesece). Na navedeni iznos glavnice
tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema čl. 29. st. 1., vezano uz čl. 183. st. 1. ZOO-a.

Za preostali iznos od 86.651,55 kn, koji se odnosi na iznos od 71.497,14 kn - koji
predstavlja 75% od ukupnog iznosa isplaćene mirovine od strane tužitelja osiguranici A.P.

u razdoblju od srpnja 2015. do lipnja 2018., kao i na iznos od 15.154,41 kn - za koji je
nastupila zastara (kako je ranije obrazloženo), tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan
(točka II izreke).

Odluka o troškovima postupka sadržana je pod točkom III izreke i temelji na odredbi
čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da je tužitelj djelomično uspio s postavljenim tužbenim
zahtjevom. Tužitelj je od ukupno zatraženog iznosa od 110.483,93 kn uspio za iznos od

23.832,38 kn, odnosno s 21% od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva. Uspjeh tužitelja od
21% predstavlja uspjeh tuženika od 79%.

Tužitelj je osnovano zatražio naknadu troškova postupka u iznosu od 4.000,00 kn na
ime plaćenog medicinskog vještačenja, od čega bi s obzirom na uspjeh od 21 % imao pravo
na iznos od 840,00 kn.

Tuženik je zatražio naknadu troškova postupka u iznosu od 22.500,00 kn prema
troškovniku punomoćnika tuženika (list 125 spisa). U slučaju potpunog uspjeha u sporu
tuženik bi imao pravo na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn (sukladno
Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ 142/12,
103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), trošak zastupanja tuženika na ročištima 15.4.2019.,

12.12.2019., 21.1.2020. i 7.5.2020. u iznosu od po 2.500,00 kuna za svako ročište (sukladno
Tbr. 9.1. Tarife), što daje iznos od 12.500,00 kn, čemu se dodaje trošak PDV-a po stopi od
25% (Tbr. 42. Tarife) u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn, što ukupno na ime troškova
parničnog postupka daje 15.625,00 kn. S obzirom na uspjeh od 79% tuženik bi imao pravo na
iznos od 12.343,75 kn.

Kad se osnovani iznos troškova parničnog postupka tužitelja (840,00 kn), prebije sa
osnovanim iznosom tuženikovih troškova (12.343,75 kn), preostaje iznos od 11.503,75 kn u
korist tuženika, o čemu je riješeno pod točkom III izreke.

U Varaždinu 19. svibnja 2020.

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam (8) dana od dana
kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o
tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku
od osam (8) dana od dana primitka prijepisa presude.

Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu RH u tri (3) istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelj- HRVATSKI z.mo., Područni ured K.

2. za tuženika – pun. K.F.Š, odvjetnik u OD G&p u Z.,